Autorska knjiga „Mila“ karizmatičnog bosanskohercegovačkog umjetnika Bože Vreće, autobiografska je kombinacija dnevnika i poezije koja na osebujan način tradiciju predstavlja kao slojevito povijesno runo u kojem se do neprepoznatljivosti prošivnog boda isprepliću prošlost i sadašnjost ideogramskom mimikrijom yina i yanga. Duboko uronjen u kulturu svoje države, u kojoj je nadišao kultni status i postao nacionalno blago, Vrećo je ujedno i arheolog na početku doktorata u ovoj humanističkoj grani i interpret kako nematerijalne, tako i poznavatelj materijalne baštine koju je, donekle, kadar i sačuvati i reproducirati. 

Radi spone s majkom Milom, kao autoritetom za baštinu (recimo to „bez lisnice“ – op. aut.), knjiga je naslovljena njenim imenom, odnosno palindromom za jedno od Alahovih imena, El-Alim. No, što je carevo, a što božje, u tradiciji koju skupa s Vrećom u kontekstu sevdaha, sukroji i njegov kolega Damir Imamović, za pravi bi odgovor trebalo pitati nekog muzikologa, dok u jukstapoziciju možda možemo staviti i kompleksnu ličnost Tamare Obrovac s kojom oba umjetnika dijele barem nešto zajedničkoga. Kako je podtekst knjige očito matrijarhat i njegov srednji put, ne bi trebalo biti teško svo troje umjetnika ubaciti u široki kontekst gibanja koje tradiciju pod kapom nebeskom prvoloptaški ne prianjaju o antimodernističke kalupe. 

Kako se i sam predstavlja ženom u tijelu muškarca, ne iznenađuje da se knjiga grana i u druge književne vrste prerastajući u svojevrsni literarni kompendij (FOTO: Facebook/BozoVreco/Bezdan)

No, ondje gdje iza g. Imamovića koji je ljetos također objavio monografiju o sevdahu, stoji studij filozofije i misao o bratstvu i jedinstvu uzdignuta na razinu globalne metafore, Vrećo je pronašao svoju bazu u globalnom izričaju postmodernog šamana koji je prepoznat svugdje gdje god se pojavi, a kod kuće cijenjen, ali i osporavan i zlonamjerno napadan. 

Kako se i sam predstavlja ženom u tijelu muškarca, ne iznenađuje da se knjiga grana i u druge književne vrste prerastajući u svojevrsni literarni kompendij u kojem možemo pronaći i dječju i fantastičarsku književnost, kao i ljubavnu poeziju koju možemo usporediti s duhovnošću Starog zavjeta ili Kur'ana. Uobličen motivikom prirode i šume, s motivima leptira i konja, jabuke i maline, Vrećo oblikuje jednu idiličnu Arkadiju koja se odupire konstrukciji muškarca, a sve uz pogansku prisutnost „trećosti“ u sudbonosnom tangu židovstva i islama koji je obilježio izraz sevdaha kojim se bavi. 

Mladić odrastao na Zelengori i podno Maglića, rođen u Foči, već je zarana dobio potporu svoje bake i majke da bude drukčiji i stoga su sva ona opća mjesta žene, obitelji i doma iz bosanske pjesme, književnosti i kinematografije, poput jufke, pite, jordamljenja, šivanja dimija i kovanja konja, nadograđene svijetom u kojem supostoje fragmenti Očenaša, mitovi i legende, stihovi despota Stefana Lazarevića, Firdusijeve „Šahname“, Nizamijev spjev „Sedam portreta“, kao i arthouse pladanj s atribucijama na redatelje Parađanova, Tarkovskog, Jodorowskog i Pasolinija...

Krucijalni pečat „ženskosti“, kao kontekst koji je Vreću približio najširim narodnim masama jest ipak njegovo oprezno, možda je bolje reći i sofisticirano koketiranje s trivijalnim. Da li u ovoj knjizi to uranja u specifičan kontekst jednog narodnog queer-heroja, na što su se kao ikonografsku štaku hvatali i neki danas potpuno anonimni čaršijski pijuni, ostaje otvoreno pitanje. Ljubavne zgode i nezgode koje su se iz stoljeća u stoljeće ispisivale u nove i novije nastavke, transformirane prvo u roto-romane, zatim u sapunice te preživjele do današnjih dana, pune su prekrasnih i bogom danih žena iz imućnijih slojeva; kćeri trgovaca, plemenitaških ili kraljevskih porodica, kao nezahtjevno štivo za prelomiti vrijeme kod frizera, na pošti ili na plaži u trenucima dokolice. 

Vrećo im dodaje i lokalni premaz, djeve nisu uvijek samo fantastično lijepe i bogate, za njegovo suosjećanje s masama dobri su i arhetipski parovi majka-sin, žena zaljubljena u udanog muškarca i žene bez djece, virdžine i tako u beskraj narodne predaje.... Očito je najveća emocija još uvijek ljubav i teško onome koji bez ljubavi život provodi, kao ovaj umjetnik. Život je... sevdah.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Facebook/BozoVreco