REPORTAŽA IZ SRCA AFRIKE: Krv na ekvatoru

Hrvoje Ivančić

10. ožujka 2020.

REPORTAŽA IZ SRCA AFRIKE: Krv na ekvatoru

Spustili smo se s brda, potplatili granicu lokalne milicije s pola kutije cigareta, a granicu kongoanske vojske prošli smo bez problema. Nisu, naime, znali da se vraćamo od pobunjenika. Inače bismo završili, kako kaže Kawulivwa, moj prijatelj Kongoanac, na višednevnom ispitivanju. Ne zato jer njih zaista zanima što smo tamo radili, nego zato što će se dobrano potruditi da im ostavimo bilo kakav novac. Pare su ovdje dominantan pojam. Možda zato jer ih u rukama tzv. običnih ljudi uopće nema.

Uglavnom, u mjestašcu Kimbulu na istoku nekadašnjeg Zaira, a današnje Demokratske Republike Kongo, u samom središtu afričkog kontinenta, po našem se silasku, održala utakmica. Bila je nedjelja. Gostovao je susjedni Lubero. Predloženo mi je da za poklon kupim dvije lopte. To sam i napravio, a tajnik kluba lijepo se zahvalio i uručio mi kratko pismo. S obzirom da u prosjeku pogledam dvije utakmice godišnje, osjećao sam se neobično u ulozi lovca na talente. Ali čak i amater poput mene može reći da dečki igraju očajno. 

DR Kongo
Zemlja iz koje se grabi, a ljudima ostaje vrlo malo ili gotovo ništa (SCREENSHOT: GoogleMaps)

Teren je pola pašnjak, pola prašnjava ledina. Pretpostavljam da im je među ovim brdima teško pronaći ravni komad od pola hektara. Veselje je ipak bilo vrhunsko. Prilikom svakog gola dogodio bi se ples, a gola su bila dva. Završilo je 1:1. Ulazak u teren su sprječavali redari s dugim drvenim batinama. 

U pismu, kojeg sam otvorio tek po odlasku, pisalo je da bi im za potrebe kluba dobro došlo 2.000 dolara.

Dođu tako trenuci kad vam dojadi biti bijeli čudotvorac. Zašto je to uopće tako postavljeno, pitanje je povijesnog razvoja i klase. Možda je to već negdje napisano, ali u crno srce Afrike odlaze uglavnom bijeli biznismeni, UN osoblje s plaćom od 5.000 dolara na više i pripadnici raznih nevladinih udruga. Ovdje nećete vidjeti siromašnog bijelaca. Tako ga nikad ni oni nisu vidjeli. Ukratko, klasna postavka je jasna: bijelac ima, crnac nema.

Kad se to spoji s tragično lošim obrazovnim sustavom, dobijemo Kongo. Barem malu naznaku onoga što Kongo jest. Zemlja iz koje se grabi, a ljudima ostaje vrlo malo ili gotovo ništa. Kad se kapitalizam ujedini s najgorim bezakonjem i korupcijom, recept se nalazi na istoku ove zemlje: oko 80 paravojnih skupina s 56.000 boraca. A bogatstvo zemlje među većima je na svijetu. Kad bismo naslijepo bacili koplje i započeli kopati na mjestu njegova pada, zasigurno bismo pronašli nešto. Zlato, bakar, koltan, kobalt. Sve.

Hrvoje Ivančić
Lupigin novinar s borcima jedne od paravojnih skupina (FOTO: Hrvoje Ivančić/Lupiga.Com)

Kad bismo krenuli nabrajati kratice svih paravojnih skupina koje djeluju na istoku Konga, moglo bi nam se zavrtjeti u glavi: RCD, FDLR, LRA, FR … Imena su ponekad manje bitna. Ona nam govore o stanju potpunog raspada sistema, o nepostojanju državne kontrole i o grabeži. Demokratska Republika Kongo. Kao što ćemo vidjeti na terenu nije demokratska, a bome nije ni republika. Ostaje nam samo naziv za Kongo, koji predstavlja teritorij veličine pola Europe. Njegov najkrvaviji dio pokrajina je Sjeverni Kivu na samom istoku zemlje. 

Posljednje tri godine, prvo mjesto u sijanju straha pripada skupini ADF (Allied Democratic Forces ili Združene Demokratske Snage). Još jedna od mnogih koje potvrđuju da pridjev „demokratski“ u nazivu ne znači puno više od mrtvog slova na papiru. ADF je osnovan sredinom devedesetih u Ugandi kao opozicija tamošnjem predsjedniku Yoweriju Museveniju. To je paravojska s islamskim predznakom koju često povezuju s ISIL-om i Al Shababom iz Somalije. Kako im rabota s preuzimanjem vlasti u Ugandi nije pošla za rukom, prebacili su se u susjedni Kongo. Tamo je nakon smrti višedesetljetnog predsjednika Mobutu Sese Sekoa otvorena pandorina kutija i kaos je počeo uzimati maha. Još jedna vojna skupina neće značiti ništa. Utaborili su se sjeverno od grada Benija, u plodnoj regiji Ituri s ciljem stvaranja islamske države. Dvadeset godina na svojem su teritoriju živjeli više-manje bez ikakvih problema. Događali su se sporadični napadi, otmice hrane i žena, ali osvajački porivi potisnuti su li zaboravljeni. Sve donedavno. 

Beni
Tipična ulica u Beniju (FOTO: Hrvoje Ivančić/Lupiga.Com)

Posljednje tri godine u okolici Benija događaju se stravične stvari, toliko grozne da kad čovjek samo čuje priče, želi ih čim prije zaboraviti. Ovdje je na planu klasično sijanje straha s očitim ciljem protjerivanja stanovništva. Teorije o tome su razne, ali niti jedna se ne može sa sigurnošću potvrditi. Jedni govore da je to plan vlade u Kinšasi, glavnom gradu Konga, dok drugi tvrde da su upletene susjedne Uganda i Ruanda – dugogodišnji eksploatatori kongoanskog bogatstva. Zbog svega toga ljudi ne vjeruje nikome, a najmanje regularnoj vojsci. 

Ne prođe dan, a da na ulicama glavna tema nisu detalji posljednjeg pokolja u nizu. Oni se naime događaju svakodnevno i u potpunosti su slični. Drugačije je samo ime sela. Cijeli grad o tom bruji i informacije se prevrću od uha do uha. Kongo je zemlja glasina i teško je reći o kojem broju mrtvih se točno radi, ali razgovor s izbjeglicama otkriva način djelovanja ADF-a. Kroz desetak intervjua provlači se identičan obrazac. Militanti u selo upadnu usred noći. Najčešće je to oko ponoći kad su sigurni da su ljudi u svojim kućama i da najvjerojatnije spavaju. U početku pucaju u zrak. Zatim idu od vrata do vrata. Tko ne želi otvoriti, vrata mu se razbijaju kamenom, što i nije veliki problem jer jednostavne kuće u tropima mogu se srušiti i rukom, ako se malo više potrudite. Zatim kreće pokolj onih koji su se suprotstavili, uglavnom muškaraca, dok se žene i djecu otima. 

U predgrađu smo Benija, grada od stotinjak tisuća stanovnika, zorom dočekali kolonu izbjeglica. Dan i datum nisu bitni jer oni će dolaziti svakog jutra. Njih stotine. I tisuće. Stigli su iz područja koje se naziva trokutom smrti, a glavne su mu točke Beni, Mbau i Kamanga. Ono zalazi na teritorij Nacionalnog parka Virunga, gdje se u gustišu skrivaju naoružani islamisti. U koloni se našao i Jeanpiere, osnovnoškolski učitelj iz sela Mandubi. Nekim čudom je uspio preživjeti. 

„Prije samo dva dana u selu smo pokopali trideset i osam izmasakriranih tijela. Uočili smo ih kad smo izašli iz šume. Tamo smo pobjegli i sakrili se dok vojnici ne odu“, govori Jeanpiere.

U dvije plastične vreće nosio je sve svoje stvari i jednu, špagom zategnutu spužvu. Ona će mu poslužiti kao ležaj u mjestu za koje ni sam ne zna gdje je. Izbjeglice se uglavnom, kako je rečeno iz gradskog poglavarstva, šalju u pedesetak kilometara udaljeni Butembo. Čovjek je bio zbunjen i egzaltiran. Nije znao kome da se obrati za pomoć niti što uopće očekivati od cijelog ovog kaosa. 

„Čak i dok smo kretali prema Beniju, vidio sam ljude ubijene uz cestu. Za neku djecu iz sela ne znamo gdje su. Spavamo vani bez ikakve pomoći“, nabrajao je svoje nevolje vrlo nerazgovjetno, čas na svahiliju čas na francuskom. 

„Trebamo pomoć međunarodne zajednice jer to je strašno … strašno. Ljudi moraju znati“, objašnjavao je užurbano prepakiravajući svoje stvari. 

U svojoj priči Jeanpiere nije usamljen. U susjednom gradu Butembu izbjeglica je mnogo, a i grad je puno veći od Benija. To doduše nije oduvijek bilo tako, ali ratovi posljednjih trideset godina učinili su da se napuni kao košnica. Sada djeluje poput milijunskog sela, bez infrastrukture, odnosno bez strujne mreže i kanalizacije. Kada poželite, primjerice, napuniti mobitel, možete to napraviti u zasebnom kiosku sklepanom od dasaka. Taj netko, naime, posjeduje agregat pomoću kojeg će kineski mobitel za pet dolara biti pun za tili časak. Paradoksalno za zemlju koja obiluje rudačama potrebnim upravo za proizvodnju dijelova za mobitele i ostale elektroničke uređaje. 

Butembo
Najefikasnije je ako se krećete motorom (FOTO: Hrvoje Ivančić/Lupiga.Com)

U Butembu me dočekuje dugogodišnji prijatelj Kawulivwa koji mi pruža toliko potrebnu pomoć s prijevozom. Po kongoanskim cestama voziti nije lako, a najefikasnije je ako krećete motorom. Vaša kosa bit će puna crvene zemlje, a oči krvave od prašine, međutim do odredišta stižete sasvim sigurno, svaki put. Ili kako bi se to u Kongu reklo: cesta je sigurna 80 posto. 

U predgrađu susrećemo Nzyavu ke Suzu. Mladu ženu s troje djece. Ona živi u dvosobnoj kućici sklepanoj od blata u kojoj pola prostora zauzimaju gajbe za uzgoj zečeva. S njom razgovaramon u zatvorenom prostoru jer znatiželjni pogledi susjeda ne bi nam dali disati. 

Kavulivwa
U Butembu me dočekuje dugogodišnji prijatelj Kawulivwa (FOTO: Hrvoje Ivančić/Lupiga.Com)

U njezino selo pored Benija vojnici ADF-a ušli su oko osam sati navečer. Kad su začuli kucanje svi su bili u kući, ali nisu htjeli otvoriti. To ih nije spriječilo u njihovoj namjeni da cijelo selo i njegove stanovnike podvrgnu srednjovjekovnoj torturi. Razbili su im vrata i prvo što su ugledali bio je otac.

„Ubili su ga na licu mjesta. Mačetom“, kaže Nzyavu. 

Dok govori ne možemo sa sigurnošću ustvrditi je li u stanju šoka ili se samo suzdržava od pokazivanja emocija. Smirena je. Suviše mirna za nekoga tko je prošao ovakvu torturu. Pogotovo kad smo saznali da je u zatočeništvu ostala punih sedam mjeseci. 

„Nakon što su mi ubili oca, rasporili su mu trbuh, izvadili utrobu i tamo pokušali ugurati ovo dijete“, pozvala je k sebi najmlađeg sina. Igrao se na zemlji s nekakvim plastičnim šalicama. Iako su iz puke zabave, samo njima poznate, sadistički pokušali zašiti očev trbuh s bebom, ona ih je preklinjala i molila. Nudila je svoj život umjesto njegovog. Smilovali su se.

Opis njezinog puta usporediv je s horor filmom najgore vrste. Nakon što su pojedinu djecu ostavili u selu, neke muškarce pobili, sve druge su pretvorili u roblje koje je iz dana u dan prenosilo vreće s hranom. Kretali su se iz kampa u kamp međusobno privezani kako ne bi mogli pobjeći. Ubojstva su se događala svakodnevno, ali najviše posljednji dan.

Nzyavu
Nzyavu je u zatočeništvu provela sedam mjeseci (FOTO: Hrvoje Ivančić/Lupiga.Com)

„Izgubili smo svaku nadu“, rekla nam je. 

Nalazili su se u selu Madina kad su počeli masovno ubijati preostale zarobljenike. Nzyava je spomenula francuski izraz kojem sam znao značenje, a koji mi sledi krv u žilama – abattoir klaonica. Klaonice se ovdje nalaze na otvorenom i to su često betonirani zatvoreni prostori, poput tora, namijenjenog za ubijanje stoke. U jedan takav tor ugurali su ljude i počeli ih ubijati hladnim oružjem. 

„Neke su bacili na pod, stali im na glavu i prerezali grkljan. Druge su sasjekli mačetama“, prisjeća se Nzyavu.

Preživjelo ih je točno četrnaest. Njima je dodijeljen vodič i rečeno im je da se vrate u Beni i ispričaju što se dogodilo. To će se dogoditi svima koji ne prihvate njihovu volju i njihovu vlast. 

„Među njima je bilo Kongoanaca, Uganđana, Somalijaca, Egipćana …“, objašnava Nzyava. 

Netko bi mogao pomisliti da je sličnost s islamističkim pokretima od Afganistana, preko Bliskog istoka, pa sve do Nigerije slučajna, a drugi bi mogli pronaći poveznicu. Kako god bilo međunarodni pokret militantnog islama i ovdje miriše na klasičnu plaćeničku vojnu kampanju za nečiji debeli račun.

Prolazeći motorom kroz prašnjave ulice Butemba, mimoilazimo automobile i kamionete s otvorenom prikolicom. U jednoj takvoj prikolici četvero je radnika, kombinezona zaprljanih crvenom zemljom. Pridržavaju nekoliko dasaka dok vozilo poskakuje prelazeći preko rupa. Još uvijek zadivljuje spretnost i vještina ovdašnjih vozača.

Ugledaju me kako se vozim na zadnjem sjedištu. Prvo što je čudno, vozač nije taksist. Prepoznaju to po nedostatku žutog prsluka. Drugo, bijelac je ušao predaleko. Na sam rub grada i gotovo na početak parka Virunga. Mora da se radi o nekom bitnom čovjeku iz kakve nevladine organizacije.

Taj se zaključak podrazumijeva i oni u vremenskom razmaku od stotinke sekunde već počinju dobacivati: muzungu, muzungu, give money; i trljati kažiprst i palac kao znak novčanica koje bi magijom iz mojeg džepa trebale završiti u njihovim rukama.

Škola
U školskim klupama s djecom Butemba i njihovom učiteljicom (FOTO: Hrvoje Ivančić/Lupiga.Com)

Kawulivwa kaže da su nevladine udruge ljude navikle na konstantno davanje. Odnosno, bijelac je onaj koji ima i daje novac. Kad takva udruga dođe i pokrene, na primjer, tečaj informatike, oni ljudima plate i prijevoz i obrok, ali i džeparac iz svojeg budžeta. Takvih je udruga nebrojeno mnogo i one jedan dio dakako daju, ali dobar dio svega odlazi na administraciju i na lagodan život samih organizatora. Oni su tek jedna vrsta termita koja nagrizaju ogromno tijelo što se naziva državom Kongo. Ona je leno koje se po potrebi daje i iznajmljuje.

Drugi dio reportaže iz Konga, u kojoj ćemo jedan dan provesti s pobunjenicima koji kontroliraju bogate rudnike u planinama, na Lupigi čitajte sljedeći tjedan.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Hrvoje Ivančić/Lupiga.Com