Autor filmova "U gori raste zelen bor" i "Duga mračna noć" voli reći, objašnjavajući svoju poetiku, da nije važno kakva je perspektiva iz koje se snima kadar, nego što je u njemu. Ovdje se ne vide lica aktera, ali je jasno da je netko parkirao tako da tramvaj ne može proći. Štoviše, vidi se da mangupa nema, jer da je tu valjda bi maknuo ili pogurao auto pa onda krenuo u raspravu

 

… Onda, promet stoji dulje vrijeme, jer se stvorila gužva. Reklo bi se da je radni dan, nikako praznik. Potom i da je stigla policija, kako bi u prometnom kaosu, spasila što se spasiti dade. Da je uspostavljena komunikacija s drugim službenim licem, vozačem tramvaja. Država djeluje. Od zanimljivosti, među promatračima, tu je i jedan šešir, malo natučen, kao kod onog Smuka u "Kapetanu Mikiju".
 
Što znamo o čovjeku kojeg se traži? Vidimo da ima novaca kad vozi onakvo auto i riskira kaznu od, koliko, 500, 1 000 kuna? Bit će da je mlad, ili možda griješimo. Drzak je svakako čim parkira nasred ceste. Ovi svi koji stoje u kadru mogli su ga pogurati do kuće, ako je do kvara.

Koliko odgovora u jednom kadru..Pa ipak, "fali" nam glavni akter, bez obzira što ne postoji perspektiva iz koje bi se on vidio, jer ga naprosto nema. Da donesete ovu fotografiju kod urednika u novinama rekao bi vam "A gdje je čovjek, vlasnik auta?".

Tako i s generalom u bijegu i našim putem u EU koji je zapeo, jer je general parkirao "svoj slučaj" i negdje otišao da se ne vrati. Nosimo tamo gdje treba materijale na kojima se vidi sve osim "junaka". I naši napori da ga uslikamo/pronađemo, i problemi koji nastaju ovakvim razvojem situacije, i njegovo nedjelo, i ono što je dobro napravio, sve se lijepo vidi. No, od nas se traži da ga pronađemo. Nekima ide na živce kadar u kojem ga nema, pa ultimativno traže promjene. Čini se da smo im mi kadri ponuditi tek - promjenu perspektive iz koje ga tražimo.