Prikaz Jagne Pogačnik prenosimo s prijateljkog portala Kritika-hdp

Na dugačkom popisu strahova s kojima se mnogi od nas susreću i bore, nalazi se i onaj s nazivom bibliofobija ili strah povezan s knjigama i čitanjem. Premda njegov opis i stručna eksplikacija ni u kojem slučaju ne korespondiraju sa mnom, dapače, mnogo bi mi primjerenija bila bibliofilija, prije samog čitanja knjige „Matija“ Drage Hedla doživjela sam vrlo intenzivan, srećom kratak napad bibliofobije. Knjiga mi je stigla poštom, na kućna vrata, i istog sam trenutka osjetila strah zbog kojeg sam je odložila kraj radnog stola, zapakiranu onako kako je i stigla, u djetinjastoj iluziji kako ono što odmaknemo na stranu jednostavno ne postoji. Knjigu sam željela pročitati još otkako sam saznala da je u fazi pisanja, no kad je to konačno postalo moguće, blokirali su se svi moji čitateljski, kritičarski i životni alati i trebalo mi je nekoliko dana da racionaliziram strah i suočim se s knjigom za koju bih bila najsretnija da nikada nije bilo potrebe da bude napisana i da se ono o čemu se u njoj piše nije dogodilo. Kada sam uspjela odagnati sve te mehanizme negiranja i odugovlačenja, knjigu od 350 stranica pročitala sam u jednom danu i dva daha, a strah od čitanja zamijenio je onaj od ljudi i vanjskih podražaja koji bi me u tome prekinuli.

„Matija“ je knjiga potpunog razotkrivanja, kombinacija dnevničke, autobiografske i biografske proze, koja svojom unutarnjom energijom potiče i čitatelje na razotkrivanje i preispitivanje, stoga i ovoliki uvod o vlastitom iskustvu čitanja, ali on još nije gotov. Dragu Hedla, naime, kao i Matijinu majku Ljerku, poznajem doista dugo, mnogo prije no što sam pisala o njegovim knjigama i sudjelovala na njihovim promocijama, počevši od „Donjodravske obale“ (2013.). Povezuje nas moje osječko odrastanje, osamdesete i vrijeme kada je Drago Hedl bio pojam osječkog novinarstva, mnogo prije no što je postao i pojam hrvatskog novinarstva (i mnogo šire) i hrabri čuvar ono malo dostojanstva što je u toj profesiji i ovoj zemlji još preostalo. Za nas klince koji smo sanjarili o nekim budućim poslovima u kojima je važno pisanje, Hedl je bio važno ime u impresumu Glasa Slavonije, autor nekoliko knjiga (prvu knjigu „Smijeh na kiši“, objavio je godine kad sam rođena, pisao je kritike, eseje, dramu i prozu, a „Osječka slikovnica“ je od onih knjiga koje znače jednom gradu jer u njoj zapisuje priče o ljudima, mjestima, sadašnjosti i prošlosti), pisac i novinar dok se to još nije počelo posebno naglašavati i jedan od najvažnijih ljudi Osijeka i prije no što je taj grad utonuo u nesreće rata i poraća. Nakon što ga je naoružana Glavaševa bulumenta izbacila s mjesta glavnog urednika „Glasa“ i na njegovo mjesto postavila čovjeka koji se danas predstavlja kao dobročinitelj i poziva me da izbjegavam kvartovski dućan (srčano podržavam potrošački bunt, dapače sama ga sebi kreiram, ali pijem Colu i dok ovo pišem jer mi za razliku od haloinspektora dobro sjeda na osjetljiv želudac), kreće Hedlova fascinantna novinarska priča, udžbenički primjer onoga što bi se trebalo nazivati istraživačkim novinarstvom; razotkrivanje korupcije, ubojica, zločinaca, kriminalaca i svih tih ništarija koje su sustavno pokušavale zaustaviti, onemogućiti, ponekad i životno ugroziti novinara Hedla, no to, sigurna sam, znate i sami. Sve lokacije, sve osječke adrese koje se u knjizi spominju mogu jasno vizualizirati, poznajem čovjeka koji je trebao govoriti na Matijinom ispraćaju, poznajem ženu koja je tamo pjevala… Zato za mene ovo nije samo knjiga koju jedan otac, javna osoba, piše o suicidu svoga sina, niti knjiga u kojoj novinar i pisac piše o događaju koji mu je promijenio život na način da se najgore već dogodilo. Za mene je ovo knjiga o tome kako su dvoje meni poznatih i važnih ljudi, Drago i Ljerka, preživjeli nešto za što mi se čini da je nemoguće preživjeti i otuda strahovi i dodatna težina suočavanja s knjigom.

Drago Hedl napisao je knjigu o svome sinu Matiji, uspješnom znanstveniku, biokemičaru na Sveučilištu Yale, koji je u listopadu 2018. u 43. godini počinio suicid – to je rečenica koju je najteže napisati i onda kad se piše o iskustvu nekoga drugoga, kamoli kada se piše o vlastitom, kao što čini Hedl i u tome uspijeva biti hrabar, snažan, dostojanstven, pronaći pravi ton i glas u kojem se pretapaju i stapaju sve njegove važne životne uloge – oca, pisca i novinara. Mogu samo slutiti koja si je pitanja morao postaviti i kolike nesigurnosti prevladati prije no što se u pisanje upustio, a sigurna sam da su se neka od njih ticala prava na knjigu, smisla pisanja i straha o pravoj mjeri i stranputicama na koje se može skrenuti.

Knjiga „Matija“ pojavljuje se, srećom, u kontekstu i trenutku kada su neki tabui konačno srušeni (ili barem narušeni) i kada je postalo u redu priznati vlastitu ranjivost, kada je u redu izgovoriti – imam depresiju ili moj sin je počinio suicid. Možda je iluzija, ali neka, želim u nju vjerovati, kako je i književnost tu odigrala važnu ulogu, između ostaloga i razvojem i uspješnošću autobiografskih i autofikcijskih žanrova. Popularnost razotkrivajućeg žanra u kojem se sve više progovara i o mentalnom zdravlju i obiteljskim odnosima, kao i odluka nekih javnih osoba da iz prvog lica jednine progovore o problemima s kojima se nose oni sami ili članovi njihovih obitelji, svakako su stvorile preduvjete za javni razgovor o brojnim tabu temama, među kojima je i suicid, jedna od još uvijek najtežih i najprešućivanijih. Hedlova je knjiga, osim što je važna za njega osobno a to je svakako i najbitnije, važna i za čitavu zajednicu – petstotinjak suicida godišnje u Hrvatskoj koji ostaju na razini statističkog podatka govore tome u prilog – koja se u ovom slučaju susreće s knjigom koja nije priručnik za samopomoć, niti je tema suicida u njoj sadržana i dodirnuta tek parcijalno. Ukoliko ovakvoj knjizi uopće treba neki širi kontekst, bitno je spomenuti Igora Mandića i njegovu dnevničku prozu („Predsmrtni dnevnik“) u kojoj se bavi i suicidom vlastite kćeri, kao i analogiju s filmom „Sigurno mjesto“ Juraja Lerotića. Hedl i Lerotić autori su koji temi suicida prilaze posvećujući joj svoju knjigu/film u cjelini, metodom vlastite kože, iskustvom gubitka sina i brata, što je iznimno važno, premda bi svijet bio mnogo ljepše mjesto da je riječ o fikciji. Osim što je „Matija“ odlična knjiga i kad bismo je posve odmakli od konteksta, što je u ovom slučaju nemoguće, osim što je riječ o intimnoj priči obilježenoj bespoštednim razotkrivanjem, ona ima i iznimnu društvenu važnost, kao što imaju svi hrabri potezi pojedinaca koji ne pristaju šutjeti i onda kad najjače boli.

Sumnje i strahovi koje sam i sama imala kao čitateljica, pojačane silnom željom da ova važna stvar uspije, nestali su već nakon nekoliko pročitanih stranica. Na prvoj me dočekao fragment o dječaku s flautom, snoviti lirski zapis o šumi, pticama i čovjeku koji sjedi na trijemu u stolici za ljuljanje, nadajući se da će se dječak koji se pojavljuje jednom okrenuti i da će mu vidjeti lice, što se ne događa jer ovo nije mit o Orfeju i Euridiki. Taj motiv dječaka koji je vidljiv samo s leđa, u drugom kontekstu, pojavit će se kasnije u knjizi, u sceni na beogradskom aerodromu kada se isti taj čovjek, otac, nada da će se sin još jednom okrenuti i pogledati ga, ne sluteći da je to njihov posljednji susret, ali se to također ne događa. Ovo i jest knjiga znakova koje treba prepoznati, knjiga o tome kako onaj koji je piše, otac, sumnja kako nije bio dovoljno pažljiv da prepozna znakove i sada ih naknadno traži, čak i kad je to posve pogrešno, besmisleno i dodatno ga razdire. Nakon tog zapisa okrenula sam novu stranicu i ugledala crno-bijelu fotografiju mladića, Matije s flautom u ruci i u tom trenutku, u tom spoju i srazu lirskog i snovitog s precizno dokumentarističkim, prepoznala sam ono što će slijediti – iako je u suočavanju s ovakvom knjigom sva kritičarska aparatura zapravo nijema – ono što možemo nazvati pronalaskom odgovarajućeg tona, glasa i alata kojima je Hedl odlučio pristupiti životu i tekstu, ispripovijedati ono o čemu bi većina vjerojatno šutjela. Nakon tog kratkog intra, slijedi suočavanje sa šokom; prve rečenice iskaz su objektivnih činjenica, kilometara i udaljenosti između dva osječka stana, ponedjeljka u listopada 2018., minuta vožnje, u funkciji odugovlačenja, odgađanja, i onda zastajanje na prvom ključnom pitanju – kako izgovoriti ono što i sam ne razumije, kako Matijinoj majci reći da Matije više nema? To uobličavanje u riječi onoga u što ne može povjerovati i tog trenutka kad se izgovori: „Nema više našeg Matije“, to je zapravo ono što ova knjiga u cjelini i jest – uobličavanje neizrecivog, onoga za što smo (pre)dugo mislili da je lakše ako se prešuti.

Hedlova trilerska trilogija, predložak istoimene TV serije, nosi naslov „Šutnja“ i to je jedino mjesto gdje u njegovom životu ona postoji kao mogućnost. Drago Hedl u svome je novinarskom radu itekako spoznao koje su posljedice šutnje, ona za njega nikada nije bila opcija. Netko tko po cijenu svih rizika nije na nju pristajao, za dobrobit zajednice, u trenutku kad mu se dogodilo ono najgore što se ikome može dogoditi također je ostao – čovjek koji nije mogao šutjeti, sada ne iz profesionalnog dostojanstva, nego iz razloga ljudskog i očinskog dostojanstva. Šutjeti o svojoj boli i patnji, šutjeti o ljubavi prema sinu i podršci svim njegovim odlukama, pa i onome čega se naknadno stidi ili smatra vlastitom greškom, za Hedla bi bila izdaja samoga sebe, vlastitog sina, posredno i svih nas. Zato je ovo velika knjiga, knjiga koja čuva uspomenu na Matiju, ali daje nadu kako postoje ljudi kojima su dostojanstvo i istina, posljedično vezani uz brigu za opće dobro – a to je također dimenzija koju ova knjiga ima – mnogo važnije od osobnog komoditeta i trošenja do krajnjih granica izdržljivosti.

No, Drago Hedl je osim odličnog novinara i odličan pisac i ovo je knjiga odličnog pisca, u to nema nikakve sumnje. Vidljivo je to već iz strukture knjige; nemoguće je zamisliti koliko je teško vlastiti gubitak, vlastitu bol, strukturirati u tako lucidnu i preciznu knjigu, misleći pri tome, ponovo, i na druge, u ovom slučaju čitatelje. Ne samo one koji s njime, na žalost, dijele isto strašno iskustvo, pa će u knjizi pronaći neku spasonosnu nit osjećaja da nisu u tome sami, nego sve čitatelje kojima olakšava proći kroz tekst, izmjenjujući dvije vrste diskursa, dvije vrste tempa. Strukturno je ovo zato knjiga od dvije knjige. Prva od njih koja traje trideset i sedam dana ispripovijedana je objektivno, faktografski, dokumentaristički, kao rekonstrukcija događaja i studija slučaja. To je priča o roditeljima čiji je sin počinio suicid u SAD-u pa se nađu u konfliktu sa sustavom, o tome kako zbog pravila i zakona roditelji sramotno dugo ne mogu pokopati svoga sina, stvarna priča o agoniji koju su Hedlovi prošli kao da su likovi antičke tragedije. To je priča o Americi, o prestižnom sveučilištu Yale, laži onoga „user friendly“ principa komunikacije, kompetitivnosti u znanosti, napisana u trilerskom ritmu. Kompetitivnost, kod nje ću zastati, jer nije karakteristična samo za vrhove znanstvenih institucija, nego postaje popratnim efektom svih naših poslova i mračna strana školovanja naše djece koja, kako upravo čitam u medijima, trebaju pomoć psihologa zato što im je prosjek ocjena 4,9. U ovome dijelu knjige, koliko god je to u ovom slučaju i besmisleno spominjati, prepoznaje se stil i način pripovijedanja Hedlovih trilera koji su, također, proizašli iz stvarnosti, novinskih priča koje je Hedl literarizirao sa svim svojim profesionalnim, etičkim i ljudskim kredibilitetom, ali uz konstantan osjećaj nelagode za čitatelja koji zna da to nije samo žanr i da su granice fikcije i stvarnosti toliko krhke i propusne, događaji poznati, a autorov poticaj za pisanje između ostalog i frustracija jer pravda u stvarnosti nije istjerana do kraja.

Istovremeno, „Matija“ je i priča o ocu i majci koji ne odustaju, koji poduzimaju sve, bore se, brane svoje pravo na to da tijelo sina dovezu u Osijek, o ljudima kojima je onemogućeno žalovanje i spektru njihovih emocija koje su prisiljeni zatomiti. O ocu i majci koji, iako odavno razdvojeni, gotovo svakodnevno šetaju uz Dravu kako bi došli do nekih odgovora koji ih muče. O drugim ljudima koji pomažu ili odmažu čak i onda kad misle da pomažu. Njihovih je 37 dana, kad bi ovdje bila riječ samo o literaturi, klasična drama apsurda u kojoj majka i otac, poput Vladimira i Estragona, izgovaraju i ovakav dijalog: „Što ćemo napraviti sutra?/ Ne znam./ To si rekao i jučer.“

Drugi dio, koji se pravilno izmjenjuje s prvim, nadovezuje se na lirski intro i funkcionira kao meka proza o odnosu oca i sina, od trenutka kad njegova majka izgovara da je trudna. Tu se uobličava priča o talentiranom, empatičnom, senzibilnom dječaku, momku i muškarcu, njegovim afinitetima i snovima, formativnim godinama, školovanju, karijeri, uspjesima. U tom se dijelu prepoznaje način pripovijedanja karakterističan za Hedlovu (polu)autobiografsku dionicu proze, „Donjodravsku obalu“ nadopunjenu grafičkim materijalom, obiteljskim fotografijama kakve su prisutne i u „Matiji“, samo ovaj put s drugom, bolnom funkcijom. Još je tada Hedl iskazao stilsku i pripovjedačku lucidnost koja se u ovoj knjizi iskazala u svim svojim nijansama. Čitajući taj drugi, brutalno-rekonstrukcijskom dijelu paralelan dio „Matije“, prisjetila sam se romana koji je slijedio nakon „Donjodravske obale“, „Vrijeme seksa u doba nevinosti“, koji smo promovirali tek koji mjesec prije tragedije i zaprepastila me koincidencija s glavnim likom kojeg upoznajemo u trenutku kad podvlači crtu i slaže mozaik svoga života; bio je to ljubavni roman napisan u formi romana potrage za propuštenim prilikama i ljubavlju, odnosno „zašto je život tako proklet i krut i zašto ga ne možemo vratiti u točku od koje je sve krenulo krivo?“ Taj sam roman tada pročitala kao roman pogleda unatrag i potrage za krivim skretanjima, vjeri u to kako za mnogo toga još ima vremena, ali i kao roman o odnosu oca i sina, a danas ga, na žalost, čitam i kao izraz ljudske i umjetničke intuicije.

U tome se dijelu „Matija“ uobličava kao knjiga detalja odnosa, ljubavi oca i sina, bazirana doista na detaljima, od onih kao što su kutija s bojicama koju otac donosi bolesnom sinu ili neplanirani odlazak u Trst po ploču s omiljenom Matijinom operom, do onih koji uvjerljivo svjedoče atmosferu ratnog Osijeka i potrebu oca da spasi svoga sina od rata. Ovdje pripovjedno ja počinje u potpunosti funkcionirati kao dnevničko; preispituju se vlastiti potezi, dobri i loši, mikroskopski precizno secira vlastita očinska uloga, pripisuje krivnja, stid, sebičnost, neizgovorene riječi koje je trebalo izgovoriti ali se mislilo da za to ima vremena, sve do razine potpunog razotkrivanja – te nulte tolerancije na to da se samoga sebe poštedi – nakon kojeg je nemoguće ocu postaviti bilo koje pitanje jer je na sve njih već unaprijed odgovorio, a da ga nitko nije pitao. Ta je dionica knjiga stalnih sumnji i potrage za razlozima, ali i toga kako podijeliti bol s drugima. Najteži, ujedno i najljepši dio knjige je onaj u kojem Ljerka i Drago, svatko u svome dijelu američkog hotelskoga apartmana, čitaju oproštajna pisma sina. Ta su pisma esencija onoga tko je i kakav je bio Matija, kad bi bila riječ samo o literaturi a ne o užasnoj sekvenci života, rekli bismo kako je to trenutak u kojem je lik Matije najuvjerljivije i najdojmljivije karakteriziran; pažnja kojom pismima pristupa, odnos prema majci i ocu, stilske nijanse po kojima se ta pisma razlikuju, nježnost i obazrivost, sve to primjećujem, dok istovremeno osjećam grč što jedna majka i otac to ikada moraju čitati. Druga je takva scena na samome kraju, kada je konačno moguće pokopati sina u rodnom gradu, scena s rimskim bakrenim novčićima koje je djed poklonio Matiji, da bi ih sada otac bacio u grobnicu; u tome trenutku u knjizi se uobličava ono zbog čega sam sklona reći kako je ovo knjiga velika koliko može biti velik trenutak u kojem su život i književnost jedno; ono što je u rečenici točka, naime, novčić je u Matijinom životu.

„Matija“ je knjiga oca, novinara i pisca, kao što je i Drago Hedl otac, novinar i pisac. Spoj je to koncentrirane analitičnosti, lišen svake patetike, gdje se postavljaju sva, pa i ona najbolnija pitanja da bi se događaj rekonstruirao i dnevničkih zapisa uobličenih na specifičan način. Pišući sinovu biografiju, naime, Hedl ispisuje vlastitu autobiografiju, procesuira tragediju, duboko zadire u vlastitu intimu, upušta se u okršaj sa samim sobom. Ispisujući „Matiju“ ispisuje i sebe i to su neke od najljepših stranica napisanih o odnosu oca i sina u kojima se oni potpuno stapaju, na bolan i tužan način i nadoknađuju ono što je propušteno ili za što više nemaju prilike, s time da ispisivanje Matije rezultira i njegovim pretapanjem u književnost za koju, mi koji se njome bavimo, možda naivno ali iskreno vjerujemo da je onda kad je dobra – vječna, da je za zauvijek. Matijine dvije ljubavi, saznat ćemo, bile su glazba i kemija i nijedna od njih nije pretezala ni na jednu stranu. Ova knjiga njihov je fascinantan i tužan spoj; dio u kojem otac ispisuje „Matiju“ je čista glazba, a dio u kojem svjedoči o mjesec dana užasa nakon što se najveći užas već dogodio precizan je i neumoljiv kao kemija. I tu također ništa ne preteže ni na jednu stranu.

Jagna Pogačnik (1969) književna je kritičarka, prevoditeljica, urednica i voditeljica radionica književne kritike. Članica je uredništva portala Kritika-hdp.

Lupiga.Com Via Kritika-hdp

Naslovna fotografija: Telegram