„Politike kurca“ u kojima sam pisala u ranijim kolumnama, prepoznatljive su i po brutalnoj propagandnoj mašineriji. Razina manipulacije sadržajem u svrhu relativizacije, opravdanja i širenja diskriminacije ide do neviđenih razmjera. Alati propagande su poticanje straha i dizanje moralne panike, zamjene teza, polarizacija društva i nametanja kulturnih ratova.

Oni na koje propaganda utječe najčešće će, primjerice, po pitanja queer osoba reći nešto u stilu, ne mislim ja ništa loše o njima, ali ... imam ja prijatelje homiće! Uvijek neki „ali“ koji otkriva da je određeni dio identiteta izložen na način da se ta identitetska kategorija gleda kao jedini identitet osobe. Takva osoba prestaje biti shvaćena u kontekstu obiteljskih, prijateljskih, intimnih odnosa, prestaje biti ono što radi, jede, gleda, sluša, dodiruje ... Tu osobu pretvara se primjerice u njen seksualni identitet, što je poprilično nastrano. Obrana dijela identiteta i nastojanje da se osoba shvati u punini svog identiteta bit će tumačeno kao nametanje i propaganda jer – uvijek i naravno – zamjena teza.

Svaka manjinska skupina reducira se na razinu svog manjinskog identiteta čime prestaje biti osoba u sveukupnosti svojih različitih identiteta, a u cilju pretvaranja te skupine u dežurno strašilo koje nas ugrožava. Ne mrzim ja nikoga, ALI ONI ...

U vremenu u kojem nam većinske skupine na položajima moći prijete atomskim bombama, ustvrditi da su neki tamo pederi, žene i transrodne osobe, rasne i etničke manjine odgovorne za raspad civilizacije je u najmanju ruku simptom rastave od ikakve mogućnosti kognitivnog povezivanja stvari. 

Akteri koji promiču takve ideje itekako su sposobni kognitivno povezati stvari pa vješto igraju na kartu straha kojeg potiču u navodnoj obrani djece, obitelji i društva od onih koje će se u potpunosti dehumanizirati kako bi ih, u „politikama kurca“, pretvorilo u nasušno potrebno strašilo.

„Politike kurca“, naime, ne funkcioniraju bez strašila, izmišljenih neprijatelja od kojih navodno brane društvo. Promislimo, jesu li mi u ovom i ovakvom svijetu i kontekstu u kojem svi živimo realna ugroza queer osobe i emancipirane žene ili realna opasnost dolazi s nekih drugih strana? Ako da, kojih i jesu li oni akteri koji predstavljaju realnu ugrozu isti oni koji promiču dehumanizaciju manjinskih skupina i lov na vještice. Go figure!

Ne nasjedajmo na zamjene teza.

Prepoznat ćete, na primjer, da će određeni akteri svojim zahtjevima ustrajati na urušavanju ustavnopravnog okvira, ali će ih se tolerirati jer će se pozivati na pluralizam mišljenja, slobodu vjeroispovijesti i govora. Ili one koji će pokušavati ostvariti cenzuru knjiga i otkazivanje nepoćudnih autora, ali dizati moralnu paniku zbog navodne izloženosti cenzuri - zahtjevu da se govor mržnje sankcionira. Govor mržnje postaje sloboda govora, a kada se prozove za govor mržnje, onda se diže moralna panika zbog navodne ugroze slobode govora. 

Ukoliko preskočimo preko bare u političku realnost „born in the usa“, vidjet ćemo kako veliki zagovornici govora mržnje i širenja laži kroz pravo na slobodu govora pod svaku cijenu, slobodu govora sve više onemogućavaju. Kako to? „Politike kurca“ ne vole slobodu govora, ona im je tek sredstvo dehumanizacije nepoćudnih skupina i širenja govora mržnje kada nisu na poziciji moći. Kada poziciju moći ostvare, režimi počnu ograničavati slobodu govora kako bi održali svoje pozicije moći. Vrištat će da sveobuhvatno seksualno obrazovanje (SexEd) uvodi pedofiliju u škole, iako se pokazalo da SexEd pomaže zaštititi djecu i mlade od seksualnog nasilja, koje se, zanimljivo, često skrivalo u redovima onih koji dižu moralnu paniku oko pedofilije kroz SexEd.

Tvrdit će da brinu za majke, veličati majke kao požrtvovne, nespremni dopustiti ženama autonomiju. Fetišizaciju fetusa ispričat će kao slavlje života. Brak im je važan. Treba ga u Ustav. A brak je samo između muškarca i žene, a to prirodno sjedinjenje komplementarnog ključa i ključanice toliko je sveto da ga treba održati po svaku cijenu, makar netko i trpio. Žena naravno, stvorene smo da bismo trpjele, ne? Tvrdit će i da brinu za žrtve nasilja, ali širit će pseudoznanstvene ideje koje perpetuiraju mitove i doprinose direktnom i institucionalnom nasilju.

Djeca se u plaču odvajaju od majki i moraju nasilnim očevima kojima ne žele jer ispostavilo se da su djeca isuviše privržena majkama, ženama koje navodno lažu, manipuliraju i nisu suradljive. Nakon nekog vremena takve prakse, djeca pod utjecajem oca počinju odbacivati i psovati majku. Cilj postignut. Ne, nije teorija zavjere već praksa koju je doživjelo i proživjelo previše žena. Posljedica je to nerazumijevanja prisilne kontrole i traume te indoktrinacije sustava konceptom otuđenja od roditelja, izvedenice sindroma otuđenog djeteta. Naravno da ne postoji službena medicinska dijagnoza, ali promicatelji ovog pseudo-znanstvenog koncepta već godinama tvrde da samo što nije. Prema njima, žene i djeca lažu o nasilju, uključujući i seksualno nasilje u znatno većem postotku nego je to i jedna studija do sada pokazala. Prava očeva stavljaju se iznad prava žena i djece na sigurnost zbog selektivnog i netočnog čitanja konvencije o zaštiti djeteta. Tako se Laure, žene koje su kao žrtve nasilja zbog koncepta otuđenja ostajale bez djece ili su osuđene na roditeljsko dogovaranje sa svojim zlostavljačem, prisiljava da ostaju izložene ne samo direktnom, već i institucionalnom nasilju. Iz rubrike vjerovali ili ne, imamo slučajeva da se zbog obveza dijeljenja skrbništva ne mogu ispoštovati sudske odluke i zaštitne mjere izrečene zbog nasilja. 

Svima je jasno da osoba koja vrši kontrolu i nasilje nad ženom ujedno vrši kontrolu i nasilje i nad djecom. Oni koji rade u sustavu i odlučuju o sudbinama obitelji, morali bi uostalom znati i da će nasilni partner nastaviti maltretirati ženu kroz sustav i preko djece. I trebali bi to spriječiti, a ne omogućiti i odrediti. Svima je jasno, ali opet to gledamo, svjedočimo i sliježemo ramenima.

Prihvaćanje duboko problematičnog koncepta kao i navedene prakse omogućene su duboko ukorijenjenim predrasudama i internaliziranom mizoginijom inherentnom patrijarhalnom društvu. Da nam duboko nisu usađene ideje kako su žene manipulativne, lažljive i preosjetljive, koncepti poput otuđenja ne bi se primili kao suvisli koncept na začuđujuće velik broj stručnjaka:inja iz područja socijalnog rada i psihologije. 

Nego, jesam li rekla da će „politike kurca“ u svojim agendama često nastojati maksimalno onemogućiti razvod muškarca i žene? Znate li da smo donedavno imali obveznu medijaciju između supružnika čak i u slučajevima nasilja i da su uloženi ogromni napori da se obavezna medijacija između nasilnika i žrtve makne jer se njome sekundarno viktimizira ženu koja pokušava preživjeti nasilje? „Politike kurca“ ne žele da se muškarci i žene rastaju, ne žele pravo autonomije žena jer se mora znati hijerarhija i režim se mora reproducirati na neplaćenom reproduktivnom radu žena. 

Vraćamo se na prošli tekst - žene su tu da rađaju i, po potrebi, rade, a muškarci da rade i, po potrebi, a potrebe će u režimima „politika kurca“ uvijek biti, da budu topovsko meso. I svima je sve jasno, ali svi se pravimo blesavi jer nas se ne tiče, sve dok se ne dogodi nama. 

Više ili manje razumijemo da su sustavni problemi u zaštiti ljudskih prava marginaliziranih skupina problem stavova, ali štetne stavove utemeljene na mržnji branit ćemo radije nego osobe koje proživljavaju strukturno nasilje, jer sloboda govora, mišljenja, vjerovanja? Odbijamo preuzeti odgovornost za siguran prostor svakoj osobi u društvu. Što je, ako mene pitate, civilizacijski minimum. 

Margaret Mead je lijepo objasnila koji je prvi korak u razvoju civilizacije. „Politike kurca“ ne mare za siguran prostor kao ni za svaku osobu u društvu, već za teritorij i resurs. U borbi za teritorij i resurs neće imati problem eksploatirati Drugog. Imamo i posebnu kategoriju onih koji nisu aktivni promicatelji „politika kurca“, ali se ne trude oko civilizacijskog minimuma ili su za to nesposobni i tako svojom inertnošću omogućavaju „politike kurca“. Oni će se možda zgražati nad pitanjem nasilja, ali neće biti u stanju donijeti politike koje bi to nasilje prevenirale i suzbijale što zbog nesposobnosti, što zbog manjka hrabrosti da napadima na civilizacijski minimum naprosto pokažu srednji prst.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.