Autor je ugledni arhitekt, umirovljeni profesor Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu i bivši predsjednik Komisije za sportske objekte Hrvatskog olimpijskog odbora

Graditi novi stadion ili održavati postojeće? U Splitu već 39 godina stoji stadion, ne nacionalni nego internacionalni, Magašev i Hajdukov, priznat u cijelom svijetu, ali ne i u domaćoj vrhuški koja odlučuje. Uz dolično održavanje splitskog stadiona, spomenika kulture, nije nam potreban ni noviji niti ljepši. 

Dinamov pogon i stadion u Maksimiru, groblje diletantskih ambicija i najskuplji investicijski promašaj, velik je potencijal, ali i izazov Vladi i Gradu Zagrebu prema javnom i održivom programu, projektu i dovršetku. Treba odgovornosti, a ne floskula, praznih obećanja, nabacivanja lokacijama i servilnog nuđenja usluga. Medijska rasprava treba propitivati i savjetovati, a ne stručnom pjenom popunjavati šuplja obećanja. 

Uz ove stadione postoji primjeren i licenciran u Rijeci te nekoliko njih s međunarodnom reputacijom, koji vape za uređenjem, komforom, sigurnošću. Svi ti stadioni, uz dvije iznimke, vape i za gledateljima. Hrvatskoj, još uvijek bez strategije razvoja sporta, hitna su ulaganja u osnovni javni sportski standard - u vrtićima, školama, fakultetima i rekreaciji dostupnoj građanima sviju doba, motiva i sposobnosti. 

Hoće li ikada građani Zagreba doznati koliko su koštala rušenja, građenja i održavanja Dinamovog stadiona? (FOTO: Lupiga.Com)

Vladimir Putin, predsjednik Rusije, domaćina nedavno završenog Svjetskog nogometnog prvenstva, iako sklon gradnji sportskih monumenata (ZOI Soči), nije gradio novi nacionalni stadion - finale je odigrano na stadionu Lužnjiki, na obnovljenom nekadašnjem Stadionu Lenjina. U Rio de Janeiru su i za Olimpijske igre 2016. godine i za Svjetsko nogometno prvenstvo obnovili prastaru Maracanu. 

Nama bliže i susjedne, nedavne i poučne modele izgradnje stadiona nalazimo u Ljubljani i Mariboru. Sportski centar Stožice 2010. godine izgradili su arhitekti Sadar i Vuga, gradonačelnik Janković i EU fondovi. Sličnim modelom obnovljen je 2000. godine stadion u Mariboru arhitekata Roka Omana i Špele Vidačnik. Oba djela su originalni doprinosi arhitekture stadiona, a kapacitetima od 16.038 i 12.702 sjedala, multifunkcionalnim korištenjem i stalnom gotovo stopostotnom popunjenošću, potvrđuju svoju održivost. 

Gradnji javne sportske građevine prethodi argumentirano utvrđivanje javnih potreba i mogućnosti uz informiranje javnosti o vlasnicima, projektantima, namjenama, cijeni, kapacitetu i roku dovršetka. Da je više kulture i obzira prema baštini, a manje diletantskog uplitanja političara, u Zagrebu bi još postojao Turinin Dinamov stadion, citiran u svjetskoj arhitektonskoj literaturi, ali temeljito destruiran. Model razgradnje tog stadiona bio je otprilike ovakav – nepismeni, a moćni, diktiraju, dok pismeni, a poslušni, rišu pa se gradi što ne treba, novcem kojega nema, da bi se zadivila javnost kojoj se nikad ne moraju polagati računi. Nadam se da je takav model potrošen iako njegovi protagonisti još traju i djeluju, najavljuju i obećavaju. 

Hoće li ikada građani Zagreba doznati koliko su koštala rušenja, građenja i održavanja Dinamovog stadiona? A koliko izmjene i dopune na gradnji plivališta Utrine? Koliko građevine i instalacije za umjetni snijeg te natjecanja na skijalištu za Svjetski kup na Sljemenu? Koliko brojni diletantski programirani, a nerealizirani arhitektonski natječaji za javne sportske građevine? Tko su autori programa i koliko je stajala ona farsa s jedinstvenim Centrom za pripreme nogometne reprezentacije na Sveticama u Zagrebu? 

Komfor kao i na otvorenju prije točno 60 godina (FOTO: sportskiobjekti.hr)

Istovremeno, Zimsko plivalište u Daničićevoj koje su Bahovec, Tušek i Antolić projektirali i predali na upravljanje Stjepanu Čučeku Križiću, iako još najposjećenije, ima komfor kao i na otvorenju prije točno 60 godina. Namjesto sveukupne obnove, plivalište će biti toplinski izolirano. U demokraciji se sustavno istražuju, artikuliraju i štite javne potrebe, transparentno se upravlja, a ne vlada, dok javnost kontrolira i provjerava znanje, volju, mogućnosti i poštenje sustava. 

Motive naših političara i plahovitih vizionara može se razumjeti. Lansirani uspjehom Vatrenih u finalni VIP salon, kako odoljeti slatkom snu o sebi kao domaćinu? Obećanje novog Nacionalnog stadiona u izbornoj kampanji bit će aklamirano kao domoljubni čin, a zahvalnost biračkoga tijela zajamčena. 

Sustavna, iako nejednaka, borba za održivost, a protiv krda bijelih slonova u hrvatskih sportskih građevina traje godinama. Unatoč skromnim rezultatima, kriteriji održivosti, ponekad i post festum, krče put. U našem slučaju, Hajdukovom stadionu s jedinstvenom i fragilnom čeličnom strukturom krova, do punog je sjaja potrebno samo dolično održavanje ovoga spomenika kulture. Brižno održavanje postojeće javne sportske infrastrukture prema propisima o ekologiji, komforu i sigurnosti zadaća je sustava koji drži do sebe. Održavati, a ne zapuštati postojeće i trošiti na novo.

Umjesto svog CV-a predstavljam se davnim, romantičnim i uzaludnim angažmanom na jednoj sličnoj temi. Uoči Svjetskog prvenstva u rukometu 2009. godine sam s malom grupom zanesenjaka predlagao da se, umjesto gradnje nove Arene, na Zagrebačkom velesajmu vrlo jeftino i privremeno adaptira paviljon Mašinogradnje, teniski centar Alplan s kapacitetom demontažnog gledališta od otprilike 10.000 sjedala, tik do dvorane za zagrijavanje i s najvećim čuvanim parkingom u gradu. Bolji poznavatelji prilika su me ismijali - prijedlog lako izvediv, nije bio glamurozan investitorima. Ali imamo Arenu!

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Wikipedia/supermoving