U ovoj godini obilježava se stogodišnjica smrti jednog od najinventivnijih pisaca prošlog stoljeća – Franza Kafke. Dana 3. lipnja 1924. godine Kafka je preminuo u sanatoriju nedaleko Beča, od posljedica tuberkuloze u svojoj četrdeset i prvoj godini života. Pokopan je 12. lipnja 1924. godine, na Novom židovskom groblju u Pragu, u gradu u kojem je proveo najveći dio svog života. 

Jedan je od onih autora čija je genijalnost otkrivena tek nakon njegove smrti – objavljivanjem njegovih djela. Da njegov prijatelj Max Brod nije odbio spaliti Kafkine rukopise, prema uputama samog Kafke, tu genijalnost najvjerojatnije ne bismo upoznali. Stoljeće kasnije, Kafka je postao najpoznatiji i najslavniji pisac ne samo današnje Češke nego i cijele planete.

K. kao Kafka

Kafka je rođen 1883. godine u Pragu u doba Austro–Ugarske Monarhije. Bio je židovski pisac koji je svoja djela pisao na njemačkom jeziku. U to vrijeme Prag je bio dio političke cjeline u kojoj je njemački imao status administrativnog jezika, a govornici njemačkog bili su u velikoj manjini u Pragu od kojih je većina bila srednja klasa. Kafka je pisao na njemačkom jeziku jer se taj jezik govorio u njegovoj obitelji, stoga je pohađao i njemačku osnovnu školu i njemačku gimnaziju, a potom i odjel za njemačko govorno područje tadašnjeg sveučilišta u Pragu.

Cijeli svoj život Kafka je proveo s roditeljima. Njegov otac Herman doživljavao je sina kao veliku grešku prirode i razočaranje. Nije čak ni oklijevao da mu to stavi na znanje. Takav napeti odnos kasnije je poslužio kao glavni motiv u njegovim djelima odražavajući osjećaj krivnje, tjeskobu i borbu za autonomijom. Otac je za Kafku bio respekt-personen - on se poštovao bez ikakvog protivljenja i preispitivanja njegovih postupaka. Način na koji je Sigmund Freud opisao reprodukciju moći impresionirao je Kafku, jer je odgovarao njegovim vlastitim iskustvima. Svatko kome se u djetinjstvu govori da je nesposoban, inferioran ili zao, morat će posvetiti znatan dio svoje životne energije da se obrani od takve slike o sebi. Takve ljude neizbježno prožima moć, nakon čega imaju „otrov“ u vlastitom tijelu: krivnju, osjećaj inferiornosti, te kompulzivni poremećaj. Upravo u Kafkinom „Procesu“ tu infiltraciju možemo pratiti usporenom snimkom, a hod bez otpora do stratišta samo je njegov tužni vrhunac.

Postoji nekoliko paralela između Kafkinog neshvaćenog vremena i sadašnje kaotičnosti. Budući da je Kafka radio kao službenik, vrlo dobro je bio upoznat kako sustav funkcionira. U doba moderne došlo je do ogromnog tehnološkog razvitka, a ta se moderna može prepoznati i u njegovim djelima koja su duboko s njim povezana. Tadašnja atmosfera bila je nalik današnjoj. Ljudi koji su živjeli krajem 19. stoljeća i početkom 20., susreli su se s rastućom tehnologijom – od automobila do kina, ili X-zraka, ali i novog oružja. Uvedena je elektrifikacija, a s njom i potpuna novost – noću više nije bilo mraka. 

Kafka otprilike godinu dana prije smrti (FOTO: Wikimedia/Klaus Wagenbach Archiv, Berlin)

Tolika količina promjena i izuma u tako kratkom vremenu, izazvala je stvaranje protupokreta kao otpor tako brzim inovacijama u kojem su ljudi htjeli usporiti Takvom otporu je i Kafka bio naklonjen. Danas imamo sličnu situaciju - ljudi osjećaju da im tehnologija izmiče iz ruku zbog ubrzanog razvoja koji postaje brži nego što ljudsko iskustvo može podnijeti. Nije potrebna prevelika mašta da se predvidi kamo će nas taj neograničen rast tehnologije odvesti: ono što se već dogodilo, jest da je sumnja postala prirodno društveno stanje.

Dosje K.

Prikupljanje podataka igra središnju ulogu u Kafkinim romanima, ponajviše u romanu „Dvorac“, gdje se dosjei stalno spominju, što ima malo veze s Kafkinim vidovnjačkim sposobnostima, ali puno više s njegovim profesionalnim iskustvima: bio je zaposlenik državnog osiguravajućeg društva za nezgode i brzo ja shvatio da je statistički pristup tipičan za ovu industriju kao nešto fundamentalno novo i zastrašujuće. I u Kafkinom uredu životopisi su postali dosjei, a pojedinačne katastrofe obični zakonski materijali. Kafka je osjećao da ovaj moderni tip uprave mijenja način razmišljanja onih koji su pogođeni njime. Svatko tko ima posla s takvim autoritetom ne može si pomoći, a da se mentalno ne prilagodi njegovim rutinama i na trenutak zaboravi na sve druge ideje – poput pitanja, da li prema nekome postupati „pošteno?“.

Da bismo razumjeli Kafkin narativ i stil pisanja, kako piše na blogu koji se bavi analizom Kafke, moramo se pripremiti za putovanje kroz vrtlog dvosmislenosti. Kafkina najveća inovacija dolazi iz njegove sposobnosti da izvrće značenje svojih rečenica upotrebom slika, simbolizma i paraboličnog morala. Nadrealistički i nagli zaokreti u logici glavna su obilježja njegovih djela, kao i određena nedorečenost. Cjelokupno njegovo književno stvaralaštvo ostalo je otvoreno za tumačenje i oduvijek je okupiralo književne kritičare. Na primjer, u kratkoj priči „U kažnjeničkoj koloniji“, Kafka opisuje pretjerano razrađen oblik pogubljenja koji može biti osuda kolonijalizma, alegorija za stvaranje vjerskih mitova ili čak kritika kršćanstva. 

Njegova fikcija ispituje svemir u književnosti koji tek treba istražiti, svijet prepun implikacija koje zadiru u udaljenja područja ljudske psihe. Taj svemir ima drugačija pravila, ona koja nisu poznata pravilima koja vladaju našom stvarnošću. Sve Kafkine parabole govore nam o onome što jesmo i tko smo postali. Iz tog razloga skovan je izraz „kafkijanski“, koji je uznemirio čitatelje diljem svijeta, bez obzira da li ga čitaju na njemačkom ili nekom drugom jeziku. 

Zagrobni život Kafkina djela

Priča o tome kako je Kafkina ostavština uopće dospjela u širu javnost ostaje fascinantna za mnoge, a sama priča po sebi je bizarna i kafkijanska, upravo onako kako je Kafka opisivao svijet.

Nakon što je preminuo, Kafka je svom prijatelju Maxu Brodu ostavio je upute da uništi njegove preostale književne rukopise. Brod to nije učinio, već je uredio i objavio Kafkine tekstove. Nedovršena djela uključuju tri Kafkina romana, mnoge priče i njegovo autobiografsko pismo ocu. Tako je i „Proces“, ostao nedovršeni fragment romana, za koji je Kafka možda smatrao da ga treba dodatno doraditi. Sama činjenica da je toliko svojih dijela ostavio nedovršenim zapravo je još više naglasila njegovu mističnost.

Prva stranica iz Kafkinog "Pisma ocu" (FOTO: Wikimedia/Joachim Unseld)

Neki Brodove postupke vide kao književnu izdaju, dok drugi vjeruju da Kafka nikada nije ni mislio da će Brod uistinu spaliti njegove rukopise, jer je potajice znao da će Brod, koji je bio uvjeren da je Kafka genij, svejedno objaviti njegova djela. Nakon toga, Max Brod postaje poznat kao urednik Kafke, nauštrb vlastite književne karijere.

Neposredno prije nego što su nacisti stigli u Prag 1939. godine, Max Brod i njegova supruga pobjegli su zadnjim vlakom i uputili se u Palestinu. Sa sobom je ponio kovčeg u kojem su se nalazili originalna, rukom pisana Kafkina djela. Brod je umro bez djece, a rukopise je naslijedila Esther Hoffe, njegova pomoćnica u Tel Avivu čija će kći Eva kasnije dobiti Kafkine radove. Rukopis „Dvorac“ prodan je njemačkom književnom arhivu u Marbachu za dva milijuna eura, a preostali Kafkini rukopisi postali su središte niza sudskih postupaka u Izraelu okončanih tek 2016. godine. Naime, država Izrael željela je uzeti rukopise u državno vlasništvo, dok je Eva Hoffe imala namjeru prodati ih na otvorenom tržištu, a njemački se književni arhiv, zalažući se za Kafkinu univerzalnost, otimao da otkupi njegova djela izjavljujući da se za njih najbolje mogu pobrinuti oni. 

U kolovozu 2016. godine, to pitanje je konačno riješeno. Izraelski Vrhovni sud odlučio je da rukopisi pripadaju državi Izrael, iako Kafka jedva da je preveden na hebrejski. Činilo se, da njegovo tjeskobno pisanje nikad nije bilo uklopljeno u samopouzdanje novonastale izraelske države. Stoga je Izrael koji nikada nije pretjerano „mario“ za Kafku postao vlasnik njegove književne ostavštine.

Ovo je samo jedan od mnogih aspekata suđenja koji se doimaju tipično kafkijanski. Sudac je preuzeo neobičan korak citirajući odlomak iz Kafkinog „Procesa“, koji se odnosi na bezvremensku prirodu dosjea u pravnom svijetu, ističući „da se nijedan dosje nikada ne gubi, a sud nikada ne zaboravlja.“

Kome onda zapravo pripada Kafka? Možda najbolji odgovor je dala novinarka Barbara Zeithammer koja kaže: „Kafka putem svojih djela zapravo pripada cijelom svijetu“.

Prag – prošlost koja nas neprestano sustiže

Prag je jedan od najvažnijih motiva koji se pojavljuje u Kafkinim djelima: „prošlost koja nas neprestano sustiže, drži se za nas i ne pušta“. Tako je Kafka doživljavao Prag. Međutim, Prag je na neobičan način prigrlio Kafku. Mnogi gradovi jačaju svoj turizam prihvaćanjem književnih junaka koji su živjeli unutar njihovih granica, a Pragu je trebalo dugo vremena da nadoknadi izgubljeno vrijeme za svojim književnim sinom. 

Kafka u Pragu (FOTO: Wikimedia/Andrew Shiva)

Ubrzo nakon njegovih posthumnih publikacija, Kafkina oštra zapažanja o opresivnoj prirodi birokracije naišla je na kritičko promišljanje i odjeknula među rastućom radnom snagom bijelih ovratnika. U međuvremenu, nacisti su preuzeli kontrolu nad Čehoslovačkom (danas Češkom) i zabranili njemačko–židovske autore. Nakon Drugog svjetskog rata, u doba željezne zavjese, Kafkino djelo ponovo je bilo u opticaju, ali ga je bilo teško pronaći u praškim knjižnicama. Njegova djela izazivala su nelagodu kod komunističkih vođa, jer se nekima činilo da „paranoja nad bezličnom moći i atmosfera emocionalnog gušenja“, koja se prožimala u njegovim djelima, aludira na komunizam. Naposljetku, njegov rad je stavljen na crnu listu jer su ga slavili zagovornici Praškog proljeća u nizu prosvjeda za oslobođanje Čehoslovačke od sovjetske kontrole. Proći će dvadeset godina nakon što se Berlinski zid sruši i Prag ponovno počne objavljivati svog „izgubljenog sina“. 

Danas suvremeni Prag izgleda kao mjesto koje je oduvijek slavilo Kafku. Dao je izraditi dva velika spomenika posvećena svom književniku, koji je pisao na njemačkom, a ne na češkom jeziku i postao književna najprevođenija superzvijezda, čija su djela danas obvezna lektira u školama diljem svijeta. 

Kafkino posljednje počivalište nalazi se na Novom židovskom groblju u Pragu, nekoliko stanica podzemne željeznice istočno od središta grada. Oslikani kamen s imenom Franz, ostaci starih fotografija, kao i nešto cvijeća, sugerira da neki predani posjetitelji doista često dolaze odati mu počast. Lice Franza Kafke izvire posvuda, na majicama kratkih rukava, plakata, platnenih torbi i razglednica u mnogima suvenirnicama po turističkim žarištima češke prijestolnice. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Printerval