Svi mi u kvartu mislimo da premijer Zoran Milanović nije trebao na naš trošak putovati u jednom danu prijatelju na Hvar. Prvo, nije nas priupitao može li potrošiti naš novac na taj mali luksuz. Drugo, prijatelj je više u Zagrebu nego u ljetnikovcu. Pa čak i da prijatelj nije drugi najmoćnije čovjek hrvatskoga gospodarstva, nego da je obični ribar, mislimo da je premijer morao pokazati, makar opet fingirano, solidarnost. Socijalnu osjetljivost koju smo očekivali. I tu se najviše prevarili

Sve se iskristaliziralo u kvartu. U popodnevnim i jutarnjim satima. U dućanu, kafiću, kraj kioska i na igralištu. Trebao je orezivati ruže u vrtu. Mogao je popiti kavu s prijateljem na Jarunu. Ili ga pozvati u dvorište na roštilj. Zaigrati badminton sa svojom djecom na Bundeku, pa da im se pridruže i druga djeca, koja su se malo skinula sa Facebooka. Kako mu nije palo na pamet da ga odvezu do Osijeka i provozaju čamcem po Kopačkom ritu, a na slavonskoj Copacabani organiziraju turnir u malom nogometu. S onima koje nazivaju: obični ljudi. Koja ga je sila natjerala da na državni praznik, vjerski blagdan, crkveni svetac, neradni dan, pa još bez spajanja s vikendom, proputuje u jednom danu, kraćem od 24 sata, skoro 1.000 kilometara, što autom, što brodom. Pa još tolike ljude „povuče“ za sobom, kao da njima nije svetac.

Je l' se okupao, a more još 'ladno (FOTO: Arhiva)

I, najveća briga, koju glasno izgovara teta Vera koja je došla po svoje sledovanje od pola kruha i litre mlijeka, za dva dana: je l' se okupao, a more još 'ladno. Ako se nije okup'o, pošto je išao na Hvar. Lavanda još nije iscvjetala, a s prijateljem je mogao proćakulati i puno bliže, na bazenu u Topuskom, na primjer. Ajme, jadan čovjek, neka ga je muka natjerala. Kvartovskom društvu jasno da nije čula kako čovjek obrazlaže svoje pravo na prijatelje i mogućnost da spava u najskupljem hotelu, ako se to njemu prohtije i on to poželi. Bez potrebe da ikome išta objašnjava, jer, ima pravo na svoj život.

Pokazuje kvart što je briga građana za njihovoga premijera. Doživljavaju ga kao blisku osobu, ne poznaju ga, a sjeli bi s njim na partiju šnapsa. Još da plati dva – tri zvanja špricera, i unucima bi se o njemu pričalo. Samo, kad bi on htio. S njima koji nisu nikad ni ušli u nečiji ljetnikovac, nikad se provozali hidrogliserom od obale do Hvara, ne poznaju okus najboljih vina i friških, još živih škampa. Ne bi znali ni kako se rakovi jedu, sigurno bi im kliješta zapala u grlo, pa bolje da ne probavaju. Ljudi su se, u svim mukama kroz koje prolaze dvadesetak godina, ponadali jednostavnosti, iskrenosti, razumijevanju i sličnosti. Pa malo i fingiranima, ako je potrebno, shvatit će i zatvoriti oči. Nitko nije idealan i ne može biti po mjeri svima. Ali, mora biti po mjeri većine, ako je toj većini obećano. Kad je trebalo glasovati i birovati.

Prijatelj je više u Zagrebu, nego u ljetnikovcu (FOTO: Novi list)

Svi mi u kvartu mislimo da premijer Zoran Milanović nije trebao na naš trošak putovati u jednom danu prijatelju na Hvar. Prvo, nije nas priupitao može li potrošiti naš novac na taj mali luksuz. Drugo, prijatelj je više u Zagrebu nego u ljetnikovcu. Pa čak i da prijatelj nije drugi najmoćnije čovjek hrvatskoga gospodarstva, nego da je obični ribar, mislimo da je premijer morao pokazati, makar opet fingirano, solidarnost. Socijalnu osjetljivost koju smo očekivali. I tu se najviše prevarili. Jer, ona ne zavisi od globalnih ekonomskih kretanja, njoj recesija ništa ne može, na nju ne utječu odnosi vladajućih i opozicije. Nje ili ima ili nema. Kvart je oformio savjetnički tim od osam ljudi, teta Vera je šefica. Ponudit će premijeru usluge, besplatno, za običnu kavu, bez masnoga mlijeka i šećera. Kad ne bude mogao odrediti da li je premijer ili obični građanin, neka samo nas priupita. Neće biti greške u koracima. Može li od nas očekivati više?

Lupiga.Com