SLAVOJ ŽIŽEK: Čemu se bojati arapskog revolucionarnog duha?
Ono što mora upasti u oči u pobunama u Tunisu i Egiptu uočljiva je odsutnost islamskog fundamentalizma. U najboljoj sekularnoj demokratskoj tradiciji, ljudi su se jednostavno pobunili protiv ugnjetačkog režima, njegove korupcije i siromaštva, i zahtijevali slobodu i ekonomsku nadu. Cinična mudrost zapadnjačkih liberala, prema kojoj je, u arapskim zemljama, izvorni demokratski smisao suziti liberalne elite do velika većina može biti mobilizirana samo religijskim fundamentalizmom ili nacionalizmom, dokazano je pogrešna. Veliko je pitanje: što će se sljedeće dogoditi? Tko će isplivati kao politički pobjednik?
Ljudi su se jednostavno pobunili protiv ugnjetačkog režima
Kad je u Tunisu bila imenovana nova provizorna vlada, isključila je islamiste i radikalnu ljevicu. Reakcija samodopadnih liberala bila je: dobro, oni su u osnovi isti; dvije totalitarne krajnosti - ali jesu li stvari tako jednostavne? Nije li istinski dugoročni antagonizam između islamista i ljevice? Čak ako su trenutačno i ujedinjeni protiv režima, jednom i pobijede, njihovo jedinstvo puca, oni se upuštaju u smrtonosnu borbu, često okrutniju nego protiv zajedničkog neprijatelja.
Nismo li svjedočili baš takvoj borbi nakon zadnjih izbora u Iranu? Ono za što su stajale stotine tisuća Musavijevih pristaša bio je pučki san koji podupire Homeinijevu revoluciju: sloboda i pravda. Ako je taj san bio i utopijski, on je vodio do eksplozije političke i socijalne kreativnosti koja oduzima dah, organizacijskih eksperimenata i debata među studentima i običnim ljudima. To izvorno otvaranje što je pokrenulo nečuvene snage za društvenu preobrazbu, trenutak u kojem se sve činilo mogućim, bilo je postupno gušeno preuzimanjem političke kontrole od islamskog establišmenta.
Ono za što su stajale stotine tisuća Musavijevih pristaša bio je pučki san koji podupire Homeinijevu revoluciju: sloboda i pravda
Čak i u slučaju jasno fundamentalističkih pokreta, treba biti oprezan da se ne promaši socijalna komponenta. Talibani su u pravilu prikazani kao fundamentalistička islamistička skupina koja svoju vladavinu nameće terorom. Kako god bilo, kad su u proljeće 2009. oni preuzeli dolinu Swat u Pakistanu, New York Times izvijestio je da su organizirali "klasnu pobunu koja iskorištava duboke rascjepe između male skupine bogatih zemljoposjednika i njihovih bezemljaških podanika". Ako, "preuzimanjem prednosti" iz teškog položaja farmera, talibani stvaraju, riječima NYT-a, uzbunu zbog opasnosti Pakistana, koji ostaje naširoko feudalan, što su poduzeli liberalni demokrati u Pakistanu i SAD da na sličan način "preuzmu prednost" iz tog teškog položaja pokušavajući pomoći bezemljaškim farmerima? Zar su feudalne snage u Pakistanu prirodni saveznik liberalne demokracije?
Neizbježan je zaključak da je uspon radikalnog islamizma uvijek bio druga strana nestajanja sekularne ljevice u muslimanskim zemljama. Kad se Afganistan oslikava kao krajnje islamistički fundamentalistička zemlja, tko se još sjeća da je to, prije 40 godina, bila zemlja s jakom sekularnom tradicijom, uključujući jaku komunističku stranku koja je preuzela vlast neovisno o Sovjetskom Savezu? Kud je otišla ta sekularna tradicija?
I krucijalno je iščitavati tekuće događaje u Tunisu i Egiptu (I Jemenu i... možda, nadajmo se, čak u Saudijskoj Arabiji) prema toj pozadini. Ako se situacija eventualno stabilizira tako da stari režim preživi s nešto liberalne kozmetičke kirurgije, to će generirati nesavladivu fundamentalističku protuakciju. Zato da bi preživjelo ključno liberalno naslijeđe, liberali trebaju bratsku pomoć radikalne ljevice. Vratimo li se Egiptu, najsramotnija i opasno oportunistička reakcija bila je ona Tonyja Blaira, kako ju je prenio CNN: promjena je potrebna, ali to mora biti stabilna promjena. Stabilna promjena u Egiptu danas može značiti samo kompromis s Mubarakovim snagama laganim proširenjem kruga na vlasti. Zbog toga je sad opsceno govoriti o miroljubivoj tranziciji: razbijanjem oporbe sam je Mubarak to učinio nemogućim. Nakon što je Mubarak protiv prosvjednika poslao vojsku, izbor je postao jasan: ili kozmetička promjena u kojoj se ponešto mijenja kako bi sve ostalo isto, ili istinski prijelom.
Ovdje je, tada, trenutak istine: nitko ne može tvrditi, kao u slučaju Alžira prije jednog desetljeća, da je dopuštanje istinski slobodnih izbora jednako isporuci vlasti muslimanskim fundamentalistima. Druga je liberalna briga da nema organiziranih liberalnih snaga koje bi preuzele vlast ako Mubarak ode. Naravno da nema; Mubarak se za to pobrinuo reducirajući svu opoziciju na marginalne ornamente, tako da je rezultat poput naslova poznatog romana Agathe Christie, "A onda ne bi bilo nikoga" (And Then Were None). Argument za Mubaraka - ili on, ili kaos - argument je protiv njega.
Kamo, onda, da Mubarak ode? U Haag!
Licemjerje zapadnjačkih liberala oduzima dah: oni su javno poduprli demokraciju, a sad, kad se ljudi bune protiv tirana u ime sekularne slobode i pravde, ne u ime religije, oni su svi duboko zabrinuti. Zašto su zabrinuti, zašto se ne raduju što je slobodi dana šansa? Danas, više nego ikad, umjestan je stari Mao Zedongov moto: "Pod nebom je veliki kaos - situacija je odlična."
Kamo, onda, da Mubarak ode? Ovdje, odgovor je također jasan: u Den Haag. Ako postoji lider koji zaslužuje da ondje sjedi, to je on.
Slavoj Žižek za Guardian
S engleskog preveo Dubravko Grbešić / Lupiga.Com
FOTO: PanAsia/YouTube
