Nakon nekoliko zapaženih kratkometražnih filmova („Terarij“, „Zimnica“, „Pametnice“, „Stric“, „Danijel“ ...), redateljica Hana Jušić snimila je svoj prvi dugometražni film "Ne gledaj mi u pijat" i odmah se plasirala među najnagrađivanije hrvatske redatelje i redateljice mlađe generacije. Na venecijanskoj Mostri dobila je nagradu FEDEORA za najbolji europski film, koju dodjeljuje asocijacija filmskih kritičara Europe i Mediterana, na međunarodnom filmskom festivalu u Tokiju - nagradu za najbolju režiju, Posebno priznanje dobila je na filmskom festivalu u Varšavi, a na filmskom festivalu u španjolskom Valladolidu – nagradu za najbolji film u festivalskom programu Meeting point.

Ovim priznanjima, mlada redateljica rođena u Šibeniku, a odrasla u Zagrebu, opravdala je status najveće nade hrvatskoga filma, koji joj je filmska zajednica dodijelila već nakon prvih kratkometražnih filmova. Mimo navedenih nagrada, očekivanja i priznanja, nakon ugodnog jednokratnog druženja i razgovora, za Hanu Jušić možemo reći da je tiha i pristojna osoba. Mlada redateljica za Lupigu govori o svom filmu, hrvatskoj publici predstavljenom na Zagrebačkom filmskom festivalu, o motivaciji za redateljski posao, o dalmatinskim muškarcima, obiteljima, domoljublju i drugim stvarima.

"U obitelji se ljudi često pokazuju u najgorem svjetlu" - Hana Jušić (FOTO: Lupiga.Com)

Napravila si film o jednoj dalmatinskoj obitelji, odnosno o ženi unutar te obitelji. Film izlazi u vrijeme kad hrvatski neokonzervativni pokreti obitelj stavljaju na pijedestal svih vrijednosti, dok je kod tebe ona (i) neka vrsta zatvora.

- U vrijeme kad sam počela pisati taj scenarij, u hrvatskom društvu se još nije desio taj "vigilare zaokret" i obitelj još nije imala konotacije kakve joj žele nametnuti konzervativni pokreti, ali u posljednje vrijeme, zaista, svima su usta puna obitelji kao svetinje našeg društva. Suvišno mi je polemizirati sa takvim viđenjem obitelji. Obitelj nam je svima zapravo nametnuta. Sve te patologije koje imamo često proizlaze iz obitelji. Obitelj je nešto što nas istodobno jako određuje i na pozitivan i na negativan način. Čak mi se čini da je tema disfunkcionalne obitelji već izlizana i u književnosti i u filmu, što me je pomalo strašilo. Da sad ne kažem najizlizaniju rečenicu o nesretnim i sretnim obiteljima iz Ane Karenjine, tema obitelji uvijek je podrazumijevala govoriti o nesretnoj obitelji, pa sam se više puta prepala da se bavim klišeom. Ipak, nešto me je svejedno gonilo da se njome bavim, ali sad, nakon ovog filma, nekako osjećam da sam baš iscrpila temu.

Što si htjela reći ovom obiteljskom pričom?

- Nije da ja imam neku namjeru nešto reći, nego me je zanimao takav tip odnosa, gdje si ti jednostavno osuđen na neke ljude. Imaš obitelj, ljude s kojima stvaraš neki dugotrajan, višegodišnji odnos. Mene zanima odgovor na pitanje zašto moraš, odnosno zašto bi bila obavezna voljeti obitelj. Tema je vrlo kompleksna, zbog toga što si u poziciji da te ljude voliš unatoč svemu. Zanimalo me to na dramaturškoj razini. Ljudi se najviše puštaju u odnosu sa svojim bližnjima i pritom vrlo često imaju slične obrasce ponašanja. U obitelji se često pokazuju u najgorem svjetlu.

Kakav obrambeni mehanizam ima tvoja junakinja?

- Ona baš i nema obrambeni mehanizam. Ja sam tu glavnu junakinju htjela napraviti da bude kao neka mala mačka; da nema baš razvijenu neku introspekciju, da jednostavno postoji i da ima instinkt za preživljavanje koji je dosta rudimentaran. Ona jednostavno postoji i pritom nema privilegiju da može pasti u depresiju. Deprimirati se – to je u stvari privilegija onih koji imaju vremena baviti se sobom i svojom psihom. To je privilegija buržoazije.

"Imam osjećaj da su dalmatinski muškarci obezvlašćeni" (FOTO: Lupiga.Com)

Koliko tvoja filmska obitelj ima uporišta u stvarnoj dalmatinskoj obitelji?

- Kad me pitaju o filmu, redovito mi kažu da sam ispričala priču o dominantnom ocu i patrijarhatu, o tome koliko je u Dalmaciji jak patrijarhat. Ja zapravo imam osjećaj da su dalmatinski muškarci, pogotovo odnedavno, obezvlašćeni na neki način. Da spomenem Juricu Pavičića, on je rekao da je okolnosti moje filmske priče doživio kao posljedicu uništene industrije u Dalmaciji, odnosno uništene "muške privrede". Dalmacija postaje jedna ogromna uslužna djelatnost, dalmatinski alfa mužjaci ostaju bez posla. Oni su kastrirani. Nikad se nisam htjela baviti dalmatinskim patrijarhatom. Lik oca u mom filmu je Srbin, koji živi u Dalmaciji, a bivše je vojno lice. On osjeća neki sram zbog toga što je Srbin. Osjeća da mu je oduzeto dostojanstvo. Poznajem Srbe u Dalmaciji koji su se devedesetih morali sramiti toga što jesu. Otac se srami samog sebe i zbog toga terorizira obitelj. Nisam ga htjela prikazati kao pater familijasa, koji je takav jer je sustav takav. On je prije neki nesretnik-tiranin.

Kakva je uloga majke u tim okolnostima? Ona se naprosto predala?

- Uloga majke je pasivno agresivna. Ona je kapriciozna osoba, našla se s tim čovjekom i pomalo ga se srami. Htjela bi pripadati svojoj zajednici. Ona kaže: "Ja sam fetiva Šibenčanka i samo zbog tvoga ćaće nikad nismo išli na kupanje, jer on ne zna dobro plivat". Želi biti dio zajednice, ali se pod teretom porijekla svog muža iz zajednice malo izdvojila. U stvari, oni su neprihvaćeni u sredini u kojoj žive, a majka to svaljuje na oca.

Usput rečeno, u Šibeniku i drugim dalmatinskim gradovima ta "fetivost" je jako bitna. Čitao sam nekoliko tvojih intervjua, gdje si govorila o Šibeniku. Čini mi se da se baš želiš uklopiti u tu matricu; želiš da te Šibenik prihvati kao svoju, želiš biti "fetiva".

- To je baš jedan jadan poriv u meni i to nema veze sa fetivošću u odnosu na vlaje. Znam ljude iz Varoša koji stalno govore da pravi Šibenčani više ne postoje, da su se spustili ljudi s brda. Antipatična mi je to priča, jer ne volim tu vrstu elitizma. Jest da je Šibenik bio antifašistički, a sad je hadezeovski grad, jest da mi to smeta, ali isto tako mi smetaju žalopojke Šibenčana kojima su vlaji navodno sve uništili. Nisam u tom smislu fetiva Šibenčanka. Zbog mog akcenta, koji nije ni šibenski ni zagrebački, nikad me nisu posve prihvatili niti u Šibeniku, niti u Zagrebu. U Šibeniku sam uvijek htjela biti prihvaćena zbog te izmještenosti identiteta, ne zato što bi htjela biti fetiva.

Kakvu ulogu treba imati film? Zašto snimaš filmove i što filmovima želiš postići?

- Nisam nezainteresirana za društvo i politiku u najširem smislu, ali kad radim filmove radim ih iz čisto narativnih razloga. Jednostavno, imamo osjećaj da u mojoj motivaciji nema želje da idem nešto govorit o društvu ili slati neku poruku. Uvijek želim ispričati vrlo konkretnu priču, idem za vrlo konkretnim stvarima koje se događaju likovima, a onda se iz toga može tumačiti nešto drugo. Imam osjećaj da bi bilo pogrešno snimati iz namjere da se nešto ispriča o društvu. Ta poruka mora doći iz dubine, iz teksta, a ne iz autorske namjere.

"Smeta mi što je Šibenik od antifašističkog postao hadezeovski grad" (FOTO: Lupiga.Com)

Što bi gledatelji mogli uzeti kao poruku filma "Ne gledaj mi u pijat"?

- Teško je meni to reći. Nadam se da će ga zapamtiti kao film u kojem je glavna junakinja žena. To ne treba podcjenjivati. Ja sam cijelo vrijeme to malo podcjenjivala, kao - ja sam žena, ovo-ono... Na kraju sam baš skužila da je ta Marijana prava ženska junakinja. Do sada, imam osjećaj, u hrvatskim filmovima žene su najčešće bile samo neka nadopuna muškim likovima, odnosno funkcionirale su samo u relaciji sa muškim likovima.

Zato što ih snimaju muškarci?

- Pa kao, muškarac je taj koji nosi pravu priču i akciju. Malo je bilo filmova koji kao okosnicu imaju žensku priču. Moram dodati, drago mi je i što ovaj film nema nikakve veze sa ratom. Često nas se dovodi u poziciju da moramo servirati ratne priče kako bi bili zanimljivi ljudima izvan Hrvatske, dok naši svakodnevni životi, valjda, nemaju toliku vrijednost. Ovo je, između ostalog, film o životu ljudi u Hrvatskoj. U njemu sam željela prikazati ženu koja na prvi pogled djeluje slabo i nezaštićeno, a zapravo je jaka. U mojim filmovima muškarci su često retardirani, jadni, nikakvi. To su te neke nesvjesne stvari koje iz tebe izlaze, a da ni sama ne znaš otkud. Jednostavno, u mojim filmovima muškarci su poluinvalidni.

Dobila si nekoliko međunarodnih nagrada. Misliš da ćeš zbog toga lakše dobiti priliku za drugi film?

- Ma da, sigurno je da nagrade znače. Imam hrvatsku producenticu, ali sigurno za neke strane stvari, za neke koprodukcije i slično, znači to što si dobio međunarodnu nagradu.

Je li te strah što je film tako hvaljen?

- Je, je... apsolutno. Draže mi je biti dark horse, netko od koga se ništa ne očekuje. Ovako se osjećaš glupo, kao neka poster djevojka. Nije ugodno.

Obzirom na sve što se događalo s Hrvatskim audio-vizualnim centrom, odnosno obzirom na kaznene prijave koje protiv HAVC-a podnose "filmski kritičari" braniteljske provenijencije u nastojanju da na filmu naprave mjesta (ekstremno) desnom svjetonazoru, moram te pitati za tvoje iskustvo s tom institucijom.

- Ne znam. Ja sam upisala faks, napravila kratke filmove kao studentske vježbe i oko svakog kratkog filma se dobro potrudila, a onda sam iz prve na HAVC-u dobila novac za dugometražni film. HAVC je hrvatsku kinematografiju pretvorio u dio europske kinematografije, umrežio je hrvatski film. U HAVC-a ima ljudi koji su dobri sa selektorima festivala, sa stranim producentima. Hrvatski filmaši putuju vani na radionice, ovdje se održavaju radionice, idu na markete i postali su općenito prisutni europskoj filmskoj sceni, što je omogućilo platformu za ozbiljniji filmski rad.

"U sebi nemam nimalo domoljublja" (FOTO: Lupiga.Com)

U novoj konstelaciji političkih snaga, odnosno jačanjem političkih snaga koje agresivno žele nametnuti drugima svoj svjetonazor, može se očekivati i da će Hrvatsku zapljusnuti val "domoljubnog filma". Vrdoljak, recimo, priprema film o Anti Gotovini. Kako bi izgledao tvoj "domoljubni film"?

- Baš mora biti domoljubni?

Poželjno je.

- Mislim da ja inherentno u sebi nemam ni malo domoljublja. Nemam nikakve identifikacije sa Hrvatskom i sa hrvatskim narodom kao nekim apstraktnim pojmovima.

Nije te strah to reći? U Hrvatskoj nije popularno govoriti o sebi kao o ne-domoljubu.

- Možda zato što mi se još nikad ništa loše nije dogodilo. Možda je to glupa naivnost da mi se ništa loše zbog takvih stvari ne može dogoditi. Ako počnem vagati rečenice u tom smislu, onda se mogu ubiti.

Ja ću to staviti u naslov. Izdajnice privlače pažnju.

- Joj, bože... nemoj baš u naslov. Ne mislim ja to kao nešto loše. Naprosto, ne znam što znači identificirati se sa svojim narodom. Gledala sam jednom nekog tipa na plaži, koji je preko svoje vlastite ruke tetovirao hrvatski grb. Šta ti znači taj grb? Šta ti predstavlja na tvom tijelu? Šta ti znači država Hrvatska? Jednostavno mi je to nejasno. Razumijem ljude koji su zaista bili u ratu, da moraju imati narativ kojim će opravdati to što su bili u ratu, to što su dali svoje zdravlje za državu. Znam da njima ta država mora nešto predstavljati, ali ovaj tip na plaži imao je dvadesetak godina. To mi je jednostavno strano i neshvatljivo. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com