Niccolo Ammaniti, "bez sumnje, jedan od najboljih talijanskih pisaca današnjice", prema Le Mondeu, suvremeni Dickens kako ga često nazivaju, gostujući u Hrvatskom narodnom kazalištu ovih dana u sklopu projekta Filozofski teatar, rekao je i ovo: "Kada pišem, moji su protagonisti obični ljudi, kojima se dogodi da se nađu u neobičnim situacijama, trebaju napraviti nešto što nisu navikli činiti, i malo po malo i sami postaju neobični ljudi..." To, kako se obični ljudi mogu preobraziti u neobične, vječna je tema književnosti, one pripovjedne pa tako i dramske, a predstave 29. izdanja Gavellinih večeri, što se u GDK Gavella, u Frankopanskoj ulici, nekoliko stotina metara dalje od mjesta gdje je govorio Ammaniti, održavaju od 10. do 23. prosinca, to itekako potvrđuju.

U novom terminu i novom ruhu, Gavelline večeri, kao svojevrsnu predigru, ponudile su tri studentske produkcije: dvije sa zagrebačke ADU, "Tihi obrt", klasa Bobe Jelčića i "Tartuffe" Molièrea, klasa Krešimira Dolenčića, te "Sluškinje" Jeana Geneta Poslijediplomskog sveučilišnog studija "Gluma, mediji, kultura" iz Rijeke, klasa Rade Šerbedžije.  

Natjecateljski pak dio festivala otvorila je domaća predstava, koprodukcijski poduhvat Gavelle i HNK Ivana pl. Zajca iz Rijeke, "Amerika" Franza Kafke u dramatizaciji Gorana Ferčeca i režiji Janusza Kice, "zapanjujuće moderna, fantastična i vizionarska priča o Americi kao mjestu kakvo još nitko nije vidio, u povijesnom razdoblju koje se ne može identificirati" (komentirala Magdalena Lupi Alvir, op. a.). Riječ je o naslovu ne tako planetarnom poznatom i udomaćenom kao druga dva iz trilogije o samoći i bespuću čovjekovih nada u traganju za boljim i dostojnijim životom, o nedovršenom romanu "Amerika" koji možda ne tako surovo, hladno i bešćutno kao "Zamak" i Proces", ali zato ništa manje bolno i tragično svjedoči o stradanju i patnji čovjeka uhvaćenog u mrežu nedodirljivih i neznanih sila i moći – jučer, danas a vrlo izvjesno i sutra. Jer Kafka je jedinstven i neponovljiv, njegov najbolji tumač i priređivač njegove literarne ostavštine, Max Brod, kaže: "U sva tri romana riječ je o uklapanju pojedinca u ljudsku zajednicu, a budući da se radi o najvišoj pravdi, istodobno je riječ o uklapanju pojedinca u kraljevstvo Božje. Očituju se tu i strahoviti otpori brižnom, dobrom i pravednom čovjeku... U romanu "Amerika" zlo se jedva drži na uzdi zahvaljujući djetinjoj nedužnosti i dirljivo naivnoj čednosti glavnog junaka..."

(FOTO: Gavella.hr)

No, Kafka ne bi bio to što jeste da to vječno zlo ne izbija gotovo sa svake stranice romana, odnosno iz svake scene, iz gotovo svakog prizora te skladno sklopljene a opet primjereno iščašene predstave, izglobljene u kafkijanskom smislu, dakako. Ne treba zaboraviti njegovu opominjuću pouku: "Okani se pomisli da pred zlom možeš imati tajne!" Predstava nas tako upozorava da je Kafka ono što nam se događa ovdje i danas, u svijetu pomjerenih vrijednosti, nestalih i izgubljenih vrednota morala i etike, sred onih tek novouspostavljenih pravila igre koju još uvijek ne razumijemo i čiji smo samo pijuni i lako smjenjivi akteri – ništa više u tom svijetu promašenih i zaludnih iščekivanja nije na svom mjestu, oslonac se izgubio, težište pomaklo, kako u Kafkino vrijeme tako i danas. Stoga niti mi sami možemo odlučivati o vlastitim postupcima: uvijek postoji nepoznat netko, dalek i strašno moćan a nevidljiv u čijem je djelokrugu upravo to - da odlučuje o nama i rukovodi onim što se čini kao naša volja.

No, Kafka jeste, naravno, pisac beznađa ali on je i prije svega pjesnik izgubljenih i nedosegnutih čežnji i izmaštane, fantomske slobode, pisac sav u traganju za tim drugim svjetovima u kojima dostojanstvo čovjeka neće biti tako beskrupulozno gaženo i ponižavano. Jedna od posljednjih replika u komadu glasi: "Svak iskorištava svoju moć i grdi niže od sebe – kad se čovjek jednom na to navikne to zvuči kao i pravilno kucanje sata." U njoj se sažima sve ono što nam Kafka poručuje – to jednoliko otkucavanje klatna nekog dalekog, nepoznatog i time zastrašujućeg sata po kojem se mjeri i vrijeme našeg trajanja na ovome svijetu, ono je nemjerljivo, ponekad proročko naslijeđe što nam ga je veliki pisac ostavio i kada predstava uđe u te predjele besmisla i tame, neopipljivog i neprozirnog, a tako po naš život kobnog, tada najbolje i najtočnije govori njegovim jezikom. Jezikom koji tako dobro razumijemo upravo danas. 

Izbornica 29. Gavellinih večeri, teatrologinja Nataša Govedić, odabrala je ukupno osam kazališnih predstava iz Zagreba, Rijeke, Ljubljane, Beograda, Sarajeva i Novog Sada. Uz zagrebačke produkcije tu su i predstave nagrađene ove godine na renomiranim kazališnim festivalima u regionu: mariborskom Borštnikovom srečanju, brčanskim pozorišnim/kazališnim Susretima i novosadskom Sterijinom pozorju. Selekciju, kako sama piše u uvodnom tekstu Gavellinih večeri, temelji na "prisnosti", kao ključnoj redateljskoj, filozofskoj i pedagoškoj ostavštini dr. Branka Gavelle: "Posebno mi je važno naglasiti da se selekcija koju zagovaramo bavi gledateljicom i gledateljem koji također od kazališta žele neki oblik 'privremenog' ili trajnog prijateljstva – ili bar neskrenutog pogleda. Čini mi se da kazalište ne može 'pobijediti' suvremene medije služeći se njihovim tehnologijama, ali čim se vrati u neponovljivost i rizik živog ljudskog susreta, ponovno postaje snažna umjetnost..." 

(FOTO: Gavella.hr)

Nešto od one već spomenute kafkijanske, mračne i opore, a ujedno humorne, gorko-istinite i žalosno-smiješne atmosfere, uz naboj groteske i štih burleske, donijela je i predstava "Kako smo preživjele" Zagrebačkog kazališta mladih u režiji gosta iz Sarajeva, Dine Mustafića. Nastavak je to njegovih ranijih istraživanja raznorodnih fenomena jugoslavenskog i post-Yu društva i vremena, ovoga puta zasnovanoga na prozi, novinskim člancima, kolumnama i esejima Slavenke Drakulić i intimnim opažanjima i ispovijedima samih glumica, protagonistica predstave. Autorica i redatelj vode nas u svima nama rođenim sredinom prošloga stoljeća, a to je i godište spisateljice, blisku i dobro poznatu prošlost, u zemlju poleta i prvih nada poslijeratnog zanosa, u novooslobođenu, Titovu Jugoslaviju, potom u kataklizme i ponore nedavnih ratnih zbivanja i pustošenja, u vrijeme buđenja novog nacionalizma s, nažalost, starim korijenima, najzad i u doba današnje, što ga često zovemo tranzicijskim, u vrijeme povampirenog liberalnog kapitalizma u svojoj najbezobzirnijoj formi, u doba općeg nesnalaženja, lutanja i posrtanja.

Uz sav varijetetski dekor, vic, geg, plesne numere i pjevački zanos, odjednom se tu pojavi i Kafka - ta potraga za sretnijim i jedinki primjerenijim društvom, vremenom i svijetom postaje zaludna i besmislena, mi smo ono što jesmo, možemo mi htjeti biti što god želimo, ali ostajemo ono što jesmo. Rekao bi stari, mudri Balzac: "Mogli smo biti kristal, ali ostajemo zrnca pijeska." A taj pijesak, kao u nekoj ukletoj klepsidri, curi nam nezaustavljivo kroz prste, to neuhvatljivo, nedosanjano nešto, ne daje nam mogućnost da se trgnemo i krenemo dalje - tamna prošlost, tmurna sadašnjost i neizvjesna slutnja prijeteće budućnosti nisu baš neki temelji na kojima bismo mogli graditi taj nekada toliko "gušeni", a sada "oslobođeni" JA. Toga je itekako svjestan Mustafić, to u svakom gestu i nervu osjećaju glumice, bilo da interpretiraju tekst Slavenke Drakulić, redateljsku ideju ili igraju svoju intimu i vlastite živote. U tim trenucima tri boje koje nose život predstave: crvena za Tita, crna za rat i žuta za današnjicu i ono što živimo u punom su suglasju. Smijeh je to kroz suze - vidimo sebe na pozornici, ali što je još strašnije, ulazimo i unutar sebe, sjećamo se nas kakvi smo bili, spoznajemo gdje smo to mi danas, a Kafka nas promatra negdje duboko skriven, u gledalištu ili na bini, mrmljajući si u bradu: "Skrivene misli s kojima prihvaćaš zlo u sebe nisu tvoje, nego su to misli zla."

(FOTO: Gavella.hr)

Niz predstava nagrađenih na kazališnim festivalima u regionu otpočeo je gostovanjem umjetničkog ansambla Drame Ljubljana Slovenskog narodnog gledališča – izveli su "Svadbu" Rudija Šeliga u režiji Jerneja Lorencija, predstavu-pobjednicu ovogodišnjeg, 49. Borštnikovog srečanja u Mariboru. Šeligova "Svadba" iz 1981. godine poetski je i magijski čin prve vrste, sav sazdan od rituala i teatarskog iskona, također priča i o zlu tako duboko ukorijenjenom negdje u nama. To jeste drama o dvoje nesretnih i odbačenih anti-junaka tako neodoljivo sličnih Büchnerovom "Woyzecku", pa samim tim i o nama, našim strahovima i nedoumicama, o trenucima kada nas zaposjeda zlo i kada kreće u svoj nezaustavljivi pohod kako bi se ponizio i potčinio onaj Drugi, svatko tko je Drugačiji i koji baš zbog te svoje osobitosti i raznolikosti predstavlja prijetnju i opasnost – dakle treba ga ukloniti! Šeligo to maestralno ispisuje, Lorenci inscenira, a sjajni glumački ansambl ovog teatra to igra upravo onako kako se to i očekuje – ništa se ne prepušta slučaju, sve je u nekoj slutnji i iščekivanju, sve se odigrava ispod površine do trenutka kada sve eksplodira u činu otrežnjenja i suočenja sa istinom. A od tada ništa više neće biti isto.

Eva Kraševec, dramaturginja predstave, u programskoj knjižici predstave, bilježi: "Šeligo je u ritualizaciji svadbenog obreda posegnuo duboko u kulturni sloj, sve do mitologije, prasjećanja i kolektivno nesvjesnoga. Njegov umjetnički credo vodio ga je da crpi iz slovenske mitologije, ciganskih običaja i vradžbina, povezujući sve to s aktualnim arhetipovima koji svadbenu družinu povedu sve do ritualne bezvremenosti... Radi se o potiskivanju i odricanju, o životima ljudi koji nemaju više želja i čežnji jer im je prošao rok trajanja, ili su ih zatrli, potisnuli negdje uz put. A kada zatremo impuls želje, njen libido se pretvori u tjeskobu, koja je u pravilu nesvjesnog porijekla." Ta tjeskoba čita se na pozornici otkako se izgovori jedna od prvih, uvodnih rečenica: "Sve se na ovom svijetu jednom dogodi", taj fatalizam mirenja s usudom protiv kojeg se ne može progovara i na samom kraju izvedbe: "Na svijetu smo samo da se žderemo." Predstava je to najviših kazališnih dometa koja nosi sve odlike suvremenog, modernog teatra u susjednoj Sloveniji, u kojoj se opet skriva nešto od Kafke, htjeli mi to ili ne: "Zlo zna za dobro, ali dobro ne zna za zlo."

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Gavella.hr