Ovih dana strepilo se i strepi što će umirovljenici reći na konačnu ponudu svojih koalicijskih partnera. Otuda, hoće li izaći iz parlamentarne većine, pa pada Vlada, ili ostati? Već se činilo da su se hadezenjare po pitanju obećanja umirovljenicima opredijelile za nastup onog faktora u politici koji je ovih dana na zapadnoj obali, kako to reče George W. Bush u povodu smrti Arafata, "utro put konačnom rješenju"

Koliko god surovo bilo, taktika čekanja legitimna je kao i svaka druga. Ponuda je ipak stigla, obostrano čekanje nije bilo uzalud, ali neće biti da se umirovljenici kao ovi ljudi mogu dići s klupa i otići po svoje. Prije će biti da imaju još dosta pričekati. Za početak dobit će neku sitnu zanimaciju, sport za zube, 50 kuna na mirovinu. Do konačnog rješenja, dug je put.

Filmaš Branko Ištvančić pokazao je u svom osmominutnom "Rastanku", nagrađivanom na festivalu u Oberhausenu prije dosta godina, da u čekanju može biti isto dramatike kao i u akciji. Tamo cura (Katarina Bistrović-Darvaš) ispraća momka (Hrvoje Handl) u vojsku na kolodvoru, ali vlak nikako da dođe. Raste nervoza, tope se ljubavne uzajamnosti, na koncu djevojka odlazi prije nego što je vlak došao. Dolazi do rastanka. Da nije bilo kolodvorskog čekanja ostala bi iluzija rascvale ljubavi, recimo to tako. Glupo je ići u još neka tumačenja, jer je film - nijemi.

Tako i kod ljubavi koalicijskih partnera. Hoće li ih čekanje rastepsti? Rastanak ili ostanak, saznati ćemo naknadno. Promatračima ostaje uživati u dinamici čekanja.