Ljudima nikada nije bilo svejedno kako i u kakvoj zajednici žive. Stoga je u središtu svih njihovih nastojanja oduvijek bilo pitanje slobode. Ne čudi što je shvaćanje slobode kao „slobode u polisu“ u Platonovoj filozofiji poprimilo i ontološka određenja. Čovjek je slobodan jedino ukoliko je njegovo djelovanje usmjereno na dobro, koje je istinski bitak i vrhunska svrha jer ono postoji radi sebe samoga te izražava bit slobode. Iz te optike gledanja i moja bi država, Hrvatska, trebala biti „posrednik“ između čovjeka (nas) i dobra. Isto tako, moja država, Hrvatska, može ostvariti vlastitu slobodu jedino ukoliko je izgrađena u skladu s dobrom. Platon bi rekao: ukoliko je izgrađena u skladu s „poretkom svijeta“ u kojem je pojedinac slobodan ako preko pravednosti u državi „ozbiljuje pravednost duše“, to jest ako ozbiljuje jedinstvo svih vrlina. Slobodu pojedinac ne zadobiva automatski nego slobodnim izborom dobra. 

Mogućnost dopiranja do dobra imanentna je čovjeku jer sam čovjek kao umno biće, prema Platonu, postoji na način kao i vječni bitak. On spominje Parmenida iz Eleje (5. st. p.n.e.) koji je govorio o „biću kao takvom“ ... „bez kretanja“, „bez vremena“, „bez prostora“, „bez granica“ onda kada je među Grcima započela „organizirana misao“ i kada je „logos“, razum, zamijenio „doxu“, mišljenje. Platonov učenik Aristotel razlikovao je tri vrste znanja: episteme (teorijsko znanje), phronesis (praktično znanje ili razboritost) i tehne (tehničko znanje ili umješnost). 

Mojoj domovini, njenim vođama, a i narodu našem, kao da najviše fali ovog trećeg: „razboritog znanja“ (phronesis) – pa tako (naravno) i razboritog ponašanja. Kao da smo nekako teško hendikepirani i jako potkapacitirani po pitanjima najjednostavnije, elementarne sposobnosti razumijevanja „kako djelovati moralno i mudro“ u konkretnim okolnostima. A svime drugim, što dalje od „phronesisa“ tim izdašnije, kao da smo nesebično obilato obdareni.

Dok palme njišu grane

Jedini hrvatski (od strane Visokog prekršajnog suda) „ovlašteni uzvikivač“ ustaškog pozdrava „Za dom spremni“ kao pjesničke sastavnice njegovog „autorskog djela“ održao je koncert na prepunim splitskim Gripama 16. siječnja. Legendarno Plenkijevo (pravno irelevantno) „Povjerenstvo za ovo i ono“ je još onomad odgudilo svoj politički naputak o tobožnjem „dvostrukom značenju“ Pavelićevog usklika ZDS. Tog se nebitnog privatnog stava grupe građana Vlada RH drži kao Svetog pisma. No, „neupućeni“ splitski publikum je još prije nego se itko ukazao na pozornici, počeo razdragano i „domoljubno“ urlikati „Ajmooo ustaše!“, očito ne razumijevajući da postoji i taj neki drugi, „onaj dobri“ Plenkijev pjesnički ZDS.

Nisu, dakle, shvatili te famozne „dvostruke konotacije“. Ako nas išta ubije, ubit će nas neznanje, je'l da? Vlasti su ovaj put nakon splitskog koncerta ritualno pohvatale dvadesetak žrtvenih nesretnika licemjerno glumatajući tobožnju zaštitu ustavnih vrijednosti „Lijepe naše“ od „pučkog ustašovanja“ istovremeno ljubeći prsten njihovog obogotvorenog, uvijek „za dom spremnog“ idola koji smije ono „što nitko drugi u Hrvata ne može“. 

U međuvremenu je puštanje Thompsonove pjesme u švedskom Malmöu na Europskom rukometnom prvenstvu izazvalo pravi skandal. Reagirala je Europska rukometna federacija (EHF) koja puštanje Thompsonove pjesme smatra „žalosnom činjenicom“ i nedopustivim propustom jer, kako piše švedski list Sportbladet: „Marko Perković Thompson kontroverzna je figura (....) osobito u dijelu europske javnosti, gdje se njegove pjesme i simbolika povezuju s ustaškim pokretom iz Drugog svjetskog rata“.

Aristotel je učio da sva ljudska bića žele što više znati. Ali vlastito iskustvo nas uči da dio ljudskih bića kao da žestoko želi što više ne znati. Samo naizgled može zvučati apsurdno da je i „neznanje“ na kraju svih krajeva ipak nekakvo (nekima jedino) „imanje“ koje, da čudo bude još veće, može postati dragocjeno političko blago. Tako u ovom inverznom svijetu neznanje (kao „politička roba“) može postati „zlata vrijedno“. Kao što se znanje smišljeno „proizvodi“ ista je stvar i s „neznanjem“. Očito postoje određena povijesna razdoblja u kojima prevladava negiranje očitih istina. Ta vrsta „društvene bolesti“ ima svoje uzroke koje i nije tako lako prepoznati jer se psihološki bacil te bolesti širi teško uočljivim (skrivenim) putevima, a lijek ili protuotrov za nju kao da je sve nemoćniji jer „bolest neznanja“ stalno mutira. Upravo živimo u jednom od takvih razdoblja. 

„Jedina istina je stvarnost“, tvrdio je Aristotel. Ali što je to „stvarnost“? Teleskop koji je dizajnirao Galileo Galilei približio nam je stvarnost. Zbog toga mu je Rimska inkvizicija prijetila u ime pape Urbana IV. Kada vladajuće (vrhovne) sile preuzmu kontrolu nad „teleskopom“ do stvarnosti (istine) više nije lako doći. Danas je sve to još kompliciranije jer živimo „digitalnu stvarnost“ čiji „teleskop“ je postala umjetna inteligencija. Tko bude kontrolirao nju kontrolirat će i budućnost. 

Stvari su trenutno posložene tako da novi vladari svijeta, tzv. „tehnofeudalci“, dolaze s krajnje desnog političkog spektra. Naša se domaća, tzv „ma nu me nu“ desnica, u uvjetima stalnog „kretanja unatrag“ uzda više u „guslarsku tehnologiju“, u „zadomspremaške budnice“, željezne mačeve i ukazivanje Gospe od Drona kao neizbježnu populističku kič-ornamentiku uz „apistički blagoslov“ iz Banskih dvora. A dotle na splitskoj rivi palme njišu svoje šuškave grane rumoreći, onako sotto voce: „Svaka sila za vrimena!“

Riva Benito Mussolini

Kada je autor ustaškog pozdrava „Za dom spremni“ Ante Pavelić izdajnički "zanemario" Split, Šibenik, Vodice, Zadar, Dubrovnik, Korčulu, Brač, Hvar, Šoltu, gotovo cijelu dalmatinsku obalu i otoke, Istru i Rijeku, prepuštajući ih Kraljevini Italiji, a Međimurje i Baranju Mađarskoj – onda je izvršio najveću izdaju u povijesti Hrvatske. A sve to za bokun svoje kvislinške vlasti. Zato je danas vikati u Splitu „Za dom spremni“ slično kao i vikati „Dolje Hrvatska“, „Split je Italija“, „Viva il Duce“ ili tvrditi kako je Split „una citta italiana“ čija se riva treba zvati po Benitu Mussoliniju kao što se zvala za vrijeme postojanja Pavelićeve ustaške NDH, koju je inače Hitler posprdno nazivao „dreckstaaten“ („bezvrijednom državicom“). Upravo to, zbog svog „imanja neznanja“, rade oni „hrvatski domoljubi“ kada danas usred Splita urliču ZDS.

Nije nikakva tajna da tko nema ništa u sebi traži svoj (nepostojeći) smisao u gomili jer mu (barem psihološki) masa daje privid smisla kojeg nema. Uz to uvijek ide kič, jer kao što to precizno kaže Rajko Grlić: „Nacionalizam i kič u sretnom su braku“. Pokazalo se mnogo puta u prošlosti da nacionalni kič vodi direktno do svojevrsnog nacionalnog delirija. Ta vrsta patologije nije usrećila niti jedan narod. Kič je, naravno, lišen bilo kakve samokritike. Štoviše, on slijepo vjeruje u svoju uzvišenost sidreći se u snazi svog neznanja. Ignorancija je strašna snaga koju nikako ne treba zanemariti. Ona je blago političkih magova, velikih manipulatora koji su skretničari na političkoj pruzi kojom juri zahuktali vlak nacionalizma čije gorivo je mržnja, neznanje, isključivost i kič. A u vlaku gomila „urlikavaca“ kojoj se u usta stavlja ono što veliki manipulatori žele. Ako se i kada se taj vlak „smandrlja“ u neku od provalija koje uvijek vrebaju kod takvih avantura veliki će manipulatori i kontrolori života pilatovski prati svoje ruke. Žrtve će biti putnici koje su upravo oni strpali u taj vlak uvjeravajući ih kako ih on vozi direktno u Raj pa makar oni na kraju možda završili i u pravom osobnom Paklu.

Trimalhionova gozba

Poznato je da se Voltaire i Jean-Jacques Rousseau nisu voljeli. Kada je Rousseau poslao Voltairu svoju knjigu „Rasprava o nejednakosti“ Voltaire mu je uljudno odgovorio ovim riječima: „Primio sam Vašu novu knjigu protiv ljudskog roda i na njoj vam zahvaljujem. Nikada nije toliko oštroumnosti upotrijebljeno u namjeri da nas se sve napravi budalama“. 

Što li bi tek, da je kojim čudom živ, Voltaire odgovorio Andreju Plenkoviću, sljedbenicima njegovog čudotvornog „nauka apizma“ i štovateljima AP-ovog „Povjerenstva za ovo i ono“ na njihovu umotvorinu u narodu znanu kao „Traktat o dvostrukom značenju pozdrava ZDS“?

Kultni brazilski pisac Paulo Leminski (1944. – 1989.) govorio je o „diktaturi korisnosti“ i o tome kako „načelo korisnosti kvari sve sektore postojanja“ jer su „beskorisne (nekorisne) stvari prava svrha života“. Prokleta utilitarnost. Leminski je smatrao da se protiv diktature utilitarnosti treba pobuniti jer inače pristajemo da „živimo u svijetu koji se protivi životu, pravom životu“, a „umjetnička djela su čin pobune“ kao čin „apsolutnog dobra“ i nastojanja „ostvarenja utopije“ („Catatau“, Libros de la resistencia). Bit apizma, bit „okorištavanja svega postojećeg“ u svrhu očuvanja političke vlasti HDZ-a u središtu je svih političkih i drugih napora Andreja Plenkovića kao oca hrvatske „filozofije dvoznačnosti“ ili „dvostruke konotacije“. Mana te filozofije hrvatskog „apizma“ u tomu je što vrijedi samo na državnom teritoriju Hrvatske. Geografski je omeđena. Izvan Hrvatske „apizam“ više ne važi. Ali i AP više nije „onaj naš“ AP kada pređe preko hrvatske državne granice. Tada on više nije „dvoznačni“ nego postaje „jednoznačni“, onaj europski, prosvijećeni Andrej.

Koristiti Vraga da bi se doseglo Dobro nije uspjelo ni većim obmanjivačima pa neće ni ovom. Ali vonj neukusa, kiča, sebeljublja, „falšog domoljublja“ i izdaje sve je nepodnošljiviji i ne zna se dokle će se to moći trpjeti? Ili će možda gnojni čir sam od sebe puknuti?

Kada je Neronov pouzdanik, prokonzul u Britaniji, a kasniji rimski konzul Petronije (1.st. n.e.) napisao svoj golemi satirički roman „Satirikon“ od kojeg je sačuvan samo manji dio, ali na našu sreću je u našem Trogiru (u arhivu familije Cipiko) 1653. godine pronađen ulomak iz 14. knjige s najcjelovitijim prizorom iz cijelog djela, „Trimalhionova gozba“, nije ni slutio kako će njegov rad biti dokaz da se od njegovih vremena pa sve do danas, što se ljudske naravi tiče, baš i nije puno toga promijenilo. Petronije ismijava ondašnje kvazielite, koje svoje duhovne buže krpaju novcem i pozlaćuju kičom. Trimalhion je bivši rob, neobrazovani skrojević koji se obogatio pa uprizorenjem razmetljive spektakularne neukusne gozbe i njenim vanjskim sjajem i raskošem pokušava prikriti svu dubinu vlastite unutrašnje praznine i mraka. Lako je kada se radi samo o pojedincu. Ali ukoliko se čitavo jedno društvo pokušava „trimalhionizirati“ onda smo u velikom problemu. To je na bjelodan, ali i alarmantan način potvrdilo ono zborno „Ajmoooo ustaše“ s početka „zadomspremaške gozbe“ koja je neku večer priređena na splitskim Gripama, zar ne?

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Damir Senčar/AFP

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.