Režija: Danilo Šerbedžija

TEREZA 37: Odmah uvrstiti na popis obavezne domaće filmske lektire

TEREZA 37: Odmah uvrstiti na popis obavezne domaće filmske lektire

Marko Stojiljković

11. 09. 2020.

ocjena:
godina: 2020.
trajanje: 100 minuta
uloge: Lana Barić, Ivana Roščić, Leon Lučev, Dragan Mićanović, Marija Škaričić, Goran Marković, Goran Bogdan, Snježana Sinovčić, Nataša Janjić Medančić, Arijana Čulina
žanr: lako-teška feministička drama
scenario:  Lana Barić
režija: Danilo Šerbedžija
Posljednjih nekoliko godina svjedočimo profiliranju jakog ženskog lika u hrvatskoj kinematografiji koji izlazi iz utvrđenih okvira gdje se žena definira jedino prema svojoj funkciji u odnosu na nekog muškog protagonistu ili preuzima i perpetuira nametnute zastarjele patrijarhalne obrasce. Poseban štih ovom, sad već, valu filmova dodaje i često smještanje tih „ženskih priča“ u konzervativni, patrijarhalni ambijent Dalmacije. Ove godine imamo prilike vidjeti čak tri filma iz tog vala. Dok su „Mater“ Jure Pavlovića i „Mare“ Andree Štake svjetske premijere već imali na internacionalnim festivalima (u Tallinnu, odnosno u Berlinu), premijera „Tereze 37“ bila je zakazana za domaći teren, Pulu, ali se ona zbog odgađanja festivala dogodila na otvorenju Motovuna. Taj razvoj događaja nije previše utjecao na potonji uspjeh filma na nacionalnom festivalu: „Tereza 37“ se može smatrati pobjednicom Pule.
TEREZA 37: Odmah uvrstiti na popis obavezne domaće filmske lektire

Naslovnu junakinju u interpretaciji Lane Barić upoznajemo u vrlo intimnom i neprijatnom trenutku: ona se budi i ustaje s bračnog kreveta u spavaćoj sobi, a iza nje ostaje krvavi trag na bijeloj krevetnini. Dilema što se tu dogodilo ubrzo biva razjašnjena na ginekološkom pregledu - Tereza je po četvrti puta imala spontani pobačaj. Njena neosjetljiva doktorica (još jedna u nizu Čulininih briljantnih minijatura) u polu-šali joj predloži da počne varati muža jer „možda upali“, što Terezi daje ideju ...

Muž Marko (Lučev) je, naime, pomorac, često odsutan na dalekim putovanjima i stereotipno nezainteresiran za svoju suprugu, posebno ako mu ona ne nosi potomstvo. Nije on loš čovjek sam po sebi i svakako ima više šlifa od tipičnog filmskog patrijarhalnog despota, ali je jedan od onih koji će radije igrati kompjuterske igrice da se opusti nego što će otići u šetnju sa suprugom, koji se radije veseli unuku svog kolege nego što je sposoban ženi pružiti podršku i, konačno, koji priznaje samo plavu boju za buduću dječju sobu. Ništa manje pritiska ne dolazi ni od Terezine obitelji: roditelji je neprestano pritišću, a kao zgodan primjer koriste i njenu sestru (Roščić) koja, eto, ima troje djece i kojoj je ponekad teško s njima, ali se ne žali. Jedinu podršku Tereza ima od svoje najbolje prijateljice (Škaričić) koja nema djece, ali kada ona najavi odlazak s partnerom u Berlin, Tereza ostaje sama na svijetu sa svojom mukom.

U toj situaciji, s Markovim prvim sljedećim odlaskom na brod, ona se upušta u seksualno eksperimentiranje vođena svojim menstrualnim kalendarom. Za svoje jednokratne partnere bira muškarce s kojima se slučajno susreće, svog susjeda (Mićanović) koji se preselio u Split da bi više vremena provodio sa svojom kćeri, konobara, momka kojeg upoznaje na plesnom podiju ... Svi oni će iz priče izletjeti ako Tereza ne uspije zanijeti ...

U ritmičnoj smjeni humornijih i mračnijih momenata sjajno tempiranih i realistično razrađenih u scenariju koji potpisuje glavna glumica, upravo su fino polirani detalji ono što „Terezu 37“ čini iznimnim filmom. Jedini problem je dramaturški imperativ gradacije, pa se jedno rješenje za koje se Lana Barić opredjeljuje doima kao suviše ekstremno, iako je ta upitna scena izvedena izuzetno elegantno od strane redatelja Danila Šerbedžije koji se pokazao kao pouzdan i inspiriran egzekutor ideja svoje scenaristice.

Ideje iz scenarija Lana Barić on sjajno implementira i u funkciji glumice, bez širokih poteza i preglumljivanja. Terezino nesnalaženje u ulozi zavodnice koju je za sebe izabrala je divota gledati, posebno njenu nesklonost onim sitnim, prolaznim razgovorima sa „slučajnim partnerima“. Uz nju, a i sami za sebe, do izražaja dolaze i glumci u sporednim ulogama poput Ivane Roščić, Marije Škaričić i Snježane Sinovčić u ulozi majke, dok Dragan Mićanović svojom ležernošću demonstrira glumačku klasu.

Vrlo aktivnu ulogu u filmu preuzima i direktor fotografije Mirko Pivčević koji Split podiže sa nivoa ambijenta na nivo aktivnog filmskog lika. Pivčević je, kao i Lana Barić, iz Splita, tako da dobro poznaje teren, ambijent i mentalitet, pa ne poseže za „turističkom“ fotografijom, već se fokusira na jednako monumentalne brutalističke gradske četvrti, prije svega Split 3, koje svojom estetikom diktiraju dramaturgiju, odnosno pojačavaju dojam tjeskobe koja je značajna za protagonisticu. Ljetne boje za dalmatinski ambijent nekako se podrazumijevaju, ali se Šerbedžija vješto poigrava sa Pivčevićevim maestralnim, snimkama zasljepljujuće svijetlih odbljesaka Sunca o bijeli beton.

Dramaturški, vizualno i glumački, „Tereza 37“ spada u sam vrh suvremene hrvatske kinematografije, dok su važna tema i njena filigranska, a pristupačna i nenametljiva obrada razlog zašto bi film trebalo uvrstiti na popis obavezne domaće filmske lektire.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Tereza 37