„U fokus je uvijek stavljala čovjeka i tako vratila povjerenje u javni servis koji se obraća najranjivijima. Zbog svog je rada, ne pristajući na neprofesionalnost, kompromise, poluistine, šutnju i poltronstvo, nerijetko izložena napadima, prijetnjama i prozivkama”, tim je riječima ukratko obrazloženo zbog čega je Maja Sever, novinarka Hrvatske radiotelevizije, zaslužila nagradu za novinarku godine Hrvatskog novinarskog društva. No, iako je „vratila povjerenje u javni servis“, emisija koju je uređivala - „Hrvatska uživo“ - prošle je jeseni naprasno ukinuta, a svi oni kojima je ta emisija davala potrebnu minutažu, sada su uglavnom ostali bez televizijskog prostora.

Nagradu HND-a Maja Sever je dobila glasovima struke. To je jedina jučer dodijeljena nagrada o kojoj nije odlučivao ocjenjivački žiri nego članovi HND-a. Glasački listić dobili su svi članovi novinarskog udruženja, a na glasanje se odazvalo njih 500. Na koncu je važećih listića bilo 448, jer su neki zaboravili potpisati poslani listić, a Maja Sever osvojila je gotovo polovicu glasova. Točnije, dobila ih je 203. Kandidati za nagradu su bili i Hrvoje Krešić s N1 televizije (58 glasova), Hassan Haidar Diab iz Večernjeg lista (90 glasova) te Ivana Paradžiković s Nove TV (97 glasova).

Nakon dodjele nagrada odlučili smo nagrađenoj novinarki HRT-a postaviti nekoliko pitanja o stanju u hrvatskom novinarstvu i njenom zapaženom govoru na dodjeli u kojem je glasno ustala za prava svojih kolega, a koji su Dan slobode medija „proslavili“ otkazima.

Trenutak proglašenja dobitnice nagrade (FOTO: Hina/Denis Cerić)

Može li se iz činjenice da je ovogodišnja novinarka godine nagrađena za svoj rad u emisiji koja je pod neuvjerljivim objašnjenjima naprasno ukinuta, unatoč dugogodišnjem uspjehu i dobroj gledanosti, izvući neki zaključak o stanju u hrvatskom novinarstvu općenito?

- Da je novinarstvo bye bye? Možda. Ali nekako ne želim vjerovati u to. Javna televizija još uvijek je stvarno potrebna ovom društvu i emisije tog tipa, u kojima ćete vidjeti i priču o kazališnoj predstavi osoba s invaliditetom u Slavonskom Brodu su itekako potrebne. Taj jedan prostor gdje mogu doći svi i gdje se ne ganja šminkerski vizual ili urbana spika, nego prostor za priču. Dobru i lošu.

Koliko ste zapravo prostora izgubili ukidanjem „Hrvatske uživo“?

- Neki dan mi je poznanik koji radi s dinamovcima koji se protive privatizaciji Dinama samo napisao – „joooj koliko fali HuŽ“. Ukidanjem emisije nisam izgubila ja, jer isti me Aleksandar Stanković angažirao da radim za njegovu emisiju. I novinarski i kreativno nema boljeg nego raditi velike reportaže, još k tome za dobru i gledanu emisiju. A i plaća je ostala ista, međutim izgubili su mnogi koji su u toj emisiji imali osiguran prostor za svoje priče i za svoje borbe. 

A jesu li svi oni, kako stoji u obrazloženju HND-ove nagrade - „mnogobrojne udruge i pojedince“ („majke njegovateljice djece s najtežim invaliditetom, udruga djece s Down sindromom, socijalno najugroženiji, humanitarne i braniteljske udruge, sindikati, predstavnici manjina i brojni drugi“) – dakle, oni koji su imali minutažu u „Hrvatskoj uživo“ dobili nekakav drugi prostor u novoj „šemi“ javne televizije?

- Ne bih komentirala druge emisije. Znam kako bismo mnoge stvari koje su se dogodile tijekom sezone mi obradili. Imamo tu malu grupu na Facebooku, ekipa iz Hrvatske uživo, i često komentiramo kako bismo radili ovo, kako bismo radili ono. Ali, eto, ne radimo.

"Sad je već uobičajeno da se od novinara traži da pišu promotivne tekstove" (FOTO: Hina/Denis Cerić)

U svojoj zahvali na nagradi fokusirali ste se na slučaj u kojem je na Dan slobode medija dvoje novinara, koji su se bunili što „moraju snimati reklamne razgovore s vladajućima“ dobilo otkaz u Media servisu. Rekli ste da je to ono protiv čega se treba boriti. No, to je tek jedna u nizu borbi koje vode novinari i novinarke u Hrvatskoj. Protiv čega im se još ovdje valja boriti?

- Za početak, treba se boriti za pravo na rad. I to pokazuje primjer ljudi koji su na Dan slobode medija dobili otkaz. Kao i mnogih drugih u privatnim medijima. Kada uredniku ili vlasniku ili oglašivaču ili političaru ne odgovara kako pišeš ili kako misliš uvijek se pronađe način za otkaz suradnje. Novinarstvo više nikome nije bitno. Publika se nabere „boostanjem“ sadržaja na profilu ili dobrom Instagram stranicom. I onda imaš portale poput vašeg gdje možeš pročitati tekst opširniji od podnaslova koji se bore za opstanak i neke druge koji ganjaju klikove laganim sadržajem, jer nekako se mora opstati. Sad je već uobičajeno da se od novinara traži da pišu promotivne tekstove. Vremena i love za prave istraživačke tekstove više nitko nema. 

A kakve bitke vodite kao glavna povjerenica Podružnice SNH novinari i medijski radnici HRT-a?

- Trenutno traje rovovska bitka za reprezentativnost našeg sindikata kako bismo ušli u novi krug pregovora o kolektivnom ugovoru. I bitku svih bitaka – za opstanak i jačanje profesionalne neovisne javne televizije.

Već ste dugi niz godina suočeni s čestim prijetnjama i uvredama, kako „gledatelja“, ali tako i s brojnim opomenama od raznih garnitura HRT-ovog vodstva. Kako se s tim nosite i kako to utječe na vaš rad?

- Na rad utječe tako da nema više Hrvatske uživo. Uvrede i prijetnje me ponekad iskreno potresu, jer mi se ponekad čini da je sve to besmisleno. Izlagati se tolikoj mržnji zbog običnih izvještaja poput onog o Princeu i njegovom afričkom restoranu, ali brzo me prođe taj osjećaj. Jer novinarski posao je da radimo takve priče bez obzira svidjelo se to junacima ili ne.

Vidjeli smo da ste na plaketi koju ste jučer dobili riječ „novinar“ prepravili u „novinarka“. Mislite li da bi HND ubuduće trebao pripaziti na takve „detalje“?

- Ja sam novinarka. Valjda i oni to kuže.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Hina/Denis Cerić