Od evociranja uspomena niti 'E'. Šesnaest godina nakon mog prvog koncerta 'Bijelog dugmeta', opet isti bend, doduše ovaj put ne u Bugojnu, već u Sarajevu, na stadionu Koševo, pred 70.000 raspoloženih posjetilaca i onda – ćorak. Bez previše emocija, bez kontakta s publikom, poprilično neuvježbano i s dosadnom kišom. Ipak, možda je glavni krivac za debakl silna medijska pompa, koja potraja mjesecima

Koševo, stadion 'Asim Ferhatović Hase', 15. juni, 'Bijelo dugme'

Nakon neprospavane noći, jer od Sarajeva do Banja Luke dug je put, sveukupan utisak o koncertu je tek polovičan. Ne znam je li je to zbog samog puta ili kiše i blata, ili neuvježbane svirke, ali spektakl decenije je podbacio. Nakon onakve silne pompe, kampanje i još žešče reklame, momci se nisu udostojili niti reći dobro veče, a u skladu s tim ni laku noć. Nije se tu osjetilo ono malo duše, tek neki nedorečeni spektakl. Čini se da se međuljudski raskol u samom bendu, pravilno ocrtao i na samoj pozornici, te unio u njih pozamašnu doze neorganizovanosti.
 
Sam prilaz stadionu Koševo asocirao je na tor. Posvuda blato, izgažena trava, ograda improvizirana s brojnim policajcima, koji te zbog navodne opasnosti 'prepipavaju'. Kašnjenja nije bilo i show je počeo oko 21 sat. Karti 65.000 rasprodano, još odavno, iako se pred stadionom besplatno podijelilo još par stotina. Sve puno, osim male bine naspram scene. Postavljena su i dva video zida, dovoljno velika da omoguće uvid u sva dešavanja na pozornici. No, razglas nije bio dovoljno 'velik', što se uočilo na samom početku koncerta decenije, a možda i više. Čast otvorenja imao je Tifa, danas jedini Sarajlija od tri Dugmetova pjevača i frontmena. Učinio je to sa 'Lažeš', a bend je zvučio raštimanije od kakvih mladaca koji 'praše' u roditeljskoj garaži.

Potom se pojavio jedan od 4 asa, Alen Islamović, koji je označio najnekvalitetniju fazu u istoriji Bijelog dugmeta. Iako živi i radi u Hrvatskoj, Alen ipak nije znao najaviti jednu od najpoznatijih hrvatskih klapa. Umjesto 'Nostalgija' pred punim Koševom on je rekao 'Klapa Trogir'. Nabrzinu ga je ispravio Brega, rekavši 'Klapa Nostalgija, naši gosti iz Hrvatske!'.

Sam izbor stvari bio je pomno biran, pa je tako odlučeno da se ne izvode one u kojima postoje dio teksta koji bi nekoga mogao uvrijediti. Video zidovima prolazile su neke davne slike, dokumentarni isječci. Sve je to lijepo i krasno, ali nigdje onih očekivanih frcanja osjećaja. Nešto od toga unio je tek Željko Bebek, koji je drhtavim glasom pokazao emocije i obratio se publici. Nakon toga izredale su se neke od najboljih balada po kojima i pamtimo 'Bijelo dugme'.

Onda odjednom kraj, ugašena svjetla, bez 'laku noć', bez 'hvala lijepa'. Deseci minuta čekanja, dugi kao vječnost i gomila ljudi počinje izlaziti sa stadiona. Pored nas ekipa iz Ljubljane. Kaže, došli su na koncert u Sarajevo, jer 'Ipak, Sarajevo je Sarajevo', a evo, govore, Sarajevo podbacilo – za puno patnje, nisu dobili previše toga. Svi se zbunjeno pitaju, 'pa gdje je bis'. Otkrili su to stotinama metara daleko od koševskog stadiona, kada se nakon gotovo pola sata 'Dugme' vraća na pozornicu. U dva bisa briljirao je Tifa, pogotovo s 'Lipe cvatu'.

Možda to tako rade pravi profesinoalci, kojima je u prvom planu novac, odsviraju svoje i spraše. Bez riječi i najave za kraj. Ali u Bosni se to tako ne radi. Sve bi, nagađaju upućeni, trebalo biti bolje u Beogradu i Zagrebu, kada se bend još malo uvježba. Sarajevo je, nažalost, bilo pokusni kunić, a u Beogradu i Zagrebu ispravit će se svi uoćeni propusti, kao što su, u prvom redu, organizacija i ozvučenje. Za kraj, još samo, bez čangrizavosti i nezadovoljstva, ovo je svakako bilo ispod očekivanja. A bilo je lijepo vidjeti djecu koja su rođena nakon raspada 'Bijelog dugmeta', kako s više žara nego mi koji smo odrasli 'na Dugmetu' grčevito pjevaju poznavajući tekstove svake pjesme.