RAZGOVOR S IVANOM SAJKO: Zašto 'mi' za ideje koje smatramo ispravnima činimo toliko malo?
U to ime govore i njezine suradnje sa skladateljima kao što je David Simons s kojim supotpisuje „Misu za predizbornu šutnju“, te „Morning Cluster“ kolektiva East Rodeo, na kojem se pojavljuje uz eminentne goste poput Marca Ribota, Grega Cohena, te Warrena Ellisa. Nekadašnja kritičarka Radija 101 i urednica časopisa za izvedbene umjetnosti Frakcija, na kraju krajeva, već skoro 15 godina ima svog njemačkog agenta i stalnu suradnju s prevoditeljicom koja joj to omogućuje. Dobitnica je rektorove nagrade za esej, kao i višestruka dobitnica državna nagrade za dramu 'Marin Držić', te korisnica stipendije Rockefellerove fondacije. No, kao najveće priznanje dodijeljeno joj je, u rujnu 2013. godine, Odličje viteza reda umjetnosti i književnosti Republike Francuske.
Tekst „Žena bomba“ iz 2001. godine govori o stanju pretraumatskog šoka prouzročenog iščekivanjem – posudimo ovom prigodom naslov dokumentarnog filma Errola Morrisa – 'jasne i prisutne opasnosti'. S druge strane, samom mi je bilo interesantno da se glas žene-bombe rijetko pojavljuje u suvremenoj književnosti kao artikulirana pozicija, osim možda u 'Sotonskim stihovima' Salmana Rushdieja, u kojima je ona agens zahvaljujući kojem dolazi do uvodnog prizora pada iz aviona glavnih junaka, koji pjevaju Brechtovu „Whiskey Song“...
"Jesmo li spremni riskirati ili ćemo naše nezadovoljstvo i kritiku držati na razini kuhinjske politike" (FOTO: Lupiga.Com)
Kako se tebi ostvario lik žene-bombe, čega je ona personifikacija, te osim egzogenih konotacija eksploziva privezanog za žensko tijelo, je li ta metafora mogla biti i endogena, kao bomba jednako biološki potencijal?
- O “Ženi - bombi” ti zapravo mogu pričati po sjećanju, jer napisala sam tekst još 2001. godine, iako se kroz ovih 14 godina ta drama uvijek vraća u razgovorima. S jedne je strane “Žena - bomba” pokrenula moju karijeru, ali mi je bila i uteg. S mojih tad 25 godina zanimalo me pitanje herojstva, što sve možemo učiniti, koliko daleko možemo otići u borbi za ono što smatramo bitnim, jesmo li spremni riskirati ili ćemo naše nezadovoljstvo i kritiku držati na razini kuhinjske politike. O terorizmu se tada pričalo puno.Tada sam se, igrom slučaja, intenzivno družila s Jean Arasanayagam, pjesnikinjom sa Sri Lanke koja je preživjela tamošnju revoluciju, kao i s gospodinom Sidneyom Straussom, profesorom biheviorizma iz Tel Aviva, on me je spojio s kolegom psihijatrom koji je radio s maloljetnicima koji su preživjeli terorističke napade, koji su bili napadači. Razgovori s njima umnogome su utjecali na pitanja koja sam postavljala sebi tijekom pisanja, prije svega da pokušam pomaknuti perspektivu prema onima koji nisu heroji, koji se sasvim slučajno mogu zateći u situaciji nekakvog izvanrednog stanja. Poput slučajnih posjetitelja u redakciji Charlie Hebdoa. Zanimalo me stanje nesigurnosti i nespremnosti, pozicija u kojoj nisi junak, pozicija u kojoj ne znaš što bi učinio, što je ujedno i naša svakodnevna pozicija. Mi se prilagođavamo uvjetima u kojima živimo te ih tek u minimalnoj mjeri gradimo. Pojam bombe sigurno nije metafora biološkog potencijala, nego drugo ime za nemogućnost konstruktivnog otpora. Scena porađanja bombe za mene je tada bila naprosto pjesnička slika, mada bih danas, kao majka, možda to ispisala drugačije.
Riječ koja zastupa jedan kontinuirani osjećaj i demarkacijska točka tvojeg dramskog pisma je i – tupilo. Na koji način suosjećaš s takvom riječju koja je simbolički krajnje prazna, nalazi se na prizemnoj razini... kako baratati s takvom energijom?
- Ne znam, ovo s tupilom je prilično teško pitanje.
U redu, ali nije ni neka velika metafizička dubina u pitanju...
- Nije, ali mislim da Baumann piše o tome u 'Tekućoj modernosti' govoreći o televiziji kao centralnoj točki okupljanja, raspravljanja, stjecanja znanja i mišljenja, kojoj su mjesto ustupile političke ideje što su povijesno imale istu kohezivnu moć. Ne znam je li tupilo u tolikoj mjeri zastupljeno bilo kao problem ili atmosfera u onome što pišem, ali zasigurno nije nezanimljivo pitanje. Zamišljati svijet prepušten tupilu ili ga takvim definirati, silno je defetistički, tupilo bi bilo poput utrnuća, stanje s kojim se ne da učiniti ništa, jer ne pokazuje niti volju za srećom niti strah od nesreće, to bi bila smrt javne svijesti.
Zanimljiva je i priča s tvojim romanom 'Rio Bar', koji se rasteže između destinacije na koju je pobjegla glavna junakinja jer vuče za sobom teret vlastite prošlosti. Zanimljiva je zato, što u jukstapoziciji prema njoj stoji moment uhićenja generala Gotovine na Tenerifeu, također tropskoj destinaciji, čime je tvoj roman zadobio simboličku poantu... Kakav je osjećaj biti demantiran, kontekstualiziran, uklopljen u stvarnosti, odnosno svojevrsno poigravanje faktografije s tvojim djelom?
- Dokumenti svakom književnom djelu pridaju dodatnu fikcionalnost i, imaš pravo, tokom vremena ga mogu demantirati ili čak nadopisati. Kada se fikcija postavi u neki vitalan odnos prema dokumentima, transkriptima, povijesnim izvorima, vrlo se često događa to da upravo, takozvana, činjenična priča, ispada bizarnija, suludija, i nevjerojatnija od priče koja je bila izmišljena. To mi se događalo i u drugom romanu, „Povijest moje obitelji od 1941. do 1991. i nakon“, gdje su dokumenti bili integralan dio teksta, i mada je faktografija bila točna i provjeriva, djelovala je izmišljeno.
"Vrlo se često događa to da činjenična priča ispada bizarnija, suludija, i nevjerojatnija od priče koja je bila izmišljena" (FOTO: Lupiga.Com)
Zanimljiv je dijalog s povijesnim ličnostima koje si uzimala kao repere za „Povijest obitelji“... Recimo, lik Ivana Gorana Kovačića, pjesnika. Jesi li osvojila Goranovo proljeće?
- Ne, za 'Rio bar' sam primila nagradu "Ivan Goran Kovačić" koju je tada dodjeljivao Vjesnik. Ali, kao pjesnikinja nikad nisam ni objavljivala.
Kao da si ostvarila intertekstualno-interpersonalni odnos. Netko bi iz naslova očekivao povijest obitelji, dok si ti pokušala ostvariti kontakt s narativima koji obitelj suoblikuju da bi uspostavila mitologiju vlastite povijesti. I u tom ti je poslužio lik IGK-a. Meni je bio zanimljiv ekskurs u povijesti književnosti, u dokumentarističkoj građi koju koristi Antun Barac u 'Bijegu od knjige'...
- Nisam čitala.
To je memoarska knjiga, u kojoj piše o druženju za Stammtischom, što ga je uoči njihova bijega u partizane, imao s Nazorom i Kovačićem, a u kojem se poema 'Jama' - uopće ne spominje. Otkud je došlo do tvog 'odnosa' s pjesnikom Goranom?
- Od pedesetak godina koje sam obrađivala, tražila sam ljude koji su za mene bitni, u negativnom ili pozitivnom smislu. Dakle, Goran Kovačić, Pavelić, Vjekoslav Afrić, Zvonko Bušić i otmica aviona. Prilično bizarni likovi... Kovačić u svojem idealizmu, Afrić...
U mesijanizmu?
- I tako dalje... Bio mi je izazov vlastite likove konstruirati u odnosu na povijesne osobe, ljude koji su živjeli u jednom politički pregnantnom razdoblju i koji su pronalazili sasvim drugačije ideološke i moralne argumente za uspostavljanje odnosa ili za određivanja otpora prema svome vremenu. Njihove su mi stvarne sudbine služile kao svojevrsna paradigma na kojoj sam gradila vlastitu priču, jer upravo uvođenje faktografije otvara prostor u kojemu je sve moguće. Sjeti se samo otmice avione koju je 1976. godine izveo Zvonko Bušić.
"Mene zanima na koji način prekarni uvjeti u kojima živimo, bez garancije, od danas do sutra, djeluju na našu autorefleksiju" (FOTO: Lupiga.Com)
Salto suicidale.
- A da ne govorimo o ideji koja je iza toga. Ali ono što se ja zapravo pitam jest zašto je netko za vlastitu ideju, koliko god ona mogla biti kriva, spreman oteti avion, a mi za svoje ideje koje smatramo ispravnima činimo toliko malo, te se ne možemo sabrati u čvrsto i kritično socijalno tijelo? A tu se opet vraćam na „Ženu-bombu“ i na ekstremizam koji gotovo redovno zamjenjuje civilan, da ne kažem, civilizirani revolucionarni potencijal.
Može li se reći da si imala dulju fazu pod utjecajem anarhizma i situacionizma kakve je u svojem filmskom radu promovirao Godard, te u dramskom smislu, Brecht i Müller? No, da je posljednjih godina nastupilo zatišje, da su u pitanju mirnije teme, te da li predstavom „A Rose is A Rose is A Rose is A Rose“ najavljuješ kako te okupiraju i drukčije teme, kao što je ljubav?
- Taj tekst je dio 'Trilogije o neposluhu', ali zapravo – ne... Voljela bih da je tako kao što kažeš, ali mislim da imam previše problema sa svijetom da bi moglo biti tako. Tekst “Rose is a rose” je naručen za festival Steirischer Herbst 2009. godine i praizveden u sklopu projekta Saving the World. Moja prva reakcija na tako postavljenu temu naravno da jest bila ljubav, no više u smislu kršćanske ili komunističke solidarnosti, nego li romantike. No, kad sam krenula pisati, shvatila sam da mi neće biti uspjeh obraditi temu na očekivani način te sam naposljetku tekst konstruirala kroz slike: susret dvoje ljudi... nemiri u predgrađima... eksplozija autobusa punog putnika... rastanak. Priča je klasična, jer u intimnu situaciju jednog ljubavnog susreta uvodi okrutnost tzv. vanjskog svijeta i nasilno skreće narativ prema jednoj široj perspektivi, prema kaotičnom i nasilnom kontekstu koji ne trpi romantiku. Mene zanima na koji način prekarni uvjeti u kojima živimo, bez garancije, od danas do sutra, djeluju na našu autorefleksiju, na ono što gradimo kao mišljenje o sebi i svojim mogućnostima. Imati obitelj ili vlastiti dom ili stalan posao, više se ne smatra pravom, nego rizikom ili čak luksuzom, a to pak znači da smo počeli živjeti u okolnostima koje nas sprečavaju da slobodno imaginiramo svoju budućnost.
Što je i tema 'Krajolika s padom', tvog teksta, nagrađenog nagradom Marin Držić... Što se teksta tiče, teško je odrediti o kojim bi se slojevima književnih vrsta tu radilo i gdje bi on, kao takav, pripadao? Sama si bila u ulozi postavljati na scenu svoje tekstove, kakav je osjećaj biti sama svoja redateljica, kakav je gard u pitanju?
- Kad pišem, zadnju verziju uvijek čitam na glas. Čin javnog čitanja nije mi zato stran i već je isproban u procesu pisanja. Nisam razmišljala o tome – biti redatelj! – ne bih se usudila, nego sam naprosto imala potrebu isprobati funkcionalnost teksta, prije svega u odnosu na glazbu, jer je najbliža poeziji čijim se sredstvima služim. To su za mene bila više čitanja, nego li zapravo predstave, mada su se odigravala u kazalištu. S druge strane, možda je postojao i neki inat da tretiram čitanje kao jednako vrijedan scenski čin. Svako tko je išao na jazz-koncerte, zna o čemu govorim (kažem tebi!) jer ono što se tamo događa na sceni, istina, nije kazalište, ali i dalje ima svoj rast i razvoj, napetost između izvođača, neočekivane promjene koje uvode peripetiju, i ta je vrsta glazbe potpuno drugačija kad je slušamo na nosaču zvuka, jer joj naprosto nedostaje izvedbeni aspekt u kojemu se može realizirati u cijelosti. Upravo kao kazališna predstava. Činilo mi se da je to za moje tekstove sasvim dovoljno...
Već zarana si ostvarila kao autorica, suradnju s agentom Verlag der Autoren, koji ti je omogućio izvjesnost u smislu izvođenja od 2001. godine. Kakva su tvoja iskustva prisutnosti od oko 14 godina – u njemačkoj kulturnoj javnosti? Jesi imala prilike i naučiti njemački, općenito je li bio zaslužan za tvoj proces ulaska u njemačku kulturu?
- Nažalost, moj njemački je jako loš, no imam sjajnu prevoditeljicu, Alidu Bremer, čijem znanju i talentu mnogo dugujem. S engleskim koji funkcionira kao neki nadnacionalni jezik, posvuda se možeš snaći, pa sam tako i danas prevelika kukavica da pokušam improvizirati na njemačkom. Izdavačke kuće poput Verlag der Autoren, koje ujedno djeluju i kao agenti, svojevrsni su pandan galerijama u polju vizualne umjetnosti. Teško da danas svoju dramu možeš direktno poslati na čitanje u neko kazalište, nego to čini agent koji te zastupa i koji pak vlastitim renomeom daje legitimitet i tvom radu. Takva je politika tržišta.
Stižeš li se još baviti kritikom i esejistikom?
- Ne, tek toliko da vodim zabilješke o knjigama koje čitam. To je vrhunac moje esejistike. Voljela bih napisati nastavak teorijske knjige, no trenutno je čitanje moj najveći intelektualni rad...
"Imati obitelj ili vlastiti dom ili stalan posao, više se ne smatra pravom, nego rizikom ili čak luksuzom" (FOTO: Lupiga.Com)
Kako to da nikad nisi objavila zbirku poezije? Nije li neobično da kao autorica koja je objavljivala u tako hibridnim formama, te se pored toga izgradila stil baš na upuštanju u tango između glazbe i dramskog teksta, ipak osjeća nespremnom za radikalni moment ich-forme?
- Ne znam je li to neobično, no naprosto ne osjećam potrebu za knjigom koja bi bila zbirka poezije. U krajnjoj liniji, mnogo tekstova koje sam napisala naginju poetskoj formi i konstruirani su kroz poetske slike, prije nego li kroz prozni narativ, tako da i nemam osjećaj da je za mene poezija neiskušano polje.
Album "Morning Cluster" ima poprilično bogat pedigre sudionika. Je li ti suradnja u grupi East Rodeo koja je tim albumom napravila i tranziciju iz noise-rocka u art-rock donijela žuđeni naboj kojem smjeraš u vlastitom radu?
- Nisam sigurna da razumijem na koji to naboj ciljaš, jer mislim da mene u pisanju više zanimaju strukture kroz koje se tekst razvija, nego li intenzitet. Suradnja s braćom Sinkauz na „Morning Clusteru“ trajala je otprilike dva dana, onoliko koliko je trebalo da se fragment „Rio bara“ prevede na engleski, da Nenad i ja isprobamo kako bismo ga čitali, pa da onda skupa s Alenom uđemo u studio. „Get away from the car“, pjesma koja je iz toga nastala, jako mi se sviđa, no s tim i završava svaki utjecaj koji je na mene mogao ostaviti taj kratak i prijatan susret na spomenutom albumu.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Lupiga.Com
