Baš na dan rođena Bojana Tončića, 7. maja, kako su nakon komemoracije, godinu dana ranije obećale, Žene u crnom su uz pomoć prijatelja, objavile još jednu zbirku tekstova Bojana Tončića. I ova, kao i prva, koja se zove „Krivo srastanje“, ima pop-kulturnu referencu – „Sam na ulici“. 

HRABAR I BESKOMPROMISAN: Eto, takav je bio naš Bojan Tončić

POSLEDNJI POZDRAV: „Bojan Tončić – građanin nepokorene savesti“

Jednom Azra i Džoni, a drugi put EKV i Milan. Bojan bi bio zadovoljan, iako vjerovatno ne bi baš odobravao skup u njegovo ime koji je imao za cilj da „proslavi“ njegov rođendan promocijom imenovane knjige. Nije to bila Bojanova šolja čaja. 

Volio je Bojan i Džonija i Milana, a možda bi, da nije bilo tog prokletog rata, i sam imao svoj bend. Ili bi možda, da nije bilo tog prokletog rata, pisao o nekim „manje bitnim stvarima“, a to opet zavisi ko čita. Mislim na to što su zaista manje bitne stvari. 

I zato ćemo štoriju o ovoj promociji krenuti, onako kako bi rekao izvjesni Ante Kvesić (sjetite se Sveučilišne kliničke bolnice Mostar u vrijeme korone): „Umjesto sprijeda ušao nam je sazada“. A „sazada“ bi, da nije bilo tog prokletog rata, možda bilo sprijeda. To poglavlje, od šest postojećih, se zove: „Kad su filmove snimali pobednici“. Zna se na koje „pobednike“ misli, iako iz današnje perspektive ta pobjeda i ne izgleda više kao pobjeda, ali ne umanjujmo joj vrijednost. To što je vrijeme iskrivilo sliku, to je nešto čim se Bojan bavio, ali idemo prvo „sazada“. 

Poglavlja je poslagao Tomislav Marković, urednik knjige, višegodišnji Bojanov partner u zločinu, prvo u e-novinama, a onda i u nastavku e-novina, online magazinu XXZ za koji su ti tekstovi, oni „o manje važnim stvarima“, uglavnom i nastajali. Svi tekstovi u knjizi su stvarani posljednjih deset godina Bojanovog života, među kojima su i oni koje je pisao za Lupigu.

Završno poglavlje otkriva jednog drugačijeg Tončića, ležernog i opuštenog, razigranog, nostalgičnog (FOTO: Djean Kožul/Lupiga.Com)

Marković je naglasio da tekstovi u tom posljednjem poglavlju imaju okus nostalgije i da govore o raznim „umetničkim i pop kulturnim pojavama iz vremena njegovog i odrastanja njegove generacije“. 

„Oni govore o pony biciklu, toplom obroku radnika, radničkim savetima i raznim stvarima koje su potonule zajedno sa Jugoslavijom“, objasnio je on. 

U pogovoru knjige Marković piše kako to završno poglavlje otkriva jednog drugačijeg Tončića, ležernog i opuštenog, razigranog, nostalgičnog, te podsjeća na stihove Ane Ahmatove sa kojima ona započinje treću „Sjevernu elegiju“: „Mene, ko rijeku, obrnula je surova epoha. Život su meni podmetnuli. Drugim koritom, mimo onog, on poteče“. 

Upravo to se desilo, svima nama, pa i Bojanu Tončiću, naglasio je on, jer su nam životi otišli u nekom drugom pravcu kad je nacionalizam podivljao i kad su počeli ratovi. 

Ti tekstovi, „sazada“, su možda i bolji od onih na koje smo navikli od Bojana, reći će Toma, te podsjetiti na sličan slučaj sa Farukom Šehićem koji je govorio da mi ne znamo kakvi bi ljudi bili da nije bilo zla koje nas je „na neki način formiralo“, a upravo ti Bojanovi tekstovi mala su vrata u neku paralelnu stvarnost.

Bojan Tončić je ta vrata tek odškrinuo, a trudio se da ih drži nikad u potpunosti zatvorenima. Često je viđan na izložbama, posebno često na Bookstanu, Buybukovom književnom festivalu u Sarajevu ... Mada, Bojanovi porivi za knjigama nisu bili samo duhovna hrana kojom bi lakše prihvatao realnost. Naprotiv. On je čitao sve – od Vojislava Šešelja, koji mu je posvetio knjigu, do Mirjane Marković čiju knjigu je i recenzirao. Ta recenzija je više dijagnoza, ali da ne spojlujemo. 

Dragan Stošić, novinar, ali i Bojanov prijatelj, naglasio je da je Bojan živio u crno-bijelom sistemu, kao da nije dozvoljavao ništa što je sivo (FOTO: Dejan Kožul/Lupiga.Com)

A jedna knjižica, ona Arsenova, Dedića, razumije se, stvorila je jedno divno prijateljstvo, gdje je opet spomenuti Šehić, neka vrsta posrednika. Na drugoj liniji te prijateljske veze bila je Jovana Kolarić koja se podsjetila kako je sve počelo.

„Čitala sam e-novine, kao i svi. Nekad davno su prenosili kolumnu Faruka Šehića iz BH Dana. U jednom momentu su se proredile kolumne, a ja sam jedan zahtevan čitalac pa sam pisala e-novinama da priupitam zašto toga nema i kako ih nije sramota. Onda mi je odgovorio Bojan da ne mogu svaku kolumnu da prenesu jer to košta, da njima BH Dani to ustupaju besplatno. Zahvalila sam se na odgovoru, a posle dva dana mi je stigao mail sa svojom šifrom za BH dane gde se Bojan izvinio i rekao da imam priliku da čitam Faruka Šehića kad god želim“, ispričala je Jovana.

Tamo gdje je Faruk stao, Arsen je zakucao jer, prisjetila se toga Jovana, na prvom susretu u, sada nepostojećoj beogradskoj kafani „Čuburska lipa“, Bojan je iz svoje „Sport Billy“ torbe izvadio Arsena i rekao: „Ne znam odakle znam da voliš Arsena“. 

Tako je počelo njihovo predivno prijateljstvo. Jovana je, kao istraživačica u Fondu za humanitarno pravo i sama znala, u i oko određenih godišnjica, napisati poneki tekst koji podsjeća na ratne zločine. Čitajući onaj koji je pisala o Prijedoru, za Peščanik, Bojan je za nju rekao: „Najbolja za činjenične tekstove“. 

Toga se prisjetila i aktivistica Mensura Lula Mikijelj koja je također podsjetila koliko je Bojan volio dolaziti u Sarajevo na Bookstan. Posebno je cijenio i volio, napomenula je to, Marka Vešovića na čiju sahranu je otišao, iako teško bolestan. 

„Govorio je da smo svi imali prijatelje koje smo morali zaboraviti, ali Markovi prijatelji su u osamdesetim godinama bili književnici Radovan Karadžić, Nikola Koljević i Gojko Đogo, a oni postaju zločinci. Odlaze na Pale i prave 'srpski svet' dok Marko kao i svi ti građani u Sarajevu i BiH preživljavaju pod granatama sa Pala i okolnih brda bez vode, a često i bez struje“, podsjetila se ona. 

A spomenutim arhitektama rata, ali i zločincima, Bojan se najviše bavio i oni zauzimaju prva četiri poglavlja ove knjige, što je Toma Marković nazvao nekom vrstom „hronike zla“. 

„Prvo poglavlje se bavi arhitektama masovnih zločina genocida, inspiratorima ubistva, onima koji su pevali pesme u slavu velikosrpskog projekta, onih ljudi koji nisu svojim rukama ubijali, ali su inspirisali druge. Drugo poglavlje se bavi izvođačima zločinačkih radova. Treće poglavlje govori o stanju poricanja i onome što dolazi nakon zločina“, naveo je Marković i dodao da četvrto poglavlje obuhvata teme koje nisu direktno vezane za ratne zločine poput femicida, rasizma, rehabilitacije četnika i drugih kvislinga. 

Žene u crnom su uz pomoć prijatelja objavile još jednu zbirku Tončićevih tekstova (FOTO: Dejan Kožul/Lupiga.Com)

Ono po čemu se Bojan razlikovao od onih koji teškim temama prilaze sa određenom dozom humora, poput trija iz Ferala (Lucić, Dežulović, Ivančić) ili Ljube Živkova je „neprihvatljivost sveta“, kako je to sročio Marković. 

„Bojan, iako je bio strašno duhovit u svakodnevnoj komunikaciji, ne dozvoljava nikakvo drugačije očitavanje. Kad se čitaju svi ti tekstovi o užasima dođete do osnovnog doživljaja da je svet u kom su mogući Srebrenica, opsada Sarajeva, Vukovar, Dubrovnik, neprihvatljiv i da je to što se desilo neopozivo, da nema pomoći“, rekao je Marković. 

Naglasio je da Tončić nije ostavljao nikakvu vrstu utjehe, jer nas je želio suočiti sa realnošću u svoj cjelini njenog užasa. 

Većinu svojih tekstova, barem tu posljednju deceniju, Bojan je pisao van redakcija. E-novine su se odavno ugasile, XXZ se mučio sa finansijama, što je naslijeđeno od e-novina, ali bila je neka vrsta redakcije, a ti tekstovi koji su rađeni u okviru redakcije, što primjećuje Jovana Kolarić, se ipak razlikuju. 

„Kad sam čitala tekstove primetila sam razliku između tekstova koji su nastali u redakcijama, gde je Bojan imao nekog sa kim može da razgovara i one koji su nastali kao kolumne koje je sam pisao“, navela je ona dodavši da Bojan ipak nije bio samo kolumnista. 

„Njegovi intervjui su bili predivni, njegova recenzija knjige Mirjane Marković je maestralna. Bojanu su bili potrebni ljudi, bila mu je potrebna redakcija jer u tom kontaktu sa ljudima, u toj razmeni su nastajali njegovi najbolji tekstovi“, zaključila je. 

Da je imao redakciju i ljude bliže sebi, da ih je držao bliže sebi možda bi danas svjedočio i studentskim blokadama i višemjesečnim protestima. Ipak, gledajući ih znam šta bi rekao i kako bi se prema njima odnosio. Ali vratimo se za tren još na rođendansku promociju. 

Govoreći o Bojanu i njegovim tekstovima Dragan Stošić, novinar, ali i Bojanov prijatelj, naglasio je da je Bojan živio u crno-bijelom sistemu, kao da nije dozvoljavao ništa što je sivo. 

„Većina ljudi u ovoj zemlji voli da pliva u sivom, odnosno da se ne opredeljuje. Bojan je bio vrlo opredeljen. Onaj ko je bio zao i loš, taj je bio zao i loš bez ikakvih primesa, bez mogućnosti da uradi nešto i da promeni mišljenje, kao što je na drugoj strani masa ljudi i događaja koji su njemu značili nešto svetlo i nešto što njegovom životu daje posebnu vrednost“, objasnio je Stošić.

Da se ne ogriješimo i o te svjetle primjere, jer i oni su u knjizi i nalaze se u petom poglavlju, poput Žena u crnom, novinara Miše Vasića, Mate Parlova, Mirka Klarina, generala Vladimira Trifunovića, Srđana Aleksića, Borke Pavićević, Pere Lukovića ...

Upravo Lukovićeva smrt ugasila je i posljednju nadu da će Tončić ikad više u nekoj redakciji komunicirati sa dragim mu i bliskim ljudima. U jednoj od njih, onoj e-novinskoj, možda bi se danas povela rasprava o spomenutim studentskim blokadama i protestima. Našli bi se oni koji bi pravdali njihova kokektiranja sa nacionalizmom ili Srpskom pravoslavnom crkvom, jer da su oni samo djeca koja su odrasla u takvom okruženju i da ih ne treba previše optuživati. Bojan bi im onda vjerovatno odgovorio otprilike ovako: „Poznavao sam takve. Samo oni nisu bili živi“. 

Toliko o sivoj boji. U masovnim grobnicama ona ne postoji. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Dejan Kožul/Lupiga.Com

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.