Alen Živković i Katarina Bošnjak dobitnici su nagrada Prozak i Na vrh jezika za 2024. godinu, za svoje rukopise. Alen za zbirku priča „Stol za jednoga“, a Katarina za zbirku poezije „Kad porastem ubit ću Kaću“. Alen je Šibenčanin, diplomirao je matematiku i računarstvo na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, živi u Zagrebu. Katarina je rođena u okolici Vukovara, studira Kulturologiju, piše za Novi list i Novosti.

Nagrade su im uručene i rukopisi prezentirani na ovogodišnjem, jedanaestom po redu festivalu Prvi prozak na vrh jezika, koji se održao u parku ispred zagrebačke Bookse potkraj lipnja. Post-festivalum smo s njima napravili paralelni intervju. 

Poezija mi omogućava da izrazim sve ono što u novinarstvu ne mogu izraziti - Katarina Bošnjak (FOTO: Matej Lesi)

Što je pisanje za vas? Koji su vam primarni motivi?

Katarina: Za mene je pisanje svakako način izražavanja kojem dajem prednost. Daleko lakše svoje misli, zapažanja, ideje i stavove izražavam pismeno, bilo da se radi o novinarskom ili poetskom izrazu. Sviđa mi se taj odmak od situacije i trenutka koji mi tekst pruža jer minimizira brzopletost i nepromišljenost, a zadržava suštinu i emociju. Često razmišljam o tome kako su npr. podcast formati sada daleko popularniji te kako bi, ako želim da se o temama o kojima pišem čita/gleda/sluša, bilo pametno pomnije se upoznati i s drugim formatima, ali zaključna me misao uvijek vodi nazad tekstu. Uostalom, na neki način sve i jeste tekst. Što se tiče motiva za pisanje poezije, rekla bih da mi poezija omogućava da izrazim sve ono što u novinarstvu ili ne mogu izraziti, ili još nisam pronašla smislen način za to napraviti, a to je primarno emocija. Volim i taj drugačiji storytelling koji mi poezija pruža – dopušta mi da budem potpuno iskrena, ali i da savijam stvarnost onako kako želim ili kako tekst od mene traži. Osim toga, mogu puno slobodnije pisati o temama koje inače nisu toliko prisutne u javnom diskursu, kao što je npr. tijelo, pogotovo u političkom kontekstu.

Alen: Pisanje je neka vrsta ispušnog ventila, za što znam da je klišej-odgovor, možda baš zato jer je često istina. Provodeći vrijeme sa svojim likovima smijem se njihovim problemima umjesto da brinem oko svojih. Međutim, iako me nasmijavaju i često se radi o ljudima s kojima se ne slažem u stavovima, pokušavam im prići s dozom empatije, makar je možda i ne zaslužuju. Svaka je priča pokušaj racionalizacije situacija i razmišljanja koje smatram apsurdnima. Pisanje je u neku ruku i moj megafon. Daje mi mogućnost da uz primjerene doze humora kritiziram teme kojima, bez maske autora, nemam dovoljno hrabrosti prići. Naravno, tu je i šira publika: bez pisanja slušali bi me prijatelji u kafiću na tri piva, a ovako me slušaju svi koji priču pročitaju.

"Svim mladim autorima ne može škoditi par godina kaljenja na kompetitivnim književnim natječajima" - Alen Živković (FOTO: Matej Lesi)

Dobili ste nagradu, dogodine će vam izići i knjiga. Je li ovo prvi natječaj na kojem ste konkurirali? Generalno, što mislite o natječajima i nagradama?

Alen: Prijavljivao sam se, uz više ili manje uspjeha, na razne natječaje za kratku priču koje organiziraju uglavnom gradske knjižnice. Mogu se pohvaliti da sam uspješno pokorio postolje osvojivši po jednu treću, drugu i prvu nagradu. Ovo je prvi put da sam se prijavio na Prozak i to uz dosta nećkanja. Nisam imao priču, rukopis, ni pedigre, a imena u žiriju (Marija Andrijašević, Martina Vidać, Kruno Lokotar – op. Lupiga) bila su zastrašujuća. Na kraju sam sklepao priču u koju nisam bio sasvim siguran i na zadnji je dan godine uz blagoslov otpratio na bojište. Za mene su natječaji potraga za nekom vrstom validacije. Od djetinjstva pišem priče te sam ih uglavnom držao za sebe, bojeći se da će, usudim li ih se obznaniti, ispasti da sam jako loš u nečemu što me veseli. Kad sad pogledam te stare uratke, mislim da je bojazan bila opravdana. Nakon ljeta 2023. godine napokon sam se odvažio prijavljivati na natječaje jer sam sve više osjećao da je pisanje nešto čime bih se želio ozbiljnije baviti, a ovo je bio jedini način da dobijem nepristrani stručni feedback. Smatram da svim mladim autorima ne može škoditi par godina kaljenja na kompetitivnim književnim natječajima.

Katarina: Prijavljivala sam se na još par drugih natječaja. Dva puta za potporu književnom stvaralaštvu Grada Rijeke, koju nisam dobila, a isti dan kada sam rukopis poslala na „Na vrh jezika“ poslala sam ga i na „Gorana za mlade pjesnike“. Moram priznati da je upravo taj dan za mene bilo posljednje planirano ulaganje truda u natječaje, užasno me sve to iscrpljuje, a katkad i demotivira. Da nisam osvojila „Na vrh jezika“ vjerojatno dugo vremena ne bih ni pisala ni prijavljivala rukopis na natječaje jer sam osjećala da je vrijeme da te pjesme stavim iza sebe i pustim ih na miru, da ih na neki način sahranim kako bih mogla stvarati nešto novo. Imam osjećaj da sam tim pjesmama dugovala ovu zbirku koja će izaći iduće godine, da je to ono što mi je trebalo kako bi mi se vratila motivacija za nastavkom pisanja, a što se i dogodilo – nove pjesme već nekoliko mjeseci pišem punom parom, a neke od njih će uskoro izaći u pojedinim književnim časopisima. Generalno su natječaji za nas mlade i neobjavljene autorice gotovo pa jedini način da za svoj rad dobijemo kakvo priznanje i prilike, ali i feedback koji je možda i najvažniji. Također je divno vidjeti, a kako se i može vidjeti na Facebooku Prvi prozak na vrh jezika, sve te mlade ljude koji pišu i stvaraju i skroz su genijalni – jer ih uživo gotovo pa nikada ne upoznajem zbog čega je čest taj osjećaj usamljenosti u stvaranju.

"Da nisam osvojila „Na vrh jezika“ vjerojatno dugo vremena ne bih ni pisala ni prijavljivala rukopis na natječaje" (FOTO: Matej Lesi)

Što vam znači dobivanje nagrade, koja će se zapravo u svojoj punini tek materijalizirati u vidu knjige?

Katarina: Na ovo sam velikim dijelom već odgovorila, ali dodala bih da znači i nekakvo uzbuđenje i strah. Divno je dobiti potvrdu da to što pišem ima smisla, da vrijedi nešto i da mogu tako nastaviti, ali istovremeno je pomalo strašna pomisao na to da objavljivanjem zbirke gubim kontrolu nad onime što je u njoj, odnosno da te pjesme sada idu živjeti i komunicirati s drugima neovisno o meni. Ipak, to i jeste ono čemu su namijenjene – ja ih nisam pisala da zauvijek ostanu skrivene po dnevnicima i bilježnicama, već da ih se kad-tad pročita i da otvore neka pitanja o kojima smatram da kao društvo trebamo više razgovarati.

Alen: Znao sam maštati o tome da držim svoju knjigu u ruci, da je potpisujem uz duhovitu posvetu, da govorim nešto jako duboko na pozornici predstavljajući je. Nije onda hiperbola tvrditi da je ovo ostvarenje sna. Ova nagrada je, barem iz mog gledišta, jedina šansa mladom nepoznatom piscu da objavi knjigu. Nisam se uopće usuđivao tome nadati, a u danima nakon što sam saznao radosnu vijest nisam reagirao na vanjske podražaje. Samo pogled u prazno i nevjerica. Malo mi je porastao i ego tako da se sada hodajući ulicom tu i tamo osvrćem da vidim osvrće li se tko za mnom. Zasad nitko.

"Računam na čvrstu uredničku ruku da me usmjeri" (FOTO: Matej Lesi)

Vidite li rukopis s kojim ste kandidirali dovršenim?

Alen: Kad sam saznao da sam ušao u uži izbor i da moram poslati rukopis, desetak sam dana mahnito pisao. Postojeće sam priče usavršavao, polovične dovršavao i napisao jednu novu. Na kraju me taj proces toliko izmorio da sam se morao riješiti tereta i odaslati tekst. Rukopis je tako ostao u kreativnom kaosu te računam na čvrstu uredničku ruku da me usmjeri. Sigurno postoji i pokoja priča koja se može izbaciti, a koju sam uvrstio nastojeći povećati skroman broj kartica. Osvajanje me nagrade motiviralo i na daljnji rad pa pišem nove priče za koje se nadam da će kvalitetom konkurirati postojećima. U svakom me slučaju čeka dosta posla.

Katarina: I da i ne. Mislim da nema mjesta u tom rukopisu za neka nova pisanja, jer ne znam ako mogu više tako pisati pošto su te pjesme uglavnom nastale eksplozivno, u naletima snažnih emocija. Otkada su nastale, promijenila mi se i životna situacija i prostor u kojem živim, i to nekoliko puta, a takve stvari direktno utiču na pisanje. S druge strane, postoji još pjesama koje su napisane u istom periodu, koje se tematski i stilski uklapaju u ovaj rukopis, a koje prvobitno nisam uključila. Sada pak mislim da bi ih mogla uključiti i da će one upotpuniti zbirku.

Kakvi su dojmovi s festival Prvi prozak na vrh jezika?

Katarina: Dobri, bilo mi je drago napokon upoznati i ljude koji dugi niz godina ovim natječajem i festivalom promoviraju mlade autorice i autore, ali i neke od dobitnika nagrada čije me pisanje potpuno oduševilo. 

Alen: Bilo je super! Prisustvovao sam svakom od tri dana, kupio puno dobrih knjiga, sakupljao potpise i savjete. Inače sam uglavnom okružen STEM-ovcima pa mi je draga svaka prilika da popričam o književnosti. Dobri razgovori u lijepom ambijentu, dajem ocjenu 9/10, jer uvijek treba ostaviti prostora za napredak. Susjeda mi je na afteru zvala policiju, ali to ne ulazi u opseg festivala pa ne utječe na moje mišljenje.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Matej Lesi

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.