Knjiga koju ovdje predstavljamo, objavljena još 2009. godine, Steinerov je pretposljednji ukoričeni tekst na engleskom jeziku, i predstavlja kompilaciju dijela eseja koje je desetljećima (točnije od 1967. do 1997. godine) objavljivao za list The New Yorker. Ona je prilično dobar presjek njegova, kako je sam volio autoironično reći, „sramotno širokog raspona tema i interesa“. Stoga, uz ranije objavljenu i u nas prevedenu autobiografsku „Errata: propitani život“ (2004.), „George Steiner at The New Yorker“ može poslužiti kao svojevrsni „Steiner za početnike“. Ipak, već to je krupan zalogaj, jer valja se otisnuti put lingvistike, književnosti, slikarstva, povijesti, arhitekture, psihologije, filozofije, religije, politike ... Pojave i fenomene svih tih polja Steiner je, dosljedno humanistički (i humanizirajuće) orijentiran, najbolje sagledavao kroz prizmu osobnih iskustava i sudbina. Tako na stranicama ove knjige defiliraju Samuel Beckett, Jorge Luis Borges, Bertrand Russell, George Orwell, Noam Chomsky, Simone Weil, Walter Benjamin, Gershom Scholem, Bertolt Brecht, Arthur Koestler, Albert Speer, Phillipe Ariès, Solženjicin …. sveukupno 28 eseja, što ipak čini tek oko petine tekstova koje je napisao za ovaj list. 

Mnogo je tema koje za Steinera ovdje trajno, pa i opsesivno izranjaju, koje su determinirane njegovim životnim putem, ali i duhom epohe. Rođen je 1929. godine u Parizu, roditelji su mu porijeklom iz Beča. Iz ratne Europe s obitelj 1940. godine odlazi u New York. Steiner studira u Chicagu, na Harvardu, Oxfordu, Princetonu, Cambridgeu, potom predaje na Churchill Collegeu u Cambridgeu i sveučilištu u Ženevi, gdje dočekuje i mirovinu, ali odlazi i svugdje drugdje gdje ga pozovu. Njegov put nije lak i pravocrtan. Naravno, kao i mnogi drugi europski intelektualci u toj (američkoj) anabazi on prolazi kroz postupak akomodacije, ali koji za njega ipak ostaje zauvijek nedovršen. 

George Steiner fotografiran 2013. godine (FOTO: Wikimedia)

Rad u egzilu sa sobom uvijek nosi i brojne kreativne potencijale. „Izgubljeni zavičaj“ najbolje se spoznaje iz daljine. On začudno i stvaralački spaja (svoj) lokalni, europski, srednjoeuropski background s univerzalnim vizijama, a iskustvo tog kotla „u kojemu se skuhalo naše 20. stoljeće“, prenosi na američki melting-pot, jer ima li za jednog lingvista fasciniranoga Babilonskim prokletstvom prirodnijeg mjesta od suvremenog Babilona – New Yorka. Ipak, „velika knjiga čeka da bude napisana (...) koja bi pokazala da je 20. stoljeće, onako kako smo ga živjeli na Zapadu, u suštini austrougarski izvozni proizvod“. Pojasnit će kako su sadržaj tog proizvoda, njegove nijanse u polju psihologije i doživljaja, gradili Freud i njegova psihoanaliza, u odnosu jezika i ljudske misli Wittgenstein i Bečka škola logičkog pozitivizma, roman su definirali Musil i Broch, muzika se sračvala u dvije grane, onu Brucknera, Mahlera, Bartoka i drugu Schönberga, Albana Berga i Antona Weberna, austrijski ekspresionizam u korijenima je pariškog Art Decoa i Die Aktion slikarstva, suvremenu arhitekturu najavio je Adolf Loos, Karl Kraus je u genezi političke i društvene satire što se udomaćila na Zapadu od Londona do New Yorka, logika i sociologija u vezi s prirodoslovljem ne može bez Karla Poppera, zatim tu je ekonomija Schumpetera, Hayeka, von Neumanna ... Niz bi mogao ići dalje. 

Ključan je period od 1880. do 1914. godine i potom od 1919. do 1938. godine kada je srednja Europa predstavljala sabijeni prostor umjetničke, znanstvene, društvene i filozofske implozije do koje je dolazilo usred antinomija: propast carstava i etnička samoodređenja, antisemitizam i najveći židovski doprinos Europi, konzervativna obiteljska forma i seksualna perverzija, sve protuslovlja što su generirala snažne kreativne energije, pri čemu je, smatra, židovska sastavnica gotovo presudna: Freud, Mahler, Kafka, Kraus. U Beču, toj „prijestolnici potištenosti“, i mladi se Hitler konačno zarazio bacilom antisemitizma. Grad je to iz kojega je dakle procijedio i holokaust. Stoga izrezati austrougarsko i međuratno austrijsko iskustvo značilo bi „iz 20. stoljeća izbaciti i najdemonskije, najdestruktivnije, ali i intelektualno i estetski najsnažnije“. Uostalom, čak je, ističe Steiner, i američka urbana kultura, naročito njena američko-židovska komponenta, refleksija fin-de-siècle Beča i upravo tog „neurotičnog genija“ u trokutu Beč-Prag-Budimpešta. 

Ono pak što mu je u američkoj kulturi kronično nedostajalo, on je u nju silno želio ubrizgati: ironiju, temeljitost, sintezu i idealizam. Za njega to je europska prtljaga koju nosi, ali i koju, kako vidimo, smatra temeljem zapadne civilizacije. Bilo je u toj poziciji i svjesnog elitizma, doduše onog inkluzivnog, koji ne krije svoju tajnu pred masama, ali zauzvrat očekuje poštovanje autoriteta, hijerarhije. Steinerov odnos prema znanju je tradicionalan, autoritativan, ali u suštini antiautoritaran. Prilično suprotstavljen današnjem pretencioznom dobu „obrazovne reformacije“, što se u konačnici svodi na fah-idiotizaciju, lakirovku i paradoksalno nametanje „kritičkog“ mišljenja – odozgo. Stoga bi se i u nas svi oni koji se vole igrati obrazovnim reformama trebali do u tančine upoznati sa Steinerom, kako bi stekli bar početnu predodžbu, makar osjećaj, kako bi jedno sveučilište, universitas (riječ koja je i u originalu i u prijevodu zapravo vrlo zorna, prozirna i slikovita) trebalo izgledati. 

Američka urbana kultura, smatrao je Steiner, refleksija je fin-de-siècle Beča (FOTO: Pixabay)

Također, za američke prilike karakteristična pretjerana demokratičnost, pragmatizam, egalitarizam i politička korektnost u akademskoj zajednici, smatrao je, naposljetku nužno dovode do srozavanja visoke kulture, gušenja izvrsnosti i odsustva fundamentalne percepcije. I u ovim esejima će mnoge stranice biti posvećene upravo takvim, ponekad i usputnim, lamentacijama. Steiner je prije svega impresionist, trajno sumnjičav prema hladnoj analitičkoj misli, ne odbacuje ju, ali ipak pomalo prezire, jer svaka „analitička misao ima u sebi ugrađeno čudno nasilje nad svojim objektom“, znanje ne jamči razumijevanje, a povijest i politički život su presloženi da bi se podveli pod bilo koji grandelokventni narativ. Priznaje sva dostignuća prirodnih znanosti i veseli im se, ali smatra, točnije nada se, da će čovjek i funkcioniranje njegova uma (poetski um) naposljetku ipak ostati misterij. 

U mnogočemu George Steiner je dakle bio i ostao svojevrsni intelektualni antijunak našeg doba. Staromodan, a modernist do srži. Preozbiljan, a nesmiljeno duhovit („zajebant“, primijetit će spomenuti Jergović), tako jasne i koncizne, a opet antitetičke misli, konzervativan, a željan stalne i duboke promjene. Za današnje stanje svijesti upravo neobično iščašen i – (pre)revolucionaran.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: New Directions