LUPIGA NA DANU BIJELIH TRAKA: Može li stranac zavoljeti Prijedor?

Lado Tomičić

4. lipnja 2022.

LUPIGA NA DANU BIJELIH TRAKA: Može li stranac zavoljeti Prijedor?

Na početku pješačkog dijela ulice Kralja Petra oslobodioca, koja je nekad nosila ime Josipa Broza Tita, formira se kolona ljudi. Svi preko rukava imaju vezane bijele trake. Mnogi u rukama nose crvene ruže. Uz svaku ružu privezana je papirna trakica s imenom i prezimenom. Točno 102 ruže, po jedna za svako ubijeno dijete Prijedora.

Sudionici komemoracije razvili su transparente nalik bijelim plahtama. Na svakom je otisnuto dvjestotinjak fotografija žrtava zločina počinjenih u posljednjem ratu. Kozarski Vjesnik, glasilo lokalne vlasti, taj rat naziva "obrambeno-oslobodilački rat za krst časni".

Ljudi iz kolone okupili su se pola sata ranije, na mostu preko rijeke Berek, koji spaja stari i novi dio grada. Za svaki stup mosta vezali su bijelu traku. Već nekoliko sati kasnije tih traka na mostu neće biti. Ažurno će ih ukloniti radnici javnog komunalnog društva.

Okupljanje na mostu preko rijeke Berek (FOTO: Ladislav Tomičić/Lupiga.Com) 

Kad se kolona formira, krenut će se do centralnog prijedorskog trga, Trga majora Zorana Karlice. Taj čovjek bio je komandant izviđačko-diverzantskog odreda, a prije Prijedora je ratovao u Hrvatskoj. Poginuo je na početku kampanje masovnog zločina, odnosno u "obrambeno-oslobodilačkom ratu za krst časni".

Zadnji je dan svibnja, zrelo proljeće, doba godine kad se sve čini ljepšim nego što jeste. Ljepši nego inače je i Prijedor, grad koji mi je, neka mi ovo bude oprošteno, teško zavoljeti. Grad u kojem će namjernik upućen u zlo koje se devedesetih ovdje dogodilo osjećati mučninu.

Dan bijelih traka u Prijedoru, 31. svibnja 2022. (FOTO: Ladislav Tomičić/Lupiga.Com)

Svakog 31. svibnja u godini u Prijedoru se obilježava Dan bijelih traka. Na taj dan 1992. godine lokalne su vlasti izdale naredbu da svi nesrpski stanovnici, uglavnom Muslimani i Hrvati, moraju biti obilježeni. Oko ruke su morali vezati bijele trake, a na kuće i stanove istaknuti bijele plahte.

Bio je to sam početak rata; u slučaju Prijedora - početak kampanje ratnih zločina počinjenih nad nesrpskim stanovništvom grada i okolnih sela, kampanje ubojstava, pljačke, silovanja i protjerivanja. U Prijedoru i oko njega bilo je otvoreno najviše logora: Keraterm, Trnopolje, Omarska ... U okolici Prijedora je pronađeno najviše masovnih grobnica. Prijedor je u jednom trenutku, u cijeloj krvavoj Bosni i Hercegovini i bivšoj Jugoslaviji, imao najveći broj haških optuženika po glavi stanovnika. Kod Prijedora je i Tomašica, najveća masovna grobnica nađena u BiH.

Ljude su iz kuća odvodili u logore koje su nazivali sabirnim centrima. Neke su ubijali u kući. Neke na ulici. Žrtve su zakopavane na tajnim lokacijama. Posmrtni ostaci mnogih još nisu pronađeni. Tržište informacija o masovnim grobnicama cvjeta. Lešinari kruže, svjedoci šute. Čovjek koji je otkrio lokaciju masovne grobnice Tomašica, kako je u svom "Pismu iz Prijedora" objavio Refik Hodžić, istražiteljima je ispričao da su se "lokalni mještani godinama u tajnosti žalili gradskim vlastima i tražili da se grobnica izmjesti zbog nepodnošljivog smrada i straha da zagađuje podzemne vode". Lokaciju grobnice nisu željeli otkriti onima koji traže svoje mrtve. Ipak, zaklela se zemlja raju ...

Ekshumacija na lokalitetu Tomašica (FOTO: Moj Prijedor)

U gradu i okolici ubijeno je minimalno 3.176 ljudi. Među njima je bilo 266 žena. Ovaj broj žrtava utvrđen je u knjizi "Ni krivi ni dužni", koju je izdalo Udruženje Prijedorčanki "Izvor". Sve žrtve navedene su imenom i prezimenom.

Urednik knjige bio je Edin Ramulić, Prijedorčanin koji je i sam bio zatvoren Trnopolju. U Keratermu su bili zatvoreni njegov otac i stariji brat. Oni se nisu izvukli. Nisu se izvukli niti njegov stric i četiri njegova sina. Edin Ramulić je ostao živ. On i majka. On je jedan od nekolicine Prijedorčana najzaslužnijih za dokumentiranje ratnog stradanja Prijedorčana i Prijedorčanki.

Edin Ramulić (FOTO: Ladislav Tomičić/Lupiga.Com)

Ovdje moramo još jednom spomenuti novinara Refika Hodžića, koji je svojedobno radio kao glasnogovornik Haškog suda i koji je ispisao neke od najpotresnijih redaka o prijedorskom stradanju. Prijedor je prvi u Bosni i Hercegovini imao vjerodostojan popis svih žrtava rata iz tog kraja. Ljudi iz Prijedora nisu čekali državu da rasvijetli razmjere zločina; oni su popisivali, tražili svjedoke i masovne grobnice, potezali za ruku tužiteljstvo i druge državne institucije. 

Dan bijelih traka prvi put je obilježen prije deset godina, 23. svibnja 2012. godine. Te godine prijedorska policija prvi je put zabranila mirno okupljanje preživjelih i komemoraciju žrtava na centralnom gradskom trgu. Umjesto nekoliko desetaka ili nekoliko stotina ljudi koji bi taj dan željeli komemorirati žrtve, na centralni gradski trg izišao je samo jedan čovjek, Emir Hodžić. Stao je nasred trga i stajao kao kip, u crnim hlačama, crnoj košulji i smeđem sakou, s bijelom trakom povezanom preko lijevog rukava.

Emir Hodžić na centralnom prijedorskom trgu (FOTO: Dan bijelih traka)

Na upečatljivoj fotografiji od tog dana vidimo ga uspravnog, uzdignute glave. Ispred njegovih nogu je, čini se, ostavljena bijela plastična vrećica. Nije dugo ostao na trgu. Kasnije je novinarima rekao da nije mogao više izdržati: “Kao da moram moliti, kao da im neku štetu nanosim, kao da i ja nisam Prijedorčanin i da nemam pravo u svom gradu izraziti što mislim”.

Bilo je evidentno i još uvijek je evidentno da sjećanje na žrtve devedesetih gradskim vlastima Prijedora smeta. Isti stav dijele i mnogi Prijedorčani i Prijedorčanke. Ako nekog pitate nešto o tome ili će odbiti razgovor ili će reći: "A šta su oni nama radili?" Ove godine policija je komemorativnoj povorci zabranila šetnju gradskim ulicama. Dan ranije vlasti su organizirale proslavu Dana obrane grada.

Dan uoči komemoracije organiziran je "Dan obrane grada" (FOTO: Prijedorgrad.org)

U isto vrijeme i na isti dan kad se održava komemoracija, omladinska organizacija Princip policiji je prijavila održavanje proslave rođendana mađarskog premijera Viktora Orbana i vlasnika TV Pink Željka Mitrovića. Naravno, bila je to provokacija, na trg nitko nije došao.

Osmoga siječnja ove godine, uoči Dana Republike Srpske, nacionalistička omladina Prijedora marširala je u noćnim satima kroz grad s upaljenim bakljama u rukama. Na jednoj od video-snimaka od te noći vidi se i čuje kako prolaze kraj gradske džamije i pjevaju: "Generale, tvojoj majci hvala".

Osmi siječnja u Prijedoru (FOTO: screenshot/YouTube)

To je pjesma koju srpski nacionalisti pjevaju ratnom zločincu Ratku Mladiću, jednom od najodgovornijih za genocid u Srebrenici. Uz organizaciju Princip postoji još jedna organizacija mladih srpskih nacionalista u Prijedoru. Nazivaju se Samopoštovanje.

Na jednoj od prijedorskih zgrada ti mladići su nacrtali mural kojim su u istu ravan stavili partizansku borbu iz Drugog svjetskog rata, kad je kozarački kraj teško i tragično stradao od ustaškog noža, i kampanju zločina počinjenih u zadnjem ratu. Sve je to dio narativa koji bi zločine trebao gurnuti pod tepih, recept kojim nacionalistička elita održava netrpeljivost i mržnju u Bosni i Hercegovini. Mržnja i netrpeljivost pogonsko su gorivo njihovih političkih ambicija, povezanih s privatnim materijalnim probitcima. 

Mural koji izjednačava partizansku borbu i kampanju zločina (FOTO: Ladislav Tomičić/Lupiga.Com)

S druge strane, u posljednjih deset godina bilo je i onih Prijedorčana i Prijedorčanki koji su odavali poštu kad bi gradskim ulicama prolazila "povorka bijelih traka". Propaganda je moćno oružje, ali nedostatno da bi se ubila savjest cijele jedne zajednice. Glasovi otpora uvijek će se naći. Jedan od takvih glasova, koji će se čuti i kad ne bude više nikog, niti direktnih počinitelja niti članova užih obitelji žrtava, pripada pjesniku i piscu Darku Cvijetiću.

On je sebi "uzeo u obavezu" da bude savjest cijelog grada. To je mučan i težak posao. I jednako važno, ako ne i važnije, Prijedor je bio prvi grad u Republici Srpskoj u kojem se pojavila organizacija mladih ljudi iz redova srpskog naroda koja je aktivno podržala komemoraciju i pozvala svoje sugrađane da se suoče sa zločinom koji je počinjen u njihovo ime. Zovu se "Centar za mlade Kvart". Bili smo u njihovim prostorijama. Na jednom od zidova su partizanske heroine iz Drugog svjetskog rata. Tamo smo sreli i ljude koji su stigli iz Banja Luke. Na komemoraciji je bio istaknut i transparent s natpisom "Nije srpski ćutati! 3176".

Transparent koji poziva na suočavanje s prošlošću (FOTO: Ladislav Tomičić/Lupiga.Com)

Kvartovci su i ove godine sudjelovali u organizaciji Dana bijelih traka, ponavljajući zahtjev da se u centru podigne spomenik ubijenoj djeci Prijedora. Lokalne vlasti već godinama sabotiraju gradnju tog spomenika. U neformalnim razgovorima s udruženjima koja su dala ovu inicijativu lokalni vlastodršci kažu da je to politički osjetljivo pitanje. Nekoliko dana prije održavanja Dana bijelih traka putovao sam s jednom od djevojaka aktivnih u udruženju "Kvart". Pitao sam je kako njezini i roditelji njezinih kolega i kolegica roditelji gledaju na njihov aktivizam. Odgovorila je: "Mi zagovaramo i prava LGBT osoba i to im je uglavnom OK. Bijele trake su - no, no!"

Kad je povorka s transparentima krenula prema glavnom gradskom trgu, vlasnici lokalnih kafića i pekara poredanih niz ulicu nisu ugasili, niti stišali glazbu. Kolega kojem vjerujem ispričao je da je nešto ranije čuo kako jedan čovjek posprdno viče poznaniku u prolazu: "Duško, a gdje ti je bijela traka?" Na svakih desetak metara stoji policija, negdje po jedan, a negdje više policajaca.

 Sudionici komemoracije Dan bijelih traka (FOTO: Ladislav Tomičić/Lupiga.Com)

Hodao sam za staricom i starcem koji su imali povezane trake preko rukava. Ljudima u povorci nitko nije ništa dobacio. S terasa kafića su ih nijemo gledali. Vlasnik pekare me je oštro prekorio kad sam stao na jedan podest u njegovoj bašti pokušavajući uhvatiti dobar kadar. Uljudno sam se ispričao i potapšao ga po leđima. Nije mi se učinilo da ga je to smekšalo.

Kad smo stigli na plato trga, tamo je formiran veliki krug. Ljudi su ispred sebe držali transparente s fotografijama mrtvih. U sredini kruga napravljen je još jedan, manji krug od crvenih ruža. Iz zvučnika je dopirao jednoličan glas djevojke koja je čitala imena ubijene djece: "Brdar Samir - 15 godina, Čaušević Edin - 16 godina, Čaušević Emir - 16 godina, Dedić Damir - 16 godina, Dolić Vjekoslav - 16 godina, Duračak Džemal - 16 godina..."

Transparent s fotografijama žrtava (FOTO: Ladislav Tomičić/Lupiga.Com)

Osjećaj mučnine koji sam nosio na svakom koraku u Prijedoru nije se pojačao. Napunio sam se prijedorskom mukom do grla. Ranije sam slušao priču o čovjeku koji je u svibnju 1992. godine bio na privremenom radu u Njemačkoj. Kod kuće su mu, u prigradskom naselju Zecovi, ubili suprugu i dvoje djece, majku, brata i bratovu djecu. Vratio se u Bosnu i posvetio potrazi za masovnim grobnicama, odnosno privatnoj istrazi o zločinima i njihovim počiniteljima, od koje ne odustaje ni danas. To je priča Fikreta Bačića, jedna od najtežih prijedorskih priča. On je danas predsjednik udruženja roditelja ubijene djece. Bio je jedan od govornika na ovogodišnjem skupu. Ovo je njegov govor:

"Ušli smo u desetu godinu kako smo pokrenuli inicijativu da se izgradi memorijal za ubijenu djecu, a tog memorijala još uvijek nema. U svim razgovorima koje smo obavili niko u gradskoj upravi do sada nije izrazio protivljenje, ali su našli mnogo načina da potroše naše vrijeme i da odugovlače s tim procesom. Redom su zbog naše inicijative dolazili američki ambasador, ambasador Evropske unije, voditelji misije OSCE-a...

Fikret Bačić drži govor na Danu bijelih traka (FOTO: Ladislav Tomičić/Lupiga.Com)

Predstavnici vlasti u Prijedoru nisu se usudili izjasniti protiv izgradnje memorijala, ali nisu ništa uradili da se on podigne. Predsjednik Skupštine Grada Prijedora godinu dana ne stavlja na dnevni red izmjenu dijela regulacionog plana, a bez te odluke ne možemo dalje. Na zadnjoj sjednici Skupštine vođen je razgovor o memorijalu. Pokušali su nam podvaliti zajednički spomenik, na kojem bi bila upisana imena sve djece, i one ubijene u Drugom svjetskom ratu, djece iz drugih opština i država pa da se na tom spomeniku nađu i imena 102 prijedorske djece ubijene u zadnjem ratu.

Kako su najavili, oni bi išli u prikupljanje imena desetina hiljada ubijene djece. Iako su nam na srcu sva djeca, i ona ubijena u Drugom svjetskom ratu i drugim ratovima, mi se s tim prijedlogom nikako ne možemo složiti. S ovog mjesta ponavljam: tražimo spomenik u centru grada, s ispisanim imenima svih ubijenih dječaka i djevojčica, ubijenih od 1992. godine do kraja rata. Nemamo ništa protiv da vlasti Prijedora podignu spomenik djeci ubijenoj u Drugom svjetskom ratu, ali neka podignu i spomenik za ubijenu djecu Prijedora.

Sudionice komemoracije iz Udruženja žena Čarakovo (FOTO: Ladislav Tomičić/Lupiga.Com)

Sadašnja vlast u Prijedoru je rezultat progona nesrpskog stanovništva, dominacija srpskih stranaka je ostvarena protjerivanjem i ubijanjem stanovnika Prijedora. Vlast svih ovih godina odbija da prizna zločine koje su počinili pripadnici vojske i policije, predvođeni kriznim štabom opštine Prijedor. Danas kada komemoriramo ubijenu djecu na trgu koji nosi ime srpskog oficira koji se istaknuo u napadu na civile u Hrvatskoj i Prijedoru, jasno je da ekstremističke ispade koje prema nama izvode znane i neznane grupe provociraju sadašnje vlasti. Na zgradama slikaju murale i slave vojsku i policiju koja je pobila našu djecu.

Jučer su sa ovoga trga krenuli u defile gradom, valjda da proslave ubojstvo dvojice dječaka, ubijenih 30. maja 1992. godine, zajedno s 56 drugih civila. U tu sramotnu paradu uvuklo se djecu, radnike, policiju i pripadnike oružanih snaga naše države. Iskoristili su njihovo prisustvo da osporavaju bijele trake i 3.176 ubijenih nedužnih Prijedorčana i Prijedorčanki. Među njima i 256 žena. Među njima i 102 ubijene djece. Među njima i 29 članova moje porodice, moju suprugu, mojih dvoje djece, čije kosti još nikad nisam pronašao. Sadašnje vlasti nastoje zločin opravdati projekcijom filmova, izložbama i defileima kroz grad. Tako teret ratnih zločina prenose na nove generacije. Novim generacijama opravdavaju ubijanja i silovanja. To je ništa drugo nego poziv za ponavljanje takvog nasilja. S ovog mjesta pozivam međunarodne zvaničnike da stanu u našu zaštitu, jer vlasti Bosne i Hercegovine to očigledno nisu u stanju."

Fikret Bačić je priveo govor kraju mirno i staloženo. Glas mu niti jednom nije zadrhtao. Učinilo mi se da je njegova snaga veća od njegove muke. Ako je to uopće moguće.

 Tržni centar u Prijedoru na Dan bijelih traka (FOTO: Ladislav Tomičić/Lupiga.Com)

Na terasi pred robnom kućom, izdignutom nad Trgom majora Zorana Karlice, svirala je muzika. Dvadesetak do trideset ljudi pilo je svoju popodnevnu kavu, gledajući kako se ispred njih odvija program komemoracije. Mene je na trgu dopalo mjesto kod lokalnog prodavača knjiga, koji tamo ima stalni štand.

Pokušao sam zametnuti razgovor želeći saznati što misli o ovom okupljanju, ali čovjek je bio nervozan. Odgovarao je nevoljko, kao da svaka riječ košta.

- Je li vama netko stradao u ratu, zanimalo me.

- Ljudino, ostavi me na miru, gledaj svoja posla, odgovorio je.

Snimatelj s kojim sam doputovao, Tomislav Brdjanović, pokušao je ući u zgradu robne kuće u potrazi za dobrim kadrom trga. Nisu mu dopustili da uđe i snima.

"Poslije rata su ubili nekoliko ljudi srpske nacionalnosti, koji su dali informacije o masovnim grobnicama" - Kemal Musić (FOTO: Ladislav Tomičić/Lupiga.Com)

"Morate znati da je ovdje ubijeno preko tri hiljade ljudi. Meni su ubili tri brata, jedan je bio neurolog, zvao se Razim Musić. Drugi je bio profesor, a najstariji je radio na željeznici. Ovdje je ubilo i doktora Mahmuljina i doktora Suljanovića. Doktoru Mahmuljinu je ubilo i dvije sestre i zeta. Ubili su ih u kući. Poslije rata su ubili nekoliko ljudi srpske nacionalnosti, koji su dali informacije o masovnim grobnicama", rekao nam je Kemal Musić, jedan od ljudi s kojima sam razgovarao na centralnom prijedorskom trgu, kad sam ga pitao što misli zbog čega se većinsko stanovništvo Prijedora masovnije ne pridruži komemoraciji. Njihov izraz sućuti je izostao, ali zato je stigao premijer Federacije BiH Fadil Novalić.

Visoki politički dužnosnici nisu ovdje svake godine. Međutim, u predizbornoj godini ovakve prilike se ne propuštaju. Svako stratište njihov je poligon za političku promociju. Ocijenili su da stratišta najbolje rade za njihovu stvar. To je praksa političara iz nacionalističkih stranaka na sve tri strane, bošnjačkoj, hrvatskoj i srpskoj. Međutim, Fadil Novalić ovdje neće dobiti ono po što je došao. Kad su novinari formirali krug oko njega, želeći uzeti izjavu, pristupio im je Edin Ramulić i premijeru odrješito rekao: "Ne možete ovdje davati izjave. Molim vas nemojte. Molim vas nemojte..."

Novalić i njegov tim ostali su u čudu, baš kao i novinari. Edin je glasno rekao: "Eno mu grada, neka na drugom mjestu daje izjave." Okrenuo je leđa, a onda se, kao da se nešto predomislio, opet okrenuo prema premijeru i novinarima: "I tog kriminalca..." Iduća riječ mu je stala u grlu. Iako je želio ostati miran, uzbuđenje se moglo vidjeti u njegovom držanju.

 Edin Ramulić nije dopustio političku promociju (FOTO: Ladislav Tomičić/Lupiga.Com)

Premijeru Novaliću, inače, sudi se u aferi koja je u Bosni i Hercegovini buknula u jeku korona-pandemije, a tiče se uvoza respiratora. Tereti ga se da se udružio s prijateljima, da su masno zaradili na respiratorima koji su se na koncu pokazali beskorisnima. Kad smo s Ramulićem nekoliko dana prije Dana bijelih traka razgovarali o komemoraciji, rekao je da neće političarima dopustiti da prijedorske žrtve koriste za svoje političke potrebe. Različitih komemoracija sam se nagledao, ali nikad nisam vidio ono što sam za Dan bijelih traka vidio u Prijedoru.

U danima koji će uslijediti Edina Ramulića napast će sa svih strana, s pozicija bošnjačkog nacionalizma. Medijski jurišnici stranke SDA neće se libiti da ga nazivaju i četnikom. Njega, logoraša, borca Armije BiH, ratnog vojnog invalida neumornog u rasvjetljavanju prijedorskog stradanja. Na forumima gdje se oglašavaju Prijedorčani i Prijedorčanke kasnije sam čitao da su Edina Ramulića napali "njegovi". Po svemu što znam o tom čovjeku, po svakoj njegovoj riječi koju sam čuo, "Ramulićevi" su samo oni koji zagovaraju suočavanje sa zločinima i miran život nakon katarze koja se jednom mora dogoditi.


Bastion srpstva (FOTO: Ladislav Tomičić/Lupiga.Com)

Kad smo odlazili iz Prijedora, na jednoj od zgrada zapazio sam mural, obrisi granica Republike Srpske preko kojih piše "Bastion srpstva". Opet mi se učinilo da Prijedor neću moći zavoljeti, ne zbog srpstva, nego zbog onog što se tamo danas pod srpstvom podrazumijeva.

Onda sam se sjetio Edina, Darka Cvijetića i mladih momaka i djevojaka iz udruženja Kvart. Vraćat ću se u taj grad u nadi da ću se jednom u njemu osjećati kao u bilo kojem drugom gradu, u nadi da će Edin Ramulić i njegovi istomišljenici uspjeti u onom što se danas čini nedohvatnim i nemogućim. Želim vjerovati da će doći taj dan. To bi, barem za mene, značilo da je Bosna i Hercegovina spašena. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Ladislav Tomičić/Lupiga.Com