Uzbuđena, ali i prestrašena, izlazim na šangajski aerodrom. Toni, moj muž, puno je opušteniji, on je manje čitao kamo idemo. Pratimo bez razmišljanja ostale putnike, ulazimo na vlak koji nas vozi do glavne zgrade. Pokušavam zamisliti veličinu aerodroma po kojem te par minuta vozi vlak. Vize za Hrvate su ukinute, no svejedno ispunjavamo obrasce sa svojim podacima i navodimo gradove u koje idemo. 

Eto nas u Kini. Još malo skupljamo hrabrost, koristimo priliku pa na automatu besplatno punimo pitku vodu, te aparate koristit ćemo kasnije po svim kolodvorima, a zatim krećemo u našu avanturu. Iduća tri tjedna obilazit ćemo Kinu s ruksacima na leđima.

Jedan od prvih prizora na koji smo naišli u Šangaju - životopisna turistička tržnica (FOTO: Anton Finderle)

Kupujemo kinesku SIM karticu, kupili smo si VPN-ove i nadamo se da ćemo imati normalan i slobodan pristup internetu. Bilo bi bolje kupiti e-SIM, no naši mobiteli ga ne podržavaju. Bez VPN-a nema ni mejla, ni fejsa, ni vibera, ni whatsappa, niti jednog načina komunikacije na koji smo naviknuti. Kažu da ne radi ni GoogleMaps, pozicija na karti je pomaknuta u odnosu na realnu lokaciju. S druge strane, sve funkcionira preko aplikacija, bez njih nema ni plaćanja u trgovini, ni kupnje ulaznica, ni taksija. Na moje nuđenje Visa ili Revolut kartice samo odmahuju glavom, funkcionira samo QR Kod. 

Prva dva noćenja rezervirala sam u Šangaju. Ispast će to dobar uvod za privikavanje na nepoznatu kulturu jer je Šangaj gotovo pa europski grad. Do prije dvjesto godina bio je tek ribarsko mjestašce, a zatim su ga Europljani izgradili zbog svojih trgovačkih interesa. Kina je dugo bila zatvorena za strance, kao ruralno društvo bila je samodostatna i nije bila sklona otvaranju prema drugim zemljama. Trgovala je ona još u davna doba poznatim putevima svile sa zapadom, no tek tijekom 19. stoljeća zapadnjaci su pokušali okrenuti smjer te trgovine pa su zauzvrat za svilu, čaj i porculan Kinezima ponudili opijum. Nakon što je car uvidio pogubne posljedice korištenja opijuma po kinesko društvo zabranio ga je i spalio engleske brodove koji su ga dovozili iz Indije. Bio je to povod za početak opijumskih ratova. Kina ih je izgubila i morala pristati da se pet kineskih gradova otvori za trgovinu sa strancima. Jedan od njih bio je i Šangaj, danas sa, otprilike, svojih 25 milijuna stanovnika treći po veličini na svijetu, najveći u Kini. 

Impresivni pogled na Šangaj (FOTO: Anton Finderle)

S aerodroma do grada odlučujemo ići Maglevom. Mogli bismo i običnim metroom, no ovaj vlak, nekoć najbrži na svijetu, ipak je turistička atrakcija. Dok se pri brzini od 300 kilometara na sat naginje u zavojima osjećam se kao u lunaparku. Za osam minuta izlazimo 50 kilometara dalje, u centru Šangaja. Doduše, teško je odrediti što je centar u gradu koji je po površini velik gotovo kao dvije Istre. 

Nakon što su svi ostali putnici otišli sa stanice prilaze nam ljubazne službenice i nude pomoć: kamo želite? „Mi bi u Yu vrtove“, odgovaram. Prevoditelj na njihovom mobitelu prevodi to kao jogurt. Zatim im pokazujem na karti i one nas rukom šalju nekud dolje. Na metro stanici novi problem, niti jedna od naših aplikacija ne radi. Srećom otkrivamo da u metrou prolazi plaćanje Visom, pa ćemo idućih dana samo prislanjati kartice. Metro je odličan, lako pregledan i brz. Sve je čisto, ljudi stoje u redu i pristojno ulaze u vagone, a zatim svi bulje u svoje mobitele. Ta prisutnost mobitela gotovo je sablasna. U cijelom Šangaju nismo vidjeli dvoje ljudi koji međusobno pričaju u metrou.

Uobičajeni prizor u metrou (FOTO: Anton Finderle)

Izlazak na stanici Yu vrt popraćen je vrućom sparinom i zaglušujućom bukom. Dugo nam je trebalo dok nismo shvatili da su to cvrčci na drveću. To je jedina buka grada, promet je bešuman, sve je električno, auti, motorići i bicikli. Čak su i neke sklepane prikolice za prijevoz starudije za koje bih očekivala da ih vuku konji ovdje elektrificirane. 

Hodajući prema vrtovima nailazimo na zgrade koje izgledaju kao Kina u mojoj dječjoj slikovnici o putovanjima Marka Pola. Ne mogu im uopće procijeniti starost, je li to nešto staro ili je izgrađeno tek prije koju godinu. Nalazimo se u dijelu grada gdje su među strancima živjeli Kinezi. Grad se tek budi, trgovine su još zatvorene kao i vrtovi pa švrljamo okolnim uličicama čekajući da se otvore. 

Poput Kine u mojoj dječjoj slikovnici o putovanjima Marka Pola (FOTO: Anton Finderle)

Sami vrtovi iz 16. stoljeća su divni. Na ulazu ogroman komad žada. Niz paviljona u šest cjelina uklopljenih uz vodu, biljke i kamenje. Divovski ginko, magnolije kao simbol Šangaja, zmajevi po izvinutim krovovima. Sagradio ih je Pan Yunduan za svog oca Pan Ena kako bi ovaj mogao uživati u starosti. Ne razumijem način kako su korišteni, paviljona je puno i vrlo su blizu jedan drugom, povezani labirintom nadsvođenih staza. Svidi mi se soba za učenje uzdignuta među krošnje, paviljon za jednu osobu. Gužva se povećava pa se i atmosfera mijenja, nema više meditativnog ozračja dok hodamo u kolonama ljudi.

Odlučujemo krenuti prema hotelu. Putem se zaustavljamo kupiti prijenosnu bateriju no opet bezuspješno, transakcija ne prolazi kroz aplikaciju, a kartice ne primaju. Slično je i s trgovinama hranom i restoranima, svi samo odmahuju glavom. Banke danas ne rade pa ne možemo niti zamijeniti keš koji nosimo. Onda ugledam McDonalds, poveselim mu se kao nečem poznatom. Tipkam narudžbu, veselim se kavi, a onda ništa, i ovdje se plaća samo skeniranjem koda. 

Zmaj na zidu Yu vrta (FOTO: Anton Finderle)

Već pomireni s tim da do sutra nećemo ništa ni piti ni jesti nailazimo na trgovinu koja prima moju karticu. Koja sreća, uzimamo pohanu piletinu, knedle i boce hladnog čaja. Knedle su lutrija, nikad ne znamo što je u njima. Čaj je nezaslađen, gotovo sva pića koja uzimamo su nezaslađena, nije čudo da baš i ne vidimo debele Kineze. Nema ni kruha ni šećera. Najviše nas je iznenadila voda od graha, onda čitamo da mungo grah snižava unutarnju temperaturu tijela pa oni ljeti piju vodu od graha. To objašnjava i sladoled od graha koji će nam uskoro postati omiljena slastica u Kini.

Stižemo do hotela, ugodno iznenađenje, hipsterska recepcija, a zatim prostrana i čista soba koja za 50 eura uključuje i doručak. Otuširamo se, ručno isperemo uznojenu odjeću, malo odmorimo pa natrag u istraživanje. Čim izađemo opet smo mokri. Temperatura je 38°C iako osjet kaže 45°C. U metrou gledam i ne razumijem kako se Kinezi ne znoje. Mi se cijedimo.

Rezervirali smo free walking tour da od lokalca čujemo kako se grad razvijao i kako ljudi žive. Vodičkinja nam priča kako mladi previše rade, umjesto onog socijalističkog 8-8-8 došli su na 9-9-6 što znači da šest dana tjedno rade od 9 ujutro do 9 navečer. Zabrinuti za svoju djecu koja ne stižu naći partnere i osnovati obitelj, njihovi roditelji pokrenuli su sajam za spajanje parova. Vikendom se sastaju u Narodnom parku, izlože papir sa karakteristikama svog djeteta: godina rođenja, visina i težina, obrazovanje, zarada i posjedovanje nekretnine i zatim mu traže potencijalne partnere. Dok prolazimo pokraj njih na papirima uspijevam prepoznati samo godine rođenja: 1988., 1995. ... 

Skulptura majke s djetetom kao vid propagande nekadašnje politike "jednog djeteta" (FOTO: Anton Finderle)

U blizini, na najpoznatijoj ulici Šangaja – Nanjing – ugledamo i skulpturu majke s djetetom. Podignuta je kao dio propagande za politiku jednog djeteta. Nakon Drugog svjetskog i zatim građanskog rata kineske vlasti tražile su od ljudi da se pobrinu za oporavak Kine i rađaju djecu. Nakon dvadesetak godina postalo je očito da sad djece ima previše i da treba usporiti taj rast. Uvedena je politika jednog djeteta. Pratile su je često i okrutne metode, ako bi vlasti na vrijeme saznale da je žena koja već ima dijete trudna prisilile bi je na pobačaj. Ako je bilo kasno za abortus za rođeno drugo dijete kažnjavani su većim porezima u iznosu nekoliko godišnjih plaća. Iz tog vremena postoje ljudi s lažiranim datumima rođenja koji su prijavljivani ili kao blizanci svoje braće i sestara ili kao djeca ljudi koji svoju nisu mogli imati. Iz tog razdoblja datira i zabrana otkrivanja spola djeteta prije rođenja koja i danas vrijedi. Roditelji, posebno u seoskim sredinama, odlučivali su se na abortiranje ženske djece kako bi im jedini dopušteni nasljednik bio muško čime je stvoren veliki disbalans između broja ženske i muške djece. Danas u Kini imaju 40 milijuna muškaraca više nego žena.

Sada Kina ima novi problem, stanovništvo koje stari, pa su 2016. godine uveli politiku dva djeteta, a prije četiri godine i politiku tri djeteta, no rezultati nisu previše uspješni jer je u današnjim uvjetima ljudima skupo i nedostupno imati više djece. Kvadrat stana u Šangaju košta otprilike 10.000 Eura, vrtić oko 300 eura mjesečno, a godišnja školarina za faks je oko 2.000 eura.

Zanimljiva šetnja završava na Bondu, novouređenoj šetnici uz rijeku Huangpu. Na suprotnoj strani svijetle neki od najviših nebodera svijeta. Oko nas natiskano mnoštvo ljudi, slikaju se i dive blještavilu. Meni sve to izgleda kičasto, izdresirana sam za neke druge stilove, a opet osjećam se i snobovski pokraj toliko oduševljenih ljudi. Iako Kina ima puno duži povijesno kulturni kontinuitet od bilo čega nama poznatog, njihova civilizacija traje već 4.000 godina, čini mi se da nisu opterećeni tradicijom, ovi neboderi potpuno su futuristički, mogli bi biti bilo gdje na svijetu.

Još sat vremena do hotela, šećemo kroz noćni Šangaj potpuno opušteno. Sve je pokriveno kamerama i Kina spada među najsigurnije zemlje na svijetu što se tiče kriminala. 

I drugi dan idemo na walking tour no započinjemo ga hotelskim doručkom. Na švedskom stolu ne prepoznajem ništa osim riže, kuhanih jaja i lubenice. Uzimam od svega nepoznatog po zalogaj i onda malo zastrašeno isprobavam. Neke stvari su mi preslane, neke preljute, no na kraju si složim dobru kombinaciju. 

Nekadašnja francuska četvrt (FOTO: Anton Finderle)

Današnja vodičkinja vodi nas kroz predio francuske koncesije. Prvo su izgradnju u Šangaju započeli razni Europljani zajedno, a zatim su se Francuzi izdvojili i napravili svoju zasebnu četvrt. Planirana naselja nizova vila podsjećaju na Europu. Zanimljivo je ono što se desilo nakon pobjede komunističke partije u građanskom ratu 1949. godine vile su nacionalizirane i zatim podijeljene na više stambenih jedinica za obitelji državnih službenika. Tako je umjesto jedne u svakoj kući živjelo pet-šest pa čak i do 20 obitelji.

Prosječna veličina stana bila je od 15 do 20 kvadrata. U tako malim stanovima nije bilo mjesta za kupaonice i kuhinje pa su građeni zajednički tj. javni zahodi kojih je i dalje puno po gradu i svi su besplatni, a zgrade su imale i zajedničke kuhinje. Tu bi često čitavo susjedstvo zajedno kuhalo i družilo se. Upravo tako je odrasla i naša vodičkinja pa nam o tome govori s nostalgijom dok u jednom od dvorišta gledamo veš mašinu kao relikt takve prošlosti.

Zajednički prostori u francuskoj četvrti (FOTO: Anton Finderle)

Danas je standard viši i ljudi su odselili u veće stanove u predgrađa, no rado se sjećaju tog zajedništva. Kroz skromnije ulice u kojima su zaklon kod Europljana našli Kinezi za vrijeme japansko-kineskog rata dolazimo i do Tianzifanga, danas popularne hipsterske četvrti prepune trgovinica i turističkih zamki. 

Nakon provedene ture odlazimo na ručak. Pokušavamo naručiti, ali konobar samo odmahuje i pokazuje na QR kod i mobitel. Da bismo uopće naručili hranu treba nam aplikacija. Toni reinstalira Alipay i on napokon proradi. Koja sreća. Skeniramo kod, pojavljuje se jelovnik na engleskom, po intuiciji nešto naručujemo i to za par minuta stiže na naš stol. Juha od graha je slatka, a u ljepljivim rižinim kuglicama je mak. Povrće i meso ljutkasto, salata pofurena vrućom vodom. Ali dobro je, Alipay napokon radi i nismo gladni. 

Detalj iz popularne hipsterske četvrti (FOTO: Anton Finderle)

Još malo lunjamo uličicama Tianzifanga, a onda krećemo prema muzeju Šangaja. Sjedamo na bus, na karti pratim njegovo kretanje, kad ode u drugi smjer izlazimo pa opet pješke. Sve je uredno, čisto i lijepo, ulice pune drvoreda. Opet narodni park i zatvorena vrata muzeja, ponedjeljkom ne radi. Nema veze, odlazimo prema hotelu, usput obići stari grad Qibao koji smo slučajno primijetili putem. Potpuno neočekivano nailazimo na kanal s mostovima, lopoči i lampioni, okolo male uličice i gužva kao da je praznik. Opet Kina iz slikovnice. 

Nailazimo na kuću slikara Zhang Chongrena, prijatelja belgijskog karikaturista Hergéa, na kojem je temeljen lik Chang Chong-Chena iz „Tintinovih pustolovina“. Na kući je tabla koja spominje njegov težak period u životu, a upada u oči kako nije definirano o kojem se periodu radi. Da li je to teško djetinjstvo u sirotištu, vrijeme japansko-kineskog rata ili period kulturne revolucije kada je slikar radio kao čistač ulica. To primjećujemo i na drugim tablama, nema godina u kojima se definira vrijeme teškog života, ako se to odnosi na sredinu dvadesetog stoljeća prešućeno je.

Sve je uredno, čisto i lijepo (FOTO: Anton Finderle)

Ovaj dio grada je kroz povijest bio pun predionica svile, glavna ulica Qibaoa zove se „ulica okretajućih kotača“ jer su predionice svile radile na vodeni pogon. Uživamo u tradicionalnoj arhitekturi uz rječicu Puhui virkajući u mirisne i šarene trgovinice, čajane i zalogajnice, sve bi isprobali da možemo.

Mostovi Qibaoa (FOTO: Anton Finderle)

Treći dan odlučujemo posjetiti Suzhou, jedan od vodenih gradova pod zaštitom UNESCO-a. S obzirom da Tonija muči jet lag i već treći dan ne može zaspati do pred jutro ovaj dan ne žurimo, krećemo tek oko deset. Iako brzim vlakom od Šangaja do Suzhoua ima tek 25 minuta vožnje precijenili smo kretanje po gradu i dolazak do same stanice. Većinu današnjeg dana provest ćemo u različitim sredstvima javnog prijevoza. Prvo nam prestane raditi Didi, njihova aplikacija za taksi, pa moramo pješke do metroa umjesto direktno na željeznički, već tu gubimo sat i pol.

Zatim čekamo brzi vlak, procedura je kao na aerodromu, rendgen i provjera putovnica. Putovnica je ulaznica za sve, nema fizičkih karata nego samo skeniranje dokumenata. Sljedećih 25 minuta vozimo se uz nebodere među kojima se protežu neka rižina polja i šumice bambusa. 

Nepregledna "polja" novih stambenih nebodera (FOTO: Anton Finderle)

Nakon dolaska u Suzhou Didi opet radi, no gužva je ogromna i dugo čekamo. Za obilazak grada ostala su nam tek dva sata. Pomalo sam razočarana jer je odmah jasno da nećemo stići obići vrtove zbog kojih je grad i dospio na listu UNESCO-a i o kojima već mjesecima čitam.

Kada sam radila plan puta satima sam gledala karte i uočila da stari gradovi imaju tipičan kvadratni tlocrt. Nakon nekog vremena bez problema bih ih uočila na karti. I Suzhou je takav, koncentrični kvadrati s centralno ukrižanim glavnim ulicama, sve omeđeno kanalom i zidinama. 

Vodeni grad koji zovu kineskom Venecijom (FOTO: Anton Finderle)

Dok nas taksi vozi uz kanal i zidine, iznenađuje me veličina. Zamišljala sam ga kao mali, romantični gradić, a mi se vozimo nekoliko kilometara. Zovu ga i kineskom Venecijom jer je ispresijecan kanalima i kamenim mostićima uz koje provodimo iduća dva sata.

Neobične su nam žene koje se slikaju na njima, odjevene u tradicionalne haljine i izrazito našminkane. Sreli smo ih valjda stotinu, prvo smo mislili da zarađuju slikajući se s turistima, ali ne, one poziraju tako sređene i slikaju se za sebe. Kasnije i na drugim fotogeničnim mjestima uočavamo tradicionalne kostime koji se iznajmljuju za slikanje. 

Hanfu djevojke (FOTO: Anton Finderle)

Vraćamo se u Šangaj, taksistica koja nas vozi do hotela da pokupimo stvari pjeva kao da je zaboravila na nas. Stojimo zaglavljeni u nekoj gužvi, vrijeme nam curi, ali je lijepo. Onda nas se valjda sjeti pa se okreće k nama i smije se. Žao mi je što ne postoji jezik na kojem bismo mogli komunicirati, ljudi izgledaju tako drago, a ne možemo pričati s njima jer nitko ne zna engleski. 

Kupimo ruksake u hotelu i krećemo na drugi željeznički kolodvor gdje nas čeka noćni vlak za Changsha. Ispada da je četiri sata koje imamo između te dvije vožnje na knap. Tek na kolodvoru stižemo na brzinu pojesti nešto kuhano i ulazimo u naš kupe. Uzela sam karte za hard sleeper, po tri kreveta nalaze se jedan iznad drugoga i mi se penjemo na srednji. 

Dok vlak vozi prema unutrašnjosti gledam nebodere, vrtove, polja lopoča. Nisam niti znala da su svi dijelovi lopoča jestivi i da ih uzgajaju kao hranu i čaj. Nekoliko puta se budim tijekom noći i kada god pogledam kroz prozor vani su neboderi.

Svaki pogled kroz prozor vlaka izgledao je otprilike ovako (FOTO: Anton Finderle)

U sedam ujutro stižemo u Changsha. Već je vruće i nestali su svi natpisi na engleskom. Stanica je stara, nema futurizma, na vrhu zgrade zvijezda te srp i čekić. Mislim da smo stigli u pravu Kinu. 

Prvi problem, Tonijev mobitel potpuno je mrtav. Moj nema dual SIM pa bez njegovog nema interneta i nužnih aplikacija. U blizini kolodvora nalazimo zalogajnicu u kojoj ga možemo puniti. Sjedamo za stol i čekamo da se mobitel bar malo napuni da vidimo radi li uopće Alipay jer nikada ne znamo na čemu smo s njim. Konobarica nervozno dolazi i nešto nam objašnjava, mi pokazujemo mobitel, mašemo rukama pokazujući da ćemo jesti, ali čak je ni naš osmijeh ne smekšava. Kada se napokon uvjerimo da ćemo moći platiti uzimamo hranu i dugo sjedimo pripremajući se za nastavak istraživanja. Plan nam je prijepodne obići jedno od četiri najstarija sveučilišta u Kini. Spuštamo se u metro, prislanjamo naše kartice na ulaz i ništa, ovdje to ne funkcionira. Da bismo kupili žetone za ulaz u metro opet nam treba Alipay, nema druge opcije.

Sa stotinama srednjoškolaca i njihovih roditelja izlazimo na stanici sveučilišta Hunan. Nekoć zvano Yuelu akademija bilo je to jedno od četiri najstarija sveučilišta u Kini, osnovano još u 10. stoljeću u vrijeme dinastije Song. Tu su se proučavali klasični konfucijanski tekstovi i filozofija. 

Sunce već prži dok se uspinjemo po planini Yuelu na čijim obroncima su zgrade kampusa. Uspinjemo se do budističkog hrama u kojem nas kipovi s popucalom, oljuštenom bojom podsjećaju na neki ofucani lunapark. Za vrijeme kulturne revolucije od 1966. do 1976. godine Kinezi su uništili mnoštvo hramova i starih zgrada smatrajući ih reliktima feudalizma. U to vrijeme smatrali su da se trebaju boriti protiv starih ideja, običaja, kultura i navika što je bio povod za borbe unutar partije, novi val terora prema neistomišljenicima, intelektualcima i potomcima stare buržoazije. Crvena garda uništila je mnoštvo starih vrijednih zgrada, kipova i tekstova. Dvije godine kasnije započela je obnova tog nasljeđa o čemu obavještavaju table sa srpom i čekićem na kojima partija objašnjava vrijednost nacionalnog identiteta, no činjenica je da je mnoštvo tih zgrada zapravo "faksimil". Tako djeluje i ovaj samostan, a opet, zanimljiv nam je i egzotičan. 

Aiwan paviljon gdje je mladi Mao Ce Tung pisao poeziju maštajući o revoluciji (FOTO: Anton Finderle)

Nakon hrama spuštamo se do Aiwan paviljona. Ime mu se može prevesti kao „mjesto za divljenje jeseni“. Ne znam koliki je šum u prijevodu, no poetični su mi kineski nazivi, ne znam da li možda romantiziram sklonost ovog naroda kontemplaciji i divljenju prirodi.

Ovaj paviljon poznat je jer je ovdje i mladi Mao Ce Tung pisao poeziju maštajući o revoluciji. Kao spomenik na revoluciju koja je odavde krenula 1927. godine podignuta je i divovska Maova bista koju kasnije vidimo iz taksija. Zanimljivo da je revolucija krenula s tisuću godina starog sveučilišta da bi zatim rušila tradiciju. Želimo ući i u taj najstariji, muzejski dio kompleksa, no opet problem, karte se kupuju samo preko aplikacije Weechat koja nama nije proradila. Srećom neka djevojka ih kupuje za nas, a mi joj prebacujemo novce. 

Ponovno niz povezanih paviljona i jedna od nekoć najvećih knjižnica u Kini. Pročitam staru izreku „nije bitno koliko knjiga imaš već koliko si ih pročitao“ pa se posramljeno sjetim onih gomila knjiga koje sam kupila, a nikada nisu stigle na red. 

Struktura ovih zgrada toliko je drugačija od naše gradnje da nikako ne shvaćam kako funkcionira i čemu prostori služe. Prije odlaska u hotel iscrpljeni vrućinom odlučujemo se počastiti sladoledom. Uzimam nešto što mi izgleda kao najobičnija vanilija, a kad ono unutra zaleđeni mungo grah. Srećom paše nam.

Sladoled od graha (FOTO: Anton Finderle)

Zovemo taksi, aplikacija nam javlja da je stigao, no ne vidimo ga. Vozač nas zove i objašnjava nešto na kineskom. Potapšam nekog čovjeka po ramenu i dam mu telefon. On razgovara s vozačem, a zatim nas odvodi k njemu. To traje desetak minuta, nepoznati čovjek je strpljiv dok u gužvi ne pronađemo auto i zatim nas veselo pozdravlja sretan što je pomogao.

U hotelu opet sad već stara boljka – ne radi Alipay. Odlučujem napokon pronaći banku i promijeniti eure. Recepcionarka me šalje u Bank of Changsha. Čim uđem u banku primijetim njihovu nelagodu i osvrtanje. Zovu zaposlenika koji zna engleski i koji mi objašnjava da se novac može mijenjati samo u Bank of China. Srećom ima jedna nešto dalje niz ulicu. I tu čim uđem dolazi čuvar. Tipkam na mobitelu: „trebam promijeniti novce“. Njih nekoliko raspravlja što sa mnom, zatim mi daju broj za čekanje i kopiraju moju putovnicu. Kada napokon dođem na red zaposlenica prvo zove još jednu kolegicu, njih dvije nešto tipkaju po kompjuteru, zatim telefonom zovu još nekoga. 

Nakon dvadesetak minuta dogovaranja pruži mi dva papira obrazaca za ispuniti. Krenem s općim podacima, pa počnu pitanja o mom poslu, mjesečnim primanjima i na što mislim trošiti novce u Kini. Nakon toga dođem do dijela o svom budućem računu i poslovnom planu za biznis u Kini. Opet tipkam i pokazujem preko stakla, ne želim otvoriti račun, samo promijeniti 300 eura. Ona mi objašnjava da moram dobiti broj računa, inače mi ne može promijeniti novce. To nije račun, samo broj. Predajem se, pružam joj ispunjene obrasce i zatim još dvadesetak minuta čekamo da neki udaljeni službenik riješi moju molbu. Trebalo mi je sat vremena za nešto što bi kod nas trajalo dvije minute. S jedne strane sve plaćaju skeniranjem kodova, s druge je tu i dalje silna birokracija koja me neugodno iznenadila. 

Prije 30 godina ovo je bio grad veličine Zagreba (FOTO: Anton Finderle)

Puni domaće valute, malo odmorimo u hotelu pa krećemo u obilazak Changsha. Prije 30 godina to je bio grad veličine Zagreba, a sada ima deset milijuna stanovnika i jedan je od najbrže rastućih gradova u Kini. Ima dvadesetak godina da sam čitala kako je Kinezima zabranjeno seliti iz sela u gradove. Zbog toga me čudi takav rast. Sada čitam kako je ta politika malo oslabjela, dozvoljeno je fizičko preseljenje zbog posla, no seosko stanovništvo koje imigrira u grad i dalje nema ista socijalna prava kao i starosjedioci. 

Cilj našeg obilaska je kulturni centar kojeg je u novom dijelu grada projektirala Zaha Hadid. Na metro stanici uz trgovački centar starije gospođe vježbaju aerobik, uokolo neboderi, a zatim nam se iza ugla ukazuje arhitektonsko čudo. Osjećam se kao da ulazim u budućnost. U futurističkom dizajnu zaobljenih linija tri zgrade oblikuju između sebe nestvarne javne prostore. Muzej, kongresni centar i koncertna dvorana. Ulazimo u potonju i interijer je fascinantan kao i vanjština. 

U futurističkom dizajnu zaobljenih linija tri zgrade oblikuju između sebe nestvarne javne prostore (FOTO: Anton Finderle)

Kružimo uokolo, a zatim sjedamo na drveni plato uz jezerce. Iznad jezerca svijetle crveni kineski znakovi i Toni ih prevodi: „Živjela velika komunistička partija Kine, živjela velika kineska država, živio veliki kineski narod“. Tako mi čudno i arhaično zvuče te fraze, a opet, nasuprot paroli svijetli suvremeni kulturni kompleks kakvog mi u Hrvatskoj nikada nećemo imati. 

Sve to oko partije i dalje je vrlo ozbiljno. Kada smo bili u nekim bivšim komunističkim zemljama uvijek smo primijetili zafrkanciju na temu bivših sistema. Ovdje nema nikakve zafrkancije. Više mi to izgleda kao mirna koegzistencija, standard raste, ljudi dobro žive i ne petljaju se s politikom. Okolo parole o izgradnji zajedništva i napretku, cenzurirani mediji, no svatko ima VPN i svi se prave blesavi. Samo u vrijeme kada su kongresi partije onda VPN-ovi tjedan dana ne rade i stvari su zaista cenzurirane. Zanimljivo da su službeni mediji prilično konzervativni, svi sadržaji moraju biti primjereni za sve uzraste pa su strani filmovi uvijek malo kraći jer su iz njih izrezane, primjerice, scene seksa. I na ulici nam se čini da su malo suzdržaniji od nas, nismo vidjeli niti jedan par koji se ljubi. 

Nasuprot paroli svijetli suvremeni kulturni kompleks kakvog mi u Hrvatskoj nikada nećemo imat (FOTO: Anton Finderle)

Drugo jutro imali smo plan otići do otoka Orange, prošetati ispod divovske Maove biste no poučeni jučerašnjim komplikacijama u metrou i s aplikacijama odustajemo i odlučujemo samo šetati gradom u pravcu kolodvora. Kamioni pršću vodu rashlađujući ulice, čistači metu metlama od bambusovih grana, neki zalijevaju cvijeće. 

U gradskom parku prilazi nam starija gospođa i počne razgovor s nama. Ja samo sliježem ramenima, a Toni shvativši da ionako ne razumije engleski odluči s njom pričati „po domaće“, na istarskom dijalektu. Desetak minuta oni tako pričaju svatko svoje, smiju se, on joj objašnjava kako je mom tati u penziji, kako nam je vruće u Kini i kako se znojimo jer smo debeli, tapše svoj trbuh na što i gospođa pokazuje svoj trbuh, a ja ne mogu vjerovati koju predstavu gledam. Od tog trenutka Toni se sa svim Kinezima prebacio na istarski. 

Neobični kamioni s neobičnim zadatkom (FOTO: Anton Finderle)

Pred kolodvorom u 11 ujutro vidimo i prvog pijanog Kineza, ruši se po ulici dok ga desetak ljudi znatiželjno promatra. Općenito ne uočavamo puno alkohola, a niti kafića u europskom smislu. Svuda su samo restorani, stalno jedemo kuhano, obrok je od dva do pet eura, no birtija nema. Bit će ovo detoks i od alkohola, ne samo od kruha.

Vožnja vlakom do Zhangjiajie, naše sljedeće destinacije, divna je. Krajolik postaje brežuljkast, gledam polja riže, vrtove, uz sela je valjda svaki mogući kvadrat zemlje obrađen. 

Zadnja šetnja u Changshau (FOTO: Anton Finderle)

Kolodvor na koji stižemo je monumentalan i prazan, ova brza pruga izgrađena je prije par godina i zgrada još ne izgleda potpuno dovršeno. Nevjerojatan je razvoj infrastrukture u Kini, u zadnjih desetak godina izgradili su tisuće kilometara autocesta i brzih pruga. Investicije su im digle godišnji rast BDP-a do deset posto. Prosječna plaća im je sada oko 1.300 eura mjesečno, skoro kao i kod nas. 

Na izlazu nas čeka vlasnik obiteljskog hotela u kojemu ćemo provesti iduće četiri noći. Noćenje s doručkom košta 25 eura. Pitamo se kako će to izgledati, ali o tome ćemo u drugom nastavku.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Anton Finderle

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.