Kutinska Petrokemija, jedno od najvećih preostalih industrijskih postrojenja u Hrvatskoj, nalazi se u najvećoj krizi od svog osnutka. Prije nekoliko dana Hrvatska poštanska banka blokirala je (a potom i odblokirala) Petrokemijin račun, zbog kredita poduzetnika Božidara Gorupa, do jučer jednog od najvećih partnera kutinskog poduzeća. Ponovno je svoj glas digao i Stožer za obranu Petrokemije, u kojem glavnu riječ vodi sindikalist Željko Klaus. Njemu i Sindikatu EKN-a zahvaljujući, Petrokemija je krajem devedesetih izbjegla kuponsku privatizaciju, koja je za brojna hrvatska poduzeća značila uništenje. Za Lupigu Klaus govori o sudbini Petrokemije i napadima kojima je izložen.

Hrvatska poštanska banka račun Petrokemije blokirala je, rekosmo, zbog kredita Božidara Gorupa, zagorskog poduzetnika koji je prije nekoliko tjedana netragom nestao. Pretpostavlja se da je poduzetnik nestao zbog nagomilanih dugova, ali o tome se pouzdano ništa ne može tvrditi. Kako bilo, među bankama i poduzećima s kojima je Gorup ostavio nenamirene račune nalazi se i Petrokemija. Naime, s najvećim partnerima - Agrokorom, Osijek Žitom i Gorupom - Petrokemija posluje na način da im isporučuje robu, koju ove tvrtke plaćaju dižući kredite u bankama. Pritom im je Petrokemija jamac da će kredite vratiti. Gorup svoj kredit nije vraćao, zbog čega je banka blokirala račun kutinske tvrtke.

Međutim, Gorup niti izbliza nije najveći problem Petrokemije. Najveći problemi ove tvrtke jesu cijena plina, koju Petrokemije plaća 25 do 30 posto više od svoje konkurencije, te stanje u hrvatskoj poljoprivredi, koja ne troši niti polovicu količine mineralnog gnojiva od one koju je trošila do početka rata za neovisnost Hrvatske. Dok Petrokemija polagano tone, zagovornici brze privatizacije tvrtke Klausa i sindikat smatraju krivima što se Petrokemija odavno nije našla u rukama privatnika. Evo što o tim napadima, odnosno o sudbini Petrokemije kaže Željko Klaus.

Postrojenje Petrokemije (FOTO: Lupiga.Com) 

Čini se da Petrokemija nikad nije bila u kritičnoj situaciji nego danas. Propali su pokušaji da se nađe strateški partner. Firma radi gubitke na razini od 200, 300 milijuna kuna godišnje.   

- Da, Petrokemija nikad nije bila u težoj situaciji. Ne bježimo mi od toga, ali se uvijek sukobljavamo oko uzroka, dokazujemo zašto je do toga došlo. Dakle, dvadeset godina bili smo izloženi monopolu INA-e i, otvoreno tvrdim – reketarenju, kad je cijena plina u pitanju. Poslovanje u tim uvjetima dovelo je do toga da smo mi temeljni kapital jako snizili, gotovo ga pojeli. Došlo je do toga da mi u ovom trenutku vrlo teško živimo. Banke su prestale kreditirati Petrokemiju prije otprilike godinu i pol dana. 

Kakva je perspektiva Petrokemije? Jedan od dioničara poduzeća, Nenad Bakić, nazvao je tvrtku – "mrtvacem".   

- Kad je u pitanju perspektiva Petrokemije važne su dvije stvari. Pod jedan: plin, a pod dva – stanje u hrvatskoj poljoprivredi. Mi vjerujemo i tvrdimo da država može intervenirati, odnosno drugačije složiti priču oko plina. Mi smo jedna od rijetkih europskih zemalja koja ima vlastitog plina, neke procjene govore oko 70 posto. Dakle, kroz cijenu plina i određene mjere u poljoprivredi, a po nama bi prva mjera trebala biti skidanje PDV-a na mineralna gnojiva barem na razinu onoga što je dobio turizam ili na razinu PDV-a u okolnim zemljama, došlo bi do oporavka poljoprivrede i obrađivanja puno većih površina i trošenja daleko većih količina mineralnog gnojiva. Tu je podatak da je Hrvatska prije rata trošila gotovo 800.000 tona gnojiva, a sada troši malo više od 300.000 tona gnojiva. Zbog toga mi dolazimo u tešku situaciju. Mi proizvedemo 1,1 milijun tona gnojiva i gotovo 70 posto tog gnojiva izvezemo. Da, u izvozu je veliki problem, jer na izvoznom tržištu se borimo s onima koji imaju 20 do 30 posto nižu cijenu plina. Najbolje mi je kad pametnjakovići pitaju kako Yara može na urei zarađivati, a Petrokemija ne može. Dajte Petrokemiji cijenu plina koju ima Yara pa da vidimo hoćemo li mi u Petrokemiji znati zaraditi na cijeni plina. Pogotovo zato što smo mi kroz restrukturiranje u zadnjih dvije godine broj zaposlenih smanjili čak ispod normalne mjere. U samo prošloj godini iz Petrokemije je otišlo 700 ljudi i ukupan trošak rada se vrti negdje oko sedam posto. Sad se svi lome, stalno pitaju koliko ima viška radnika, dok mnoge druge europske tvornice imaju taj trošak rada veći. Da, oni imaju manje ljudi, ali su im plaće daleko bolje i taj trošak rada je veći. Dakle: mjere u poljoprivredi, PDV, niža cijena plina i Petrokemija će vrlo brzo doći na poziciju da će biti, kako bi neki rekli, jedna od perjanica hrvatskog gospodarstva. 

"Već dvadeset godina nas reketiraju na cijeni plina" (FOTO: Lupiga.Com)

Kako država može utjecati na cijenu plina?

- Gledajte, ako je Republika Hrvatska još uvijek izuzetno veliki vlasnik u INA-i, a sad bi se morali vratiti na dionički ugovor, na stvari oko upravljanja INA-om i tako dalje, ne prihvaćamo činjenicu da država ne može ništa učiniti u tvrtki gdje ima veliki vlasnički udio i gdje ima jednog partnera. Mislimo da tu zaista ima prostora. Ne znam kakve su to metode, niti sam stručan, niti mi pada na pamet, ali kroz jeftiniju cijenu plina Petrokemiji državi će se vrlo brzo to vraćati u značajnim iznosima. 

Vi i Vaš sindikat vrlo često ste na udaru, a naročito Vas kritizira trgovac dionicama Nenad Bakić. Kakva je uloga tog čovjeka u Petrokemiji i zašto se on tako jako angažirao oko Petrokemije?

- Gospodin Bakić je jedan od uvaženih dioničara Petrokemije, kao i svi drugi, s tim što ja u ovom trenutku ne znam koliko on ima postotka vlasništva. Meni je najbolje kad se o njemu priča kao o investitoru u Petrokemiju. Investitor u Petrokemiju je bila država, koja je uplatila 250 milijuna kuna. Kad netko kupi dionice Petrokemije on nije investirao u Petrokemiju, nego je kupio dionice. Očito je da on ima problem s cijenom dionice. I ja sam dioničar Petrokemije. Imam, doduše, samo 106 dionica pa bih i ja volio da ta dionica vrijedi više dva, tri, pet, šest, sedam puta, ali zbog toga neću napadati sve ostale jer je dionica jako niska. Dakle, on je čovjek koji trguje dionicama, on je čovjek koji ima dionice Petrokemije i očito je njegov temeljni problem što ta dionica ne vrijedi onoliko koliko on misli da bi trebala vrijediti. 

Bakić Vas je, ako se ne varamo, nekoć hvalio. Kad je pukla ta ljubav?

- To je vrlo zanimljivo. Gospodin Bakić je dolazio na sindikalne domjenke, slikao se sa mnom ispod bora, govorio kako bi on bio dioničar u svakoj tvrtki gdje Klaus sjedi u Nadzornom odboru. One godine kad je Petrokemija imala dobit od 112 milijuna kuna, za mene i za bivšeg predsjednika uprave Jagušta, kojeg danas tako napada, govorio je da smo ljudi od milijardu kuna. Onog trenutka kada su rezultati krenuli prema dolje, a pogotovo od onog trenutka kada je bivši ministar gospodarstva Čačić na aerodromu izjavio da ide u Rusiju prodati Petrokemiju, s čime se mi nismo složili, ja sam za njega postao neprijatelj.

"Bakićev problem nisam ja, nego niska cijena dionice" (FOTO: Lupiga.Com)

Osobito često vam spočitava izjavu koju ste dali na jednoj studentskoj tribini, kad ste rekli da mrzite svaki kapital. Zašto ste to rekli?

- Naravno, ta rečenica ima i nastavak. Ja i dalje kažem da mrzim svaki kapital koji dolazi i uništava radna mjesta, ljude, ostavlja ih bez posla, da bi njemu bilo bolje, da bi imao još veći kapital. Pa, ljudi moji, nismo mi kreteni. Mi želimo da tvrtke rade, da gazde zarađuju! Ali ako će samo gazde i vlasnici zarađivati, a ljudi raditi za 50 eura, e protiv toga ću se boriti dok god dišem. Tu je problem - mrzimo onaj kapital kojeg, uzgred budi rečeno, uvijek bude malo, a zauzvrat se dobiju ogromne vrijednosti i onda se prvo miču ljudi, zatvaraju radna mjesta, nestaju tvrtke. Da, mrzim kapital koji je doveo do toga da u Sisačko-moslavačkoj županiji više nema Slavijatransa, Gavrilovića, nema Željezare, nema Herbosa i tako dalje i tako dalje. Pa to su privatizirane firme! Željezara je nekad imala 17.000 radnika. Ne mislim ja da treba i sada imati 17.000, ali da je ostalo barem dvije - tri tisuće... Ako je to kapital koji nama nudi perspektivu, onda ga mrzim.

Poduzeli ste zajedničku sindikalnu akciju s radnicima Rafinerije Sisak. Što to zapravo znači i što time poručujete?

- Poruka je važna, zato što smo, prvo, u istoj županiji, što ni ne mora biti presudno, ali nekad smo bili praktički u istoj tvrtki - i Petrokemija je nekad bila u sastavu INA-e. Ali najtragičnije je koliko je malo ostalo od hrvatske industrije. Danas ako krenete prema Bajakovu vidjet ćete samo jedan dimnjak i to od Petrokemije, vidjet ćete i u Slavonskom Brodu, ali to je rafinerija u Bosanskom Brodu. Dakle, ostalo je nešto malo dimnjaka. Došli smo do toga da smo uz tu bajnu privatizaciju ostali sa 800 radnika u Rafineriji, dok Petrokemija još nije privatizirana. Želimo poručiti svima: problem Petrokemije i problem Rafinerije nisu samo njihovi problemi. Previše smo se zatvorili u svoje kućice, nestalo je solidarnosti, previše svatko brine o sebi. Ne treba optuživat' ljude, doveli su nas do toga da se borimo za goli život i da smo spremi ubit' za radno mjesto. Dakle, radnici Rafinerije i Petrokemije će u slučaju da nam zaprijeti opasnost od zatvaranja i prekida proizvodnje, zajednički pružiti otpor, izuzetno jak otpor, bilo kome. 

Što pod tim podrazumijevate?

- To se sigurno neće, kako se ono kaže - hipotetički, kao prosvjedi radnika svesti na to da ćemo sjesti u autobus, otići na Markov trg i dva sata fućkat', okretat' sirene i razići se. Ne. Mi nećemo nigdje iz Kutine i Siska. Mi smo spremni pružiti daleko ozbiljniji otpor. I sad kad ovo kažem, uvijek imam problema - niti vadim oružje, niti govorim da će biti krvi do koljena, niti kažem da ćemo nekog istuć', ali da ćemo se borit za svoja radna mjesta - e, bogami hoćemo.

"Spremni smo pružiti daleko ozbiljniji otpor nego što misle" (FOTO: Lupiga.Com)

Jeste planirali u tu sindikalnu akciju uključiti sindikaliste iz još nekih firmi?

- Gledajte, ne radi se o uključivanju, već o tome da su i neke druge firme u problemima, poput Imunološkog zavoda, u istom sindikatu kao i mi. Dakle, mi ćemo pokušati što više toga okupiti na hrpu, da zajednički djelujemo i nastupamo, jer ćemo biti jači. Još jedna stvar - ispada krimen, ispada problem ako se sindikat bori za zaposlenost i za plaće. Počeli su nas svi pljuvat' zato što se mi bunimo jer bi htjeli plaće, jer bi htjeli radit'! To je nevjerojatno! Danas sam, čini mi se u Večernjaku, pročitao da dok god Vlada bude činila ustupke Klausu i takvima nećemo izaći iz krize. To je prestrašno. Dakle, potrebno nam je čvršće povezivanje. Da budem iskren, puno odgovornosti leži tu i na nama sindikatima. Nismo ni mi cvijeće i puno puta smo i sami krivi za puno stvari, zato ćemo probati malo drugačije radit'. Ali odmah da vam kažem - ne pripremamo mi nikakvu revoluciju, ali borit ćemo se, ljudi moji, za posao i za plaće. Ništa drugo.

Koja je šansa da se Petrokemija izvuče iz ovih problema, koji su zbilja ogromni?

- Ja sam uvijek poprilično optimističan. Mi zasad imamo dobru suradnju s Ministarstvom gospodarstva, razumiju naše probleme, a i prilikom ove blokade računa su vrlo otvoreno podržali radnike u buntu protiv takve blokade. Bitno je sjesti - da to naprave ministarstva financija, gospodarstva i poljoprivrede, moglo bi se puno toga riješiti. Ne želim biti pesimista, jer ima načina da ovo preživi. Ovo malo industrije zaista treba zadržati. 

Koliko su u lokalnoj zajednici svjesni da život grada ovisi o sudbini Petrokemije?

- Pa jesu, jesu. Možemo mi ponekad biti ljuti na gradonačelnike i župane, ali generalno, kada dođemo do ozbiljne situacije, svjesni su. Mi smo održavali s njima sastanke i to nije upitno. Bude dnevnopolitičkih problema, ali ne vidimo da je to prepreka i ne vidimo da bi oni eventualno činili nešto protivno interesu građana i ovih tvrtki. Gotovo 50 posto proračuna Grada Kutine puni Petrokemija i mi ne očekujemo zbog toga da nam netko plješće, ali, bože moj, važni smo. Ja duboko vjerujem da lokalne vlasti, ma otkud dolazile, razumiju problem i da nam neće smetati ukoliko ćemo se boriti za radna mjesta. Ja očekujem tu pomoć.

"Uništeni smo, razbijeni smo, ubili su nas" (FOTO: Lupiga.Com) 

Kako ocjenjujete ulogu političara poput Radimira Čačića koji se zalažu za masovnu privatizaciju?

- Znate što, to je prestrašno. Ja ne mislim da država treba biti vlasnik veterinarske stanice u nekom selu, da nekoga ne uvrijedim, ili nekog hotela u Kutini. Ali činjenica je da privatizirati sve nije izlaz. Sad sam vam nabrojao nekoliko tvrtki. Ako imamo turizam, poljoprivredu i svoju tvornicu gnojiva, pa to su alati države kojima ona može biti jača, snažnija, važnija. Dakle, privatizacija po svaku cijenu - apsolutno ne.

Ova akcija sa radnicima Rafinerije mi se čini kao pokušaj otpora ostataka industrijske proizvodnje u Hrvatskoj.

- Nažalost, industrijska proizvodnja u Hrvatskoj je pojam koji možete tražiti samo u tragovima. Tište nas isti problemi i mi samo želimo proširiti svijest da ako ja danas sjednem u auto, odem u Sisak i pružim potporu mom kolegi, da zapravo pomažem sebi. Toga malo ima u Hrvatskoj. Uništeni smo, razbijeni smo, ubili su nas, podijelili su nas po navijačkim bojama, stranačkim bojama i nemam pojma čemu. To treba mijenjat', jer na kraju krajeva, vlasti dolaze i odlaze. Ostaju radnici. Ostaju seljaci. I tko god da je na vlasti seljak u Slavoniji će ostati seljak, a radnik u Petrokemiji radnik. Probajmo stvoriti kritičnu masu da ne razmišljamo tko je na vlasti. Tko koga voli, tko koga ne voli, tko za koga glasa - nevažno je. 'Ajmo probat to nekako sačuvat'.

Koliku podršku imate u samoj firmi?

- Oko 95 posto ljudi je učlanjeno u sindikat. U zadnjih mjesec dana održali smo preko 30 skupova radnika - od smjena u kojima bude po pet ljudi do radiona na kojima bude 300 ljudi. Osluškujemo bilo i duboko vjerujemo da su u kritičnom trenutku ljudi uz svoj sindikat, sigurni smo u to. Uvijek će biti i onih koji će imati neke druge ideje, ali imamo podršku - Sindikat EKN okuplja zaposlene i u dječjim vrtićima i u sportskoj dvorani, komunalnim servisima, vatrogascima... Vjerujemo da potporu imamo. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com