Dok je Milka Planinc štedjela, Plenković i njegovi prethodnici identične probleme ekonomskog zaostajanja za razvijenijim dijelom svijeta danas rješavaju zaduživanjem (Plenković je posegnuo za narodnim obveznicama nakon što smo se vani zadužili 40 milijardi eura), rasprodajom imovine (pomorsko dobro) ili povlačenjem novca iz fondova Europske unije. 

Budući da danas svaka rasprava o ekonomskoj povijesti Hrvatske počinje i završava na „vožnji par-nepar“ i izmišljenim radnim mjestima u socijalizmu, ili kriminalnoj privatizaciji i nesposobnim HDZ-ovim i SDP-ovim Vladama u kapitalizmu, knjiga bivšeg viceguvernera Hrvatske narodne banke Damira Odaka „40 izgubljenih godina hrvatskog gospodarstva“ predstavlja, prije svega, dragocjenu refleksiju da je glavnina onoga što svaki dan slušamo u Saboru, u medijima ili brojnim sesijama i okruglim stolovima na temu naše ekonomije jedno veliko ništa. Odak se, naime, na 270 stranica „štiva“ optočenog statističkim podacima i analizama briljantno razračunava s četiri velika mita našeg političkog, „stručnog“ i publicističkog narativa o novijoj povijesti Hrvatske. 

Prvi je da se u okviru Jugoslavije hrvatsko gospodarstvo, a to bi onda značilo i sama Hrvatska kao republika, nalazila u diskriminatornom položaju. Drugi je da se u ishodištu gospodarskog zaostajanja Hrvatske nakon stjecanja samostalnosti pa negdje do sredine devedesetih nalaze ratne štete i troškovi oslobađanja teritorija. Treći je da su kriminalna pretvorba i privatizacija skrivili daljnje zaostajanje Hrvatske u drugoj polovici devedesetih zaključno s početkom 2000-ih. a četvrti je da će ulazak u Europsku uniju ili Eurozonu (Odak je knjigu objavio 2022. godine) riješiti sve hrvatske razvojne probleme, odnosno da je propuštanje eurointegracija prilikom proširenja Unije 2004. godine ili kasnije, presudno utjecalo na naše zaostajanje, sada već, za srednjom Europom. 

Mnogima se neće svidjeti raskrinkavanje barem jednog od spomenuta četiri mita, pa je to zacijelo razlog zbog čega Odakova knjiga prolazi bez vidljivije javne percepcije ili utjecaja na glavne tokove stručnih i manje stručnih rasprava o ekonomskim i razvojnim problemima u našoj javnosti. Mnogima će, zacijelo, biti neprihvatljiv Odakov pristup da razdoblje od 1982. do 2022. godine uzima kao jedinstveno razdoblje svoga znanstvenog promatranja.

Odak se briljantno razračunava s četiri velika mita našeg političkog, „stručnog“ i publicističkog narativa o novijoj povijesti Hrvatske (FOTO: HGK)

Uobičajeno je, naime, da se Hrvatska u okviru Jugoslavije i Hrvatska kao samostalna država promatraju isključivo kao dva neusporediva razdoblja, s razdjelnicom u vidu toliko puta opjevanog raskida s „totalitarizmom“ i zagrljaja s demokracijom. Kao da je 1990. godina neka vrsta velikog praska samo s lokalnim učinkom u Lijepoj našoj. S tom metodološkom zabludom Odak je „obrisao pod“ u svome rukopisu, dokazavši da su strukturni problemi hrvatskog gospodarstva, od demografski nepovoljnih trendova koji se odražavaju na tržište rada, preko slabih povrata na uvijek izdašne investicije i nedovoljnog broja domaćih proizvoda koji su u stanju povećati izvoz, do manje-više dosljednog pada industrijske proizvodnje u četiri desetljeća i pretjerane ovisnosti o turizmu, utjecali na hrvatske gospodarske performanse manje-više jednako u socijalizmu i kapitalizmu. Oblikujući tako i manje-više iste uvjete i okolnosti za javne politike pod Milkom Planinc, Franjom Tuđmanom, Ivicom Račanom, Ivom Sanaderom, Zoranom Milanovićem ili Andrejem Plenkovićem. 

Elem, kako i na koji način autor „40 izgubljenih godina hrvatskoga gospodarstva“ raskrinkava spomenute mitove kojih naš javni prostor pun kao „šipak koštica“? Prije svega statističkim podacima, a zatim iscrpnom analitičkom vještinom i uvjerljivošću koju su u predgovoru knjige ishvalili prof.dr.sc. Ksenija Dumičić s zagrebačkog Ekonomskog fakultetu, kod koje je Odak počeo znanstveni dio svoje karijere kao demonstrator, i glavni ekonomist Hrvatske narodne banke Vedran Šošić. 

Kada, primjerice, analizira utjecaj hrvatskih davanja u federalni budžet Jugoslavije i u Fond za nerazvijene u Jugoslaviji na ekonomsku stagnaciju Hrvatske u drugoj polovici osamdesetih godina prošlog stoljeća, Odak, utvrdivši da su spomenuta davanja u Beograd i za nerazvijene predstavljala jedva sedam posto godišnje Društvenog proizvoda Hrvatske, nedvosmisleno zaključuje da njezin ekonomski položaj u Jugoslaviji nije mogao biti razlog stagnacije Hrvatske. Analizirajući kasnije utjecaj raspada jugoslavenskog tržišta na gubitak čak trećine hrvatskog BDP-a u prvoj polovici devedesetih godina prošlog stoljeća, Odak napominje kako se nije radilo samo o gubitku izvoznih tržišta za Kraš, Franck, Podravku, Varteks i druga hrvatska poduzeća, nego i o gubitku tzv. reprocjelina, odnosno baze sirovina, opreme i podizvođača koje su hrvatske tvrtke imale u drugim jugoslavenskim republikama i obratno.

Vjerojatno će malo kome u Hrvatskoj izvan znanstvenih krugova biti prihvatljiv Odakov nalaz da u nas četiri desetljeća rasta gospodarstva praktički nije ni bilo (FOTO: Lupiga.Com/Ladislav Tomičić)

Razmatrajući utjecaj Domovinskog rata na hrvatsku ekonomiju Odak, među ostalim, zastupa i obrazlaže tezu da ukupni pad BDP-a Hrvatske u 1991. i 1992. godini od 30,9 posto, ili za trećinu BDP-a ostvarenog 1990. godine, ne može biti prouzročen ratnim razaranjima, troškovima obrane i okupacijom dijela teritorija, jer se glavnina ekonomske snage nalazila u dijelovima države koji nisu bili izravno pogođeni ratnim djelovanjima. Uz to, podsjeća autor knjige, u ratu, na žalost ili na sreću, ekonomija dobiva zamah, a ne zastoj, zbog povećane potrebe državnog aparata za svime. Glavni uzrok gospodarskog sloma Hrvatske 1991. i 1992. godine Odak vidi, prije svega, u raspadu zajedničkog jugoslavenskog tržišta, ali i ništa manje u nastavku osamdesetih godina započete stagnacije hrvatske privrede. 

Jednako su zanimljive autorove analize utjecaja privatizacije i pretvorbe na ekonomske performanse Hrvatske, kao i ulaska u Europsku uniju, ali nije red da ih ovdje otkrivamo. Ako vas u prethodnim recima nismo dovoljno zaintrigirali za Odakovo štivo, neće puno pomoći ni dodatno citiranje autorovih analiza i razmišljanja. Ipak, ne može se ne istaknuti autorov izračun da je hrvatski BDP ili DP u socijalizmu, od 1980. do 2020. godine realno porastao za četiri posto, što je, napominje Odak, na razini statističke greške jer je, primjerice, svjetski BDP samo između 2010. do 2020. godine porastao za 27 posto. To je to kada se naslov knjige pretoči u konkretan statistički podatak.

Vjerojatno će malo kome u Hrvatskoj izvan znanstvenih krugova biti prihvatljiv Odakov nalaz da u nas četiri desetljeća rasta gospodarstva praktički nije ni bilo. Pa što su onda, upitat će se mnogi, izgrađeni silni kilometri autocesta, trgovački centri i stanovi po našim gradovima, apartmani i hoteli na obali, novonastala poslovna carstva, milijuni kupljenih automobila, ako nije bilo razvoja. Ili se možemo zapitati, ako koristimo makroekonomske pokazatelje koji su „kostur“ Odakovog štiva, kako je moguće da smo samo četiri posto rasli 40 godina kada je, primjerice, BDP Hrvatske poduplan između 2004. i 2019. na pretpandemijskih pedesetak milijardi eura. Kako, ako je BDP po stanovniku isto poduplan s nekih 7.000 eura početkom 2000-ih na 14.000 eura u 2019. godini, a novčana masa u zemlji skočila za deset puta od 2000. do 2020. godine. Ili, gdje je tu rast bankarskog sustava sagledan kroz aktivu banaka koja je lani bila veća od BDP-a države.

Možda su opustjele Lika, Slavonija, Banija ili Kordun, odgovor na spomenuta pitanja. U svakom slučaju za iscrpnije i utemeljenije odgovore o bespućima naše ekonomske zbilje u protekla četiri desetljeća toplo preporučamo Odakovu knjigu. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Školska knjiga

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"