Vanjskopolitički novinar HRT-a i putopisac Miro Aščić već dvadeset godina redovito putuje Afrikom – istražujući njezine zakutke, ali i sve ono što taj kontinent povezuje s Hrvatskom. Tijekom svojih putovanja upoznao je brojne misionare posvećene evangelizaciji i humanitarnom radu. Ovoga puta vratio se iz ugandske regije Karamoja, gdje djeluje hrvatski misionar Jakoslav Banić.

S Mirom Aščićem razgovarali smo o odnosu kršćanstva i tradicionalnih afričkih vjerovanja te ulozi misionara u obrazovanju, humanitarnom radu i razvoju lokalnih zajednica, ali i o brzim društvenim promjenama u Africi, od demografskog rasta i digitalne mobilizacije mladih do geopolitičkog nadmetanja velikih sila za utjecaj na kontinentu i njegove vrijedne resurse.

U posjeti misiji Jakoslava Banića (FOTO: Miro Aščić)

Upravo ste se vratili iz Ugande. Tu ste zemlju posjećivali mnogo puta – koliko se ona promijenila od vašeg prvog dolaska?

- Posljednji put bio sam tamo 2014. godine, kada sam u Kampali snimao dokumentarac više od mjesec dana. Nakon dvanaest godina na svakom koraku su vidljive razlike, ali mnogo toga i dalje ostaje isto. Sam grad je u međuvremenu dobio više od 350.000 novih stanovnika i uže gradsko područje sada broji gotovo 1,9 milijuna ljudi, a metropolitansko područje premašilo je 4,5 milijuna, što je dva milijuna više nego prije dvanaest godina. Svi ti novi stanovnici gravitiraju prema središtu Kampale i to se neposredno osjeća u prometu jer je infrastruktura uglavnom ostala ista: ionako kaotičan, sada je u špici gotovo nepodnošljiv. Probiti se u centar ili iz njega izaći pravi je podvig. Moto-taksiji „boda-boda“ i dalje su ključno prijevozno sredstvo, a i njihov se broj znatno povećao, što gust promet čini samo još gušćim. Grad naizgled ostaje isti, ali pod površinom se mijenja. Otvaraju se mondeni restorani za rastuću srednju i višu klasu, u centru niču goleme poslovne zgrade, a na potezu prema međunarodnom aerodromu Entebbe i obali jezera Viktorija ugandska imućnija klasa sagradila je prostrane obiteljske vile. Usporedno s tim siromaštvo je i dalje svuda oko vas, ali u Kampali ćete rijetko vidjeti prosjake. Svi nešto rade, preživljavaju baveći se poslovima koje si mi teško možemo i zamisliti.

Aščić u misionarskoj školi (FOTO: Miro Aščić)

U Ugandi ste posjetili i Jakoslava Banića. Tko je on i što točno radi?

- Jakoslav Banić svećenik je Splitsko-makarske nadbiskupije koji je 2023. godine stigao na sjeveroistok Ugande i doslovno na goloj ledini, u bušu podno planine Moroto, počeo graditi misiju „Nawanatau“. Rezultati su impresivni za svega tri godine rada. Najprije je morao kupiti i ograditi zemljište, izbušiti bunar, a tek onda pokrenuti gradnju. Danas tu stoji solidna kuća za svećenike i volontere, dječji centar koji zasad služi i kao privremena crkva, a upravo se gradi i nova crkva. U centru za predškolsku djecu ima više od 600 djece kojima osigurava jedan obrok dnevno, a koji će biti vjerojatno i jedini obrok koji će pojesti taj dan. Također, osigurava hranu za oko 100 najsiromašnijih obitelji. U tri godine privukao je dva milijuna eura donacija, isključivo od Hrvata iz domovine i dijaspore, s čime se jako ponosi. Planovi su mu veliki: uz crkvu, u pripremi su srednja škola, vrtić, ambulanta i kapelice u udaljenim mjestima župe. Školuje 2.000 djece - za 1.500 sponzorstvo plaćaju donatori iz Hrvatske i dijaspore, a za preostalih 500 brine sama misija. Uz njega radi i humanitarna radnica Anđelka Ćotić, koja je već 13 godina u humanitarnim misijama u Africi. Posebno se angažirala na projektu gradnje jednostavnih kućica od pruća i slame za najsiromašnije obitelji – jedna košta 100 eura, a do sada ih je sagradila više od 30. Planovi Jakoslava Banića su da u cijelosti sagradi misiju u roku od deset godina, a zatim je preda afričkim svećenicima i povuče se na drugi projekt.

Središte Kampale (FOTO:Miro Aščić)

Kakva je to regija – je li uklopljena u ugandsku državu ili živi po svojim pravilima?

- Karamoja je najsiromašnija regija u cijeloj Ugandi i jedna od najsiromašnijih u cijeloj Africi. Smještena na sjeveroistoku, uz granicu s Kenijom, leži na nadmorskoj visini iznad tisuću metara, što joj uz blizinu ekvatora određuje klimu. Nastanio ju je nilotski narod Karamojong, donedavno nomadski pastiri koji su se kretali za svojim stadima krava i živjeli u stalnim sukobima među klanovima. To se u međuvremenu smirilo nakon što ih je vlast uspjela razoružati, ali, primjerice, krave su ostale simbol bogatstva i platežno sredstvo pri sklapanju braka. Bez krava se u Karamoji ni danas ne može oženiti. Zbog dugogodišnje izoliranosti narod je ostao pretežno neobrazovan. Procjenjuje se da oko 80 posto odraslih nema nikakvo obrazovanje, a da više od 75 posto djece ne pohađa školu. Dijelom je to posljedica poligamije i demografske eksplozije koju školski sustav nije mogao pratiti. Inače, Karamoja je iznimno sušna regija – sušno razdoblje može trajati i do devet mjeseci. Kišna sezona u pravilu traje tri do četiri mjeseca, a kada je kraća, usjevi se osuše i regija se suočava s gladi. Glavni razlog je što su usjevi potpuno ovisni o kiši jer nema navodnjavanja, a bunari gotovo da ne postoje, što je jedan od glavnih problema kojima se također bavi misionar Jakoslav Banić, koji je već financirao bušenje triju bunara, a planira ih izbušiti mnogo više. Kako je škrta zemlja jedini resurs, narod Karamojong uglavnom jede samo jednom na dan – navečer, i to skromno.

Krave su ponegdje još uvijek najsigurniji način plaćanja (FOTO: Miro Aščić)

Obišli ste velik broj katoličkih misija u Africi. Na što su misionari najviše usredotočeni?

- Pastoralni rad temelj je svega – bez njega nema ni humanitarne dimenzije misije. Nekada su misionari dolazili na područja gdje kršćanstvo nije prodrlo i bavili su se pokrštavanjem i širenjem vjere, o čemu sam svjedočio u kongoanskoj provinciji Katangi, gdje su hercegovački misionari radili u krajevima koji prije njihovog dolaska nisu imali ni crkve ni kapelice. Iako je to danas rjeđi slučaj, jer se kršćanstvo dobrim dijelom proširilo supsaharskom Afrikom, takvih misija ima i danas – misionari uglavnom odlaze u najudaljenije krajeve bez ikakve infrastrukture, tamo kamo lokalni svećenici iz razumljivih razloga ne idu. Budući da misionari u pravilu počinju doslovno na praznom prostoru, dobar dio energije odlazi na gradnju – a kojom će brzinom ići, ovisi prije svega o donacijama. Najprije se gradi kuća za stanovanje, a potom objekti koji podupiru razvoj zajednice, pogotovo škole jer mnogi misionari smatraju da je školovanje jedini put prema izlasku iz siromaštva. Zatim grade i ambulante te bunare. Bunar nije tek pitanje higijene – pristup vodi znači da se može zalijevati, a to znači papaju, mango i hranu koja inače jednostavno ne može rasti. Svaki misionar nosi i svoju specifičnost. Pokojni fra Ante Kutleša u Demokratskoj Republici Kongo gradio je mostove kojima su mogli prolaziti kamioni, jer nije bilo nikoga drugoga da ih sagradi. Fra Blago Brkić preveo je Bibliju na jezik kiluba – za što mu je trebalo više od deset godina. Ti su ljudi ne samo graditelji zajednica nego i čuvari kultura.

Kako se misije financiraju? Teče li novac iz Vatikana?

- Uglavnom ne. Misionaru određenim sredstvima može pomoći njegova biskupija, ali misije se pretežno financiraju donacijama vjernika – o tome koliko će misija moći graditi izravno ovisi o tome koliko će misionar uspjeti privući suosjećanja i sredstava. Dio sredstava dolazi preko Papinskih misijskih djela, ali to rijetko pokriva sve. Misionari redovito posjećuju župe ili hrvatske katoličke zajednice u inozemstvu kako bi skupili novac, a neki se bave i poljoprivredom u misijama kako bi zaradom od usjeva ostvarili prihod za misiju koji će uložiti u nešto drugo. Primjerice, Jakoslav Banić je posadio stabla papaje i manga kako bi imao voća za 600 predškolske djece koja pohađaju njegov centar. Posebno je razvijen model kumstava – ljudi iz Hrvatske preko misionara financiraju točno određeno dijete. Misionarima to puno znači jer na taj način mogu školovati puno djece, ali s druge strane to nosi zamornu papirologiju: kumovi vole imati sve – ime, sliku, dob djeteta ... Danas postoje i humanitarne udruge angažirane isključivo na prikupljanju sredstava za projekte određenog misionara. Zanimljiv je i idealni model misionarskog rada koji nisu u mogućnosti svi slijediti: sagraditi misiju, uvesti je u red, predati afričkim svećenicima – i krenuti dalje. Fra Ante Kutleša gradio je četvrtu župu u gotovo nemogućim uvjetima u Kongu kad sam ga posjetio 2010. godine u njegovoj misiji Muleba u pokrajini Katanga. Kada sam ga upitao zašto mu to treba u poodmaklim godinama, odgovorio je da čovjek mora ići naprijed, inače postane poput vreće.

Misionar Dražen Klapez u Tanzaniji (FOTO: Miro Aščić)

Misionari su u Afriku dolazili uz bok kolonizatorima – ili čak pred njima. Kakva je povijest katoličkih misija na tom kontinentu?

- Misionari su stigli gotovo istodobno s kolonizatorima, noseći evangelizaciju zajedno s europskim prodorom. Pioniri su bili Portugalci kojima je papa dao pravo i obvezu da šire vjeru u novootkrivenim zemljama, što je u praksi značilo da je misionar putovao na svakom portugalskom brodu. Kralj Konga Nzinga-a-Nkuwu kršten je 1491. godine i uzeo ime João I., u čast tadašnjeg portugalskog kralja Ivana II., ali je ubrzo napustio kršćanstvo i vratio se tradicionalnim vjerovanjima. Pod njegovim sinom Afonsom I., revnim kršćaninom, jedno veliko supsaharsko kraljevstvo dobrovoljno je prihvatilo novu vjeru i to je postavilo temelje za ono što danas vidimo kao dominaciju kršćanstva u tom dijelu Afrike. Zlatnim dobom misionarstva smatra se 19. stoljeće. Najpoznatije ime je David Livingstone, britanski istraživač i misionar koji je nestao u unutrašnjosti Afrike. Tražio je izvor Nila, pronašao je rijeku Lualabu, gornji tok rijeke Kongo, i do smrti bio uvjeren da je možda na pravom tragu. Bolesnog ga je u Kigomi u Tanzaniji pronašao Henry Morton Stanley na svojoj čuvenoj ekspediciji. Kada su europske sile podijelile Afriku na Berlinskoj konferenciji, misionari su često postali predstraža kolonijalne uprave. Osnivali su prve škole i bolnice, a većina prve generacije afričkih intelektualaca, Nelson Mandela i prvi kenijski premijer Jomo Kenyatta, obrazovali su se upravo u misijskim školama. Bili su to graditelji, liječnici, učitelji, ali danas ih se također kritizira da su pri tome često potkopavali afričku kulturu, plesove, glazbu i običaje. No, unatoč golemu trudu tih pionira misionarstva, kršćanstvo je pravi zamah doživjelo tek u 20. stoljeću kada su vodstvo crkava preuzeli sami Afrikanci i vjeru prilagodili vlastitoj kulturi i senzibilitetu. Vjera koja je rasla iznutra, a ne nametnuta izvana, što je ključna razlika. Danas je Afrika dom najbrže rastućoj kršćanskoj populaciji na svijetu, a središte kršćanstva nepovratno se preselilo s globalnog sjevera na globalni jug. I zato danas više misionara dolazi iz Afrike u Hrvatsku nego što iz Hrvatske odlazi u Afriku.

Afrička vreva (FOTO: Miro Aščić)

Postoje li misije i drugih vjerskih zajednica? Vodi li se u Africi još uvijek borba za vjernike?

- Ne samo da traje nego je intenzivnija nego ikad, uz nove igrače i moderne metode. Nije neuobičajeno da u jednoj obitelji ima vjernika nekoliko različitih denominacija. Neke zajednice šire se agresivno, posebno pentekostalne, tzv. „obnoviteljske“ crkve, koje nude opipljive pogodnosti, a to u uvjetima siromaštva ima veliku privlačnu snagu. One nisu jedinstvena organizacija, već tisuće neovisnih crkava i „ministarstava“, oblikovanih upravo animističkim vjerovanjem da je svijet naseljen duhovima koji utječu na materijalnu stvarnost. Umjesto da odbace animizam, ove crkve ga prihvaćaju i ugrađuju u svoju poruku. Koriste moderne marketinške alate, masovne medije i organiziraju goleme skupove na stadionima. Mnoge propovijed temelje na teologiji prosperiteta – vjera u Boga izravno donosi materijalno bogatstvo, zdravlje i uspjeh. Tradicionalne crkve, katolička, anglikanska, luteranska, i dalje imaju najveći broj članova, ali pentekostalizam bilježi eksplozivan rast koji mijenja religijsku kartu kontinenta. Katolička crkva se brojčano povećava uglavnom kroz natalitet vlastitih vjernika, dok pentekostalne zajednice rastu aktivnim preobraćenjem vjernika iz tradicionalnih crkava, što nerijetko dovodi do trvenja u zajednicama. Posebno je uočljivo širenje islama. Arapske zemlje ulažu golema sredstva u gradnju džamija, sveučilišta i humanitarnih organizacija. Primjerice, na jednom brežuljku u centru Kampale nalazi se golema džamija koju je financirao bivši libijski vođa Moamer Gaddafi. Turska je postala ključni igrač u Somaliji i zapadnoj Africi, koristeći obrazovanje i razvojnu pomoć kao instrumente utjecaja. Prema demografskim projekcijama, Afrika bi do 2050. godine mogla imati i najveći broj kršćana i najveći broj muslimana na svijetu.

Bicikl kao teretno vozilo (FOTO: Miro Aščić)

Koliko su živa tradicionalna, animistička vjerovanja? Pokušavaju li ih misionari uklopiti u kršćanski okvir?

- Animizam je žilav. Bez obzira na to što su Afrikanci danas pretežno monoteisti, tradicionalna vjerovanja i dalje tvore ključni sustav vrijednosti. Mnogi vjeruju da duhovi predaka aktivno sudjeluju u životu živih, da ih blagoslivljaju ako se obitelj drži tradicije, ili „povlače zaštitu“ ako se zanemaruju običaji, što rezultira bolešću ili nesrećom. Preci u toj predodžbi nisu negdje daleko na drugom svijetu – oni su tu, u kući, u dvorištu, u obližnjem stablu. Mnogi afrički kršćani štovanje predaka stapaju s katoličkim štovanjem svetaca ili mole za pretke na način koji nadilazi klasičnu liturgiju. Vračevi imaju veliku društvenu ulogu: vjeruje se da mogu otkriti tko je bacio urok na preminuloga, a nekada su imali i preventivnu ulogu – strah od vrača odvraćao je ljude od krađe i nasilja. U srcu afričke tradicije je očuvanje „vitalne snage“. Kršćanstvo koje se nudi u Africi često se mjeri po tome koliko je uspješno u zaštiti te snage. Ako crkva ne nudi zaštitu od vradžbina, vjernik će se bez oklijevanja vratiti tradicionalnom amuletu ili ritualu. Puno sam puta svjedočio tome kako ljudi prvi gutljaj piva proliju na tlo – kako bi se umirili duhovi predaka. Ta gesta, tako tiha i usputna, za mene je bila snažnija od svakog obreda. Maske su prisutne na proslavama i u obredima: vjeruje se da plesač koji nosi masku postaje medij kroz koji progovara duh predaka, životinja ili božanstava. Koriste se za prizivanje savjeta predaka, blagoslov zajednice, umirivanje duhova prirode. Tijekom plesova u Demokratskoj Republici Kongo plesači s maskama bili su u svojevrsnoj hipnozi. I afrički ples sastavni je dio katoličkih ceremonija – nisam primijetio da misionari zabranjuju ni maske ni plesove. Određeni afrički običaji, koji su neraskidivi dio afričkog čovjeka, jednostavno se uklapaju u kršćanstvo, ali zapravo je afrički animizam toliko utkan u čovjeka da on njime živi, a kršćanstvo je to koje je prihvatio – ono je na površini. Postoji popularna izreka: „Statistički smo sto posto kršćani, ali u kriznim situacijama smo sto posto tradicionalisti“. Istodobno, poligamija je uvriježena i u zajednicama koje su prihvatile kršćansku vjeru. Misionari tu nemaju puno prostora – moraju zažmiriti na jedno oko i nadati se da će nove generacije živjeti što više po kršćanskim načelima. Za njih je uspjeh kada mladi Masaj ili Karamojong odluči imati samo jednu ženu. Tradicija je čvrsta i promijeniti je naglo nije moguće.

Rad na polju (FOTO: Miro Aščić)

Je li istina da se pomoć misionara uvjetuju vjerskom pripadnošću – da se prvo treba izmoliti „Oče naš“, pa tek onda dobiti kruh?

- Logično je da misionari pomažu ponajprije zajednici u kojoj djeluju, a to su uglavnom katolici ili oni koji bi to mogli postati. No, škole, ambulante i bunari otvoreni su svima – u jednom selu nikad svi stanovnici ne pripadaju istoj vjerskoj zajednici, ali sva djeca imaju pravo na školovanje i svi na vodu. Don Jakoslav Banić izričito naglašava da pomaže i onima koji nisu katolici, zapravo svima koji mu se obrate. To je, rekao bih, obilježje zrelije misijske prakse.

Imam dojam da je Afrika toliko mlada i dinamična da svaka ideja tamo može uhvatiti plodno tlo. Je li to tako?

- Afrika nije samo demografski najmlađi kontinent već i prostor gdje demografski pritisak susreće digitalnu brzinu. S dvije i pol milijarde ljudi do 2050. godine i medijanom starosti ispod dvadeset godina, Afrika je laboratorij budućnosti, i to ne kao metafora, nego doslovno. U uvjetima gdje je borba za egzistenciju svakodnevica, svaka ideja koja nudi brzo rješenje, bila to kriptovaluta, radikalni politički prevrat ili vjersko čudo, nalazi plodno tlo. Ali tu leži i opasnost. U mjestima gdje državne institucije ne funkcioniraju ili ne postoje, karizmatični lider ne treba ured ni stranku. Dok je ozloglašeni ugandski vođa sekte Joseph Kony snagu crpio iz prisile i straha, današnji lideri mobiliziraju mase TikTokom i WhatsAppom. To može srušiti diktatora za tjedan dana, ali može jednako brzo pretvoriti vjerskog fanatika u najmoćnijeg čovjeka u državi. Najjasniji primjer je Kenija i takozvani Gen Z prosvjedi iz lipnja 2024. godine. Za razliku od prijašnjih kenijskih prosvjeda, koje su obično vodili stariji oporbeni lideri po etničkim linijama, ovi su bili potpuno bez vođe. Mladi su platforme koristili ne samo za organizaciju nego i za edukaciju, a složene ekonomske pojmove iz prijedloga proračuna prevodili su na lokalni sleng i memeove i tako mobilizirali ljude koji inače ne prate politiku. Predsjednik Ruto bio je prisiljen povući cijeli zakonski prijedlog o porezima i raspustiti gotovo cijelu vladu. Bila je to pobjeda ideje o građanskoj odgovornosti nad klasičnom političkom trgovinom. Jednako je zanimljiv slučaj predsjedničkog kandidata Bobija Winea u Ugandi. Njegov pokret „People Power, Our Power“ nastao je gotovo preko noći, a crvena beretka postala je simbol otpora. Bobi Wine je pokazao da karizmatični lider u Africi danas može stvoriti vojsku sljedbenika bez ijednog centa uloženog u tradicionalni marketing, samo emocijom i mobitelom. Ali Uganda je i lekcija o tome koliko je teško srušiti stare sustave samo idejama. Dugogodišnji predsjednik Joweri Museveni je preživio i te prosvjede koristeći represivni aparat. Mobilizirati milijune preko WhatsAppa moguće je, ali da bi preuzeo vlast, u Africi i dalje moraš kontrolirati ili vojsku ili duboke državne resurse.

Rudnik u kongoanskoj Katangi (FOTO: Miro Aščić)

Razvija li se Afrika? Čini se da energije koja bi trebala pratiti rast broja stanovnika nema dovoljno.

- Afrika se razvija nevjerojatnom brzinom – neke zemlje brže, druge sporije. Ali demografski rast konzumira te dobitke brže nego što se stvaraju. Mnoge afričke ekonomije bilježe godišnji rast od četiri do šest posto, što zvuči solidno, ali da bi se stvorilo dovoljno radnih mjesta i infrastrukture za tolike nove stanovnike, trebalo bi osam do devet posto, a to se ne događa. Infrastrukturni jaz dramatičan je. Prema procjenama Afričke razvojne banke i Svjetske banke, za temeljnu infrastrukturu, energetiku, transport, vodu, digitalnu mrežu, trebalo bi godišnje uložiti između 130 i 170 milijardi dolara. Trenutačno se ulaže upola manje. A više od pola milijarde Afrikanaca još uvijek nema pristup struji. Mnoge afričke regije savršene su za poljoprivredu, ali nedostaje mehanizacije, a mnogi i danas obrađuju zemlju motikom, poput radnika na farmi Natashe Chitambo u Zambiji, koju sam snimao. Zambija raspolaže s oko 42 milijuna hektara obradivog zemljišta, od čega se obrađuje samo 15 do 20 posto. Afrika posjeduje oko 60 posto neiskorištenog obradivog zemljišta na svijetu, a i dalje troši milijarde dolara na uvoz hrane. Istodobno, Afrika je savršen primjer preskakanja razvojnih faza. Mnogi njezini dijelovi nikada nisu imali fiksne telefone ni razvijenu bankarsku mrežu, ali su čak i prije nas prešli na mobilno plaćanje. Ideje poput digitalnog bankarstva, primjerice M-Pesa – kenijski mobilni sustav plaćanja koji je pokrenuo Safaricom 2007. godine – tamo su zaživjele brže i prirodnije nego na Zapadu. Zbog nedostatka formalnih poslova mladi su prisiljeni biti inovativni, svaka ulica u Kampali ili Nairobiju startup je u malom. Ali možeš imati i najbolju ideju za e-trgovinu, pa ako nema cesta ili pouzdane struje, a to je čest slučaj, realizacija postaje triput skuplja nego u Europi. Trenutno oko 600 milijuna ljudi u podsaharskoj Africi nema pristup električnoj energiji. Bez stabilne struje nema tvornica, bez tvornica nema posla za onu silnu mladost. Budući da klasične mreže presporo stižu do sela, Afrika se okreće obnovljivim izvorima – već sada milijuni kućanstava koriste male solarne panele na krovovima, plaćene putem mobitela. Kontinent ima golemi potencijal u suncu, vjetru i vodi. Ako ga uspije iskoristiti, mogao bi postati svjetska tvornica – inače bi pritisak nezaposlene mladosti mogao postati izvor velikih nestabilnosti.

Zambijski stadion kojeg su izgradili Kinezi (FOTO: Miro Aščić)

Vodi li se u Africi novi hladni rat između Kine i Zapada?

- Itekako i to sve intenzivniji. Srce sukoba je bitka za resurse: Afrika posjeduje 70 posto svjetskog kobalta, ogromne količine litija, bakra, nafte. Bez tih minerala nema ni američkih baterija ni zelene tranzicije ni vojnih kapaciteta. Kineski otisak vidljiv je na svakom koraku: željeznica između Nairobija i Mombase, most u Mombasi, ceste po Tanzaniji, stadioni u Ndoli i Kampali, pruga između Tanzanije i Zambije. Kina nudi brzu izgradnju luka, željeznica i brana bez previše pitanja o ljudskim pravima ili demokraciji, a zauzvrat traži pristup sirovinama. I to funkcionira: najveća nalazišta već su pod kineskim koncesijama. Paradoks je što Europska unija zapravo ulaže više od Kine i SAD-a zajedno, preko 20 milijardi eura godišnje, ali taj novac odlazi na jačanje institucija, što je korisno, ali politički nevidljivo. Kina gradi stadione i pruge koje se vide i pamte. Tu lekciju Europa još nije naučila. Sad pokušava sustići: EU i SAD udružili su se oko željezničke pruge koja treba spojiti rudarski pojas u unutrašnjosti s lukom na Atlantiku i zaobići kineske rute. Poruka je jasna – mi ćemo vam izgraditi prugu, ali želimo prioritet pri kupnji vašeg bakra i kobalta. Hoće li biti kasno, vidjet ćemo. SAD se pak fokusira gotovo isključivo na strateške sirovine. Bez afričkih minerala nema američkih baterija, ali ni vojnih kapaciteta i Washington to sve glasnije govori. Sva tri velika igrača žele svoj dio afričkog kolača. Razlika je u metodi: Kina vidljivim projektima, EU institucijama, SAD sirovinama u umu. Afrika je svjesna te igre. Sve više afričkih država inzistira na tome da se ruda ne izvozi sirova nego prerađena lokalno, što prisiljava i Kinu i Zapad da grade tvornice, a ne samo rudnike. To je, rekao bih, jedina poluga koju Afrika u toj igri stvarno drži u rukama.

Lupiga.Com

Naslovna ilustracija: Miro Aščić

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.