MUZIČKA MAPA MARKA POGAČARA: Berlin
ritn by: Marko Pogačar
26. 10. 2021.
Rijetko je koji grad opjevan kao Berlin. Opsežno. Često s nekom melankoličnom čežnjom, noću, dok hlape poruke hladnih neonskih cijevi, a sivi premaz prizemljuje ih odražene u lokvama, koje su također nečije oči. Tako je to bar u slučaju muzike koju poznajem. Koju osjećam svojom. Postoje sigurno stotine pjesama o svjetlima Rija, no ja ih ne znam. Stran mi je miris neba nad Kalkutom. Njezini parkovi. Ptice. Tako, pišem nagnut nad jednu uzanu mapu, zaplijenjenu iz odjeljka za rukavice jurećeg automobila.
Nije, naravno, u pitanju samo muzika. Pjesme o Berlinu ispisane su u biblioteci knjiga, po zidovima muzeja, kilometrima i kilometrima tekuće filmske trake. Čađavom Ruttmannovom „Simfonijom“ čitav je jedan medij zakoračio u svoje zlatno stoljeće. Toliko je različitih pjesama napisano o ovom gradu da bi njegov muzikom slikani portret nalikovao na crteže šizofreničara, ili apstraktno ekspresionistička platna Jacksona Pollocka. Berlin, moguće, i nije drugo do goleme ploče koja se okreće. Na starom, RIZ-ovom Tosca gramofonu. Ujutro na 33, popodne na 45, a uvečer, noću – noću na svih svojih 78 drhtavih okretaja.
„I gradovi imaju svoje snove“, piše Adam Zagajewski. Taj veliki poljski pjesnik koji je nedavno odselio u neki nebeski Krakow, sličan Lavovu vlastitih stihova, gradu također imaginarnom. Što sanja Berlin, zimi, sa slušalicama natučenim na uši, dok se nad krovovima vrtloži snijeg, i sol škripi pod teškim čizmama? Sanja pjesme o sebi. Velike, nezaboravne, ipak zaboravljene. Ogleda se u svom glazbenom zrcalu ne bi li se, jednom kad brava škljocne, utrne neonski natpis i padnu rešetke, a u sljepoočnice sune mamurluk, po tim pjesmama u noći svijeta ipak prepoznao.
Postojao je taj sjajan tip David Bowie, koji je također umro. Sredinom sedamdesetih stanovao je u Schönebergu, na adresi Hauptstraße 155. Stan iznad masažnog salona dijelio je s Jamesom N. Osterbergom, čovjekom koji je pustošio njegov frižider. Osterberg, inače pravog berlinskog prezimena, bio je ipak poznatiji kao Iggy Pop. Svaki za sebe, ali i zajedno, pravili su muziku kojom je Berlin odzvanjao kao sljepački štap. Neki kažu da se to najbolje čuje na Bowijevim pločama „Low“, „Heroes“ i „Lodger“, recimo u instrumentalu „Neuköln“. S jednim „l“. Magla. Hladni rat. Melotroni i saksofon. Četvrt prepuna baklave, kebaba, Jugoslavena. Odlične ploče. Ali za mene je to ipak Osterbergov „The Idiot“. Važniji od knjige koja mu je poklonila ime. Vinil koji se vrtio i pod još toplim, vrlo uskoro zatim ukočenim stopalima Iana Curtisa. A Bowie je najeksplicitniju posvetu gradu, odnosno sebi u tome gradu, svom i njegovom vremenu, ispisao u pjesmi „Where are we now?“, trideset i pet godina nakon što se odselio.
Bio je zatim Lou Reed, također odličan tip, također mrtav. Njegov po gradu nazvani album je nešto stariji. Iz 1973. godine, vremena dok si je rock'n'roll još mogao dopustiti da bude pretenciozan. Konceptualni album, priča o narkomanskom paru na velegradskim ulicama, muzička prolepsa „Djece s kolodvora Zoo“. Mračna. Nevjerojatno precizna. Također jedna od rijetkih u kojoj se netko taj grad, u ono doba i na samom početku ploče, drznuo nazvati rajem. Brechtov i Weillov „Berlin Im Licht“ je nešto drugo. To su dvadesete, tad je nacizam još bio balavo, smrdljivo grbavo kopile. S jednim jajetom. Najljepše ipak, berlinski asfalt zvoni u zvuku visokih peta Lady Day, u njenom stidljivom ulasku u bar noćnih mogućnosti. Bar kojem možda upravo sjedim.
Naravno, bio je Nick Cave i bio je Blixa Bargeld, i jesu, dva žilava, još uvijek živa dokaza. Bila je kafana Risiko, tu iza ugla, na Yorckstraße. Zadimljena kafana koje također odavno nema. Živa dokaza za što? Da su i osamdesete u ovom gradu imale smisla. Da je ostao „Mutiny“, posljednji album „The Birthday Party“, prve Caveove solo ploče, čitava diskografija Neubautena. Da zid nije pao tek da bi po njemu skakao kožnati manijak Hasselhoff okićen svjećicama, a u ušima cmoljio zvižduk „Vjetrova promjene“. Iako, čini se, ipak jest. Devedesete teško da su ikome donijele išta dobro, u muzici i u životu. Neki se, naravno, neće složiti. Ujedinjenje Njemačke. Tresor. Techno. Nečija tuđa, drukčija, moguće sretna priča.
Ima i Bajaga. Tip koji je polovinom osamdesetih napustio Riblju Čorbu i osnovao vlastiti bend, s namjerom da smuva moju i vašu majku. Još uvijek živ, i poživio, druže Bajaga! Prva pjesma na njegovoj prvoj ploči s Instruktorima, „Pozitivnoj geografiji“ iz godine mog rođenja i sarajevske Olimpijade, zove se „Berlin“. Preko plesne, u to vrijeme i u Jugoslaviji sveprisutne synth-pop podloge i lako pamtljive melodije, Bajagić u njemu svojstvenim, ljepljivim slikama priča priču svog oca. Ali i svih onih drugih naših očeva, stvarnih ili simboličnih, koji su se bili spremni uputiti pešaka do Berlina, samo da „lično uhvate Adolfa za uši“. U spotu: kabare, isljednici, nimalo ugodno davljenje vodom. Na kraju Bajaga mrtav, a pjeva. Onda su došle devedesete. Mrtvi, a pjevaju.
Postojao je također taj sjajan tip (još jedan), Leonard Cohen. Umro. Imao je raznorazne faze, u muzici i u životu. Kad bolje razmislim, zapravo, spektar ustvari i nije toliki. Imao je svega nekoliko faza. Ako izuzmemo budističke hramove. Generalno ne najsretnija faza, u muzičkom smislu, u inače čistom, svetom životu Leonarda Cohena bila je ona kada je otkrio sintesajzere. Nažalost, bilo je to upravo u doba ove velike pjesme, pjesme koja se, poput kuglice flipera, mnogima odbija o stjenke lubanje na prvi spomen Berlina. Na udah dima. Perje u plućima. Pjesma o beskompromisnosti, nastavljena na neki način na onu Bajaginu. O terorizmu, jednako moguće ljubavnom. O prorocima i proročanstvima. Predivnim gubitnicima. Pjesma protiv umjerenog fašizma.
Nakon svega toga, južno i sjeverno, ne preostaje više ništa.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Pixabay
Kod Bajage u pjesmi “Berlin” postoji stih “ Na nebu je pisalo B-52” , gdje se aludira na američke avione koji su prvi put proizvedeni i prvi pit poletjeli 1952 godiine. Al’ dobro, ko je jos razmišljao o tome.