Samoproklamirani spasitelj američke nacije Donald Trump najavljuje da će, očekivano, stati na kraj migracijama, globalnim naporima u borbi protiv klimatskih promjena, da će bušiti, bušiti i bušiti! Između ostalog najavljuje i kako će proglasiti da postoje samo muško i žensko. Ukoliko ste se u zanosu složili, čestitam, popušili ste manipulaciju krajnje desnice koja godinama kroz političku arenu širi dezinformacije, dehumanizaciju i moralnu paniku o strašnom trans lobiju koji raščovječuje osobu svojim življenim iskustvom i kritičkim pristupom spolu i rodu. Klasične, prokušane metode dehumanizacije i predstavljanje neke manjinske skupine kao ultimativne prijetnje društvu.

Ukoliko vas ovo pitanje zamara jer vam nije jasno kako je uopće ono došlo na listu prioriteta, dopustite da objasnim.

Održavanje heteropatrijarhalnog poretka od ključne je važnosti za održavanje struktura i sustava koji omogućavaju politike kurca prezentirane u ranijoj „poslanici“. To rezultira i, primjerice, povijesnim fenomenom u kojem unatoč osudi i optužbama za kaznena djela postanete predsjednik Sjedinjenih Američkih Država. Nije grijeh krivotvoriti poslovne knjige, grijeh je tvrditi da nisi ili muško ili žensko. Kako održavati heteropatrijarhalni poredak koji “snažnim” dečkima garantira položaj moći nego vrlo jasnom i rigidnom podjelom rodnih uloga u cilju kontrole reproduktivne moći žena?

Kontrola reproduktivnog potencijala, naime, proteže se na gotovo sve sfere društvenog, ekonomskog i političkog života. Kada tu moć ostavite tamo gdje joj je mjesto, na odluku svakoj osobi koja ima reproduktivni potencijal, imate društva s većom stopom razvoja. Tamo gdje imate sustavni pokušaj kontrole reproduktivnog potencijala, slobode i autonomije pojedinca, imate režim nasilja.

Pojam režimi nasilja koristim kao krovni naziv za sve ideologije i sustave (najčešće isprepletene) kojima je nasilje inherentno (heteropatrijarhat, nacionalizam, rasizam, kolonijalizam, imperijalizam, militarizam, autoritarizam, totalitarizam ...). Nasilje je njihovo izvorište i suština iako će to vješto sakrivati pozivanjem na navodne biološke, povijesne i/ili geopolitičke datosti, odnosno prirodu, narav, realnost, zdravu pamet. Tobože neupitna prirodnost hijerarhija služit će konstruiranju društvenih hijerarhija (spola, roda, klase, rase, etniciteta, kulture ...), odnosno Drugih, a navodno neupitna nasilnost čovjekove naravi opravdat će nasilje nad iskonstruiranim Drugima i prezentirati se kao pitanje sigurnosti opet iskonstruiranih “nas” koji se navodno branimo od “njih”. Dobra stara “mi ili oni” paradigma. 

E sad, zamislite iznenađenja, režimi nasilja, između ostalog, pokazuje tendenciju represivnoj kontroli rodnih hijerarhija i reproduktivnog potencijala žena. Režimi nasilja kontrolu društvene reprodukcije ostvaruju kontrolom reproduktivnog potencijala žena. Rasizam računa na prisilnu sterilizaciju, seksualnu eksploataciju i eksploataciju tijela obojenih žena. Autoritarizmi i totalitarizmi pak imaju tendenciju zabrane, ako ne i kriminalizacije pobačaja ili pak kontrole broja rođene djece. Patrijarhat se pita, ako ne znamo što je žena, znamo li tko rađa, brine i šuti? 

Da bi se održali, između ostalog, mora se znati tko što radi, tko ratuje, a tko rađa. Režimi su to proizvodnje radne snage, vojnika i inkubatora, kako se već namjesti, po potrebi. Stoga valja složiti paradigmatski okvir unutar kojeg heteropatrijarhat nije konstrukt već prirodno stanje stvari. Pravilo je da postoje muškarci i žene, da su žene s Venere, a muškarci s Marsa ergo muškarci su tu da nas hrane i brane, od ratova koje pokreću pobjednici heteropatrijarhalnog poretka, od zubatih tigrova, od seksualnih predatora - osim ako su to i sami, i od svih ostalih opasnosti koje vrebaju naše jadne nemoćne ženice. A ženice su tu da bi im se u zahvalnosti za zaštitu stavile pod kontrolu, podale, rađale i odgajale djecu. I svi su živjeli sretno sve dok se neke tamo žene nisu počele pitati zašto bi se morale podavati da bi uopće mogle egzistirati. 

Možemo se smijati, smatrati da smo nadišli vremena u kojima žene nemaju izbora, no jesmo li nadišli stavove na kojima su se povijesna ograničavanja žena temeljila? Još uvijek bez iole neugode pitamo žene planiraju li trudnoću, ne prihvaćamo olako odluke da se žena odlučila na život bez djeteta, majke se osuđuje ako imaju premalo ili previše djece, zna se koliko treba da je ne prozovu jalovom, sebičnom karijeristicom ili rasplodnom kravom. Jer majčinstvo je ženina ontološka svrha. Amen.

Nema dalje. Dosljednim programiranjem ovi paradigmatskih okviri počinju se činiti prirodnim stanjem stvari. Brak, djeca, nuklearna obitelj. Poprilično je cinično ako znamo u kojem trenutku povijesti nuklearna obitelj postaje normativna.

Gdje stvari postaju zanimljive? Tijekom godina borbe feminističke i LGBTIQ* zajednice za prava seksualnih i rodnih manjina, odnosno svih Drugih u heteropatrijarhalnim sustavima, shvatilo se da su izvori i razlozi opresije isti - uspostava rodnih hijerarhija, ergo uloga i kontrola reprodukcije. Queer osobe se naprosto ne uklapaju u ovaj propisani poredak, a samo njihovo postojanje predstavlja prijetnju za pomno izgrađen paradigmatski okvir heteropatrijarhata. Iste konstrukte rušimo. Pokazujemo da za ljudske identitete kojih je seksualnost važan dio, ne postoje dva kalupa i da ne pristajemo na zarobljavanje na temelju diskriminirajućih izmišljenih pravila igre. 

Osjećaj pripadnosti je jedna od važnijih potreba svakog ljudskog bića i svi mi tražimo zajednicu kojoj možemo pripadati takvi kakvi jesmo. Stalo nam je do obitelji u kojoj vladaju sigurnost i povjerenje, a ne kalupi koje članovi trebaju ispuniti. Takve obitelji su raznolike, ne samo nuklearne i trebale bi biti jednako prihvaćene. To je ako želite graditi društvene odnose koji se baziraju na potrebama djece i ljudi. Ako ste bazirani na proizvodnju radne snage, vojnika i inkubatora, onda vas baš i nije pretjerana briga za djecu, već za ono u što ih možete pretvoriti kad stasaju i to minimalnim ulaganjem, zahvaljujući besplatnom reproduktivnom radu žena. 

Kako da vam kažem, zalaganje za prava žena i LGBTIQ prava je otpor očuvanju rodnih hijerarhija na kojima heteropatrijarhat počiva, otpor je režimima nasilja. Svaka osoba na ovom svijetu trebala bi imati puno pravo donositi odluke o svom životu. Sasvim je ok da smatrate da život počinje začećem i da je za vas pobačaj nezamisliv. No nakon svega što je čovječanstvo dosad prošlo, trebalo bi razumjeti da rodne hijerarhije i represivna kontrola reprodukcije nisu odraz brige za život, djecu i obitelj, već znak uspostave režima nasilja. Kao što je i inzistiranje na rodnoj hijerarhiji s jasno definiranim ulogama. Bilo bi dobro toga biti svjestan ako ne želite biti instrumentalizirani od režima nasilja. Predsjednika SAD-a je među prvim porukama najavio da će se priznavati samo muški i ženski spol jer mu je cilj izgradnja režima nasilja. Neki drugi će pak izjaviti da su samo dva spola, a ostalo mentalne bolesti jer su programirani i instrumentalizirani. I jedi i drugi, sudjelovat će u izgradnji paradigmatskog okvira koji omogućava uspostavu režima nasilja. Ne nasjedajte. 

Lupiga.Com

Naslovna ilustracija: AI

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.