To je on sam i učinio. Neki pak smatraju da neuspješni filozof postaje romanopisac, jer napušta „napor pojma” i vraća se u stadij osjetilnog. Ali, u suvremenim nastojanjima sve je više filozofskih djela koja imaju obilježja umjetničkih djela i umjetničkih djela koja su svojevrsna filozofija. Ova bliskost refleksije i osjetilnosti očita je u mnogim filozofskim i književnim djelima, od Platonovih dijaloga do romana Brocha, T. Manna i filozofskim djelima Derridae. U novije doba naišao sam na ime još jednog filozofa koji je učestvovao u stvaranju filma - knjige politički angažiranog „novog filozofa” Pascala Brucknera bile su predložak za nekoliko filmova, od kojih je možda najpoznatiji „Gorki mjesec“ (1992.) koji je režirao Roman Polanski. 

Zašto filozofi posežu za pisanjem pjesama, romana ili scenarija za filmove? Zbog popularnosti, iz financijskih razloga, radi lakšeg komuniciranja s publikom i jednostavnijeg artikuliranja vlastitih ideja, radi ispitivanja mogućnosti drugih medija ... Svaki je autor sigurno imao opravdan razlog što je posegnuo za drukčijim načinom i prostorom iskazivanja svojih ideja. Vrlo popularni Slavoj Žižek je i sam snimio dva filma, ali o problemu filma, pa je to baš adekvatno - u mediju objasniti prirodu tog istog medija. Ali, to nije uvijek slučaj. Ponekad, kada filozof posegne za drugim medijem to može biti i dokaz nezadovoljstva osobnim filozofskim postignućima. Ali, baš zato napominjem da filozof Peter Bieri piše pod pseudonimom. Skriva se iza njega. Iza pseudonima govori njegovo drugo Ja. Ili njegovo drukčije Ja, ali opet on, filozof i pisac.

Biografski podaci kažu ovako: Peter Bieri se rodio u Bernu, u Švicarskoj, 1944. godine, umro u Berlinu, 2023. godine. Studirao je i doktorirao kod uglednih filozofa (Enst Tugenhat, Dieter Henrich), što doduše još ništa ne garantira, čak ni ne govori, jer mnogi stvaraoci razviju svoj koncept u suprotnosti sa svojim učiteljima ili barem sa kritičkom distancom prema njima (takav je recimo bio odnos Edmonda Husserla i Martina Heideggera). Bieri je predavao povijest filozofije i analitičku filozofiju na univerzitetima u Švicarskoj, Njemačkoj, Izraelu i Sjedinjenim Američkim Državama. Penzionirani je profesor filozofije, koji i dalje piše. Napisao je nekoliko filozofskih knjiga, a i pet romana pod pseudonimom Pascal Mercier. Od njegovih knjiga, koje se bave teorijskim pitanjima jedna je ranije prevedena u BiH („Zanat slobode: o otkriću vlastite volje“, preveo Sulejman Bosto, nakladnička kuća Šahinpašić, Sarajevo 2013.), a sada i ova, „Dostojanstvo kao način života“ (Factum izdavaštvo, Beograd, 2023.), koja je pred našim čitateljima. 

O čemu je riječ u ovoj knjizi? Najkraće, knjiga govori o načinima ponašanja, odnošenju prema Drugom, o ljudskom držanju, gordosti, časnosti, poštenju, o životnim gestama i djelatnosti, dakle o praktičnim pitanjima, o svojevrsnoj filozofiji ljudske djelatnosti. Govori o dostojanstvu i poštovanju kao životnom iskustvu.

Bieri odmah na početku svoje knjige naglašava da on dostojanstvo shvaća i o njemu raspravlja kao o posebnom načinu vođenja ljudskog života. Zato nastoji istražiti intuitivni sadržaj dostojanstva kao iskustva. To iskustvo nije samo osobno, nego i pitanje međuljudskih odnosa, dakle društveno, jer je uvijek u pitanju kako se drugi ophode prema meni, kako se ja postavljam prema njima i kako gledam na sebe. Bieri svoje ambicije ograničava na opis fenomena kojim se bavi i ne traži definiciju pojma dostojanstva, nego promišlja o ljudskom životu kao takvom, o tome što je u našim životima ravnoteža i osobna autonomija, jer je „biti subjekt” (biti biće, biti osoba koja ima svijest) središte vlastitog iskustva. Nužno je raditi na svom duhovnom identitetu. Kada osoba i njeno dostojanstvo nije cilj po sebi, kada se njome manipulira ili kada se izlaže, tada je osoba lišena dostojanstva, prestaje biti subjekt i svodi se na običan predmet, na stvar. Takvi su vojnici u ratu, djevojke izložene pogledu u peep show, svi koji postaju objekti želje i manipulacije. Oni su lišeni dostojanstva. Poniženje je iskustvo da nam neko oduzima dostojanstvo. To se dešava uvijek kada je osoba obespravljena i kada joj je oduzeta njena autonomija, što u totalitarnim sistemima, kako to pokazuje Orwell, mora biti voljom same ugrožene osobe. Takvo što se ne može desiti ako je sačuvana unutrašnja autonomija, ako osoba još može slijediti svoje želje i sama odlučivati, ako u sebi može sebe sačuvati. 

Peter Bieri (SCREENSHOT: YouTube)

Dostojanstvo se gubi samo kada se izgubi cilj autonomije. U tome ozbiljnu ulogu može igrati osobna, unutarnja cenzura, koja se razvija odgojem i imitacijom. Kada takva cenzura biva prenesena na vanjski autoritet, instituciju ili vođu, osoba ozbiljno ugrožava svoju autonomiju i dostojanstvo, jer odbacuje svaki nezavisni sud i pokorava se potpuno drugom. Takva zavisnost kroz unutrašnju prinudu naziva se poslušnost. A poslušnost rezultira gubitkom vlastitosti. Autonomija se stiče kroz samospoznaju, pa je ovoj krhkoj unutarnjoj građevini u nekim slučajevima potrebna terapija. U tome svakako od pomoći može biti rad, jer donosi dostojanstvo u smislu materijalne nezavisnosti, stvara u osobi osjećaj osobne vrijednosti, jer osoba nešto ostvaruje. Nevoljen posao može osobu otuđiti od nje same, ali bez zarade brzo dolazi do nemanje novca, kome uslijedi gubitak nezavisnosti i moguće poniženje. 

„Ljudsko dostojanstvo je povrijeđeno kada se pojedinac srozava na status objekta“ - ponavlja nekoliko puta Bieri. Ljudski odnos se ostvaruje u istinskom susretu slobodnih osoba, a kada se nekom ukrade dostojanstvo, pretvara ga se u puki objekt. Tada nema susreta, nema međusobnog priznanja različitih osoba. Poniženje je na djelu kada je objašnjenje pred nama skriveno, i kada smo nemoćni i bespomoćni, jer neko ima nad nama moć i može nama raspolagati. Nasuprot tome, dostojanstvo je poštovanje bliskosti, uvažavanje i priznanje druge osobe, čuvanje osobne granice i uzgajanje samokritičnosti. U osobnoj kritičnosti suočavamo se sa svojim manama, koje osjećamo kao nešto što ne bi trebalo da postoji, nešto čije postojanje želimo da ukinemo. Stid koji čovjek tada osjeti je osjećaj da je razotkriven, što može doprinijeti osjećaju vlastite nemoći, ali i voditi spoznaji o nuždi prihvaćanja vlastitih mana. 

Dostojanstvo je, moglo bi se reći, pravo na stid, što je varijanta ideje s kojom smo se u ovoj Bierieovoj knjizi više puta susreli: dostojanstvo se može shvatiti kao pravo da se ne bude ponižen. Unutrašnja citadela je osobi potrebna da se ona ne bi svaki put uznemirila kada neko zadre u njene intimne granice. Kada je pak iznevjerena nečija intimnost, a posebno kada su u to upetljane kojekakve laži, tada je osoba povrijeđena i osjeća se kao da je izgubila svoje dostojanstvo, jer je ugrožena njena privatnost i sloboda. Laži uništavaju čovjekovo dostojanstvo, jer uništavaju njegovu autonomiju i podrivaju mogućnost pravih susreta. Dostojanstvo kao samopoštovanje je osobni, ali i društveni fenomen. Dostojanstvo je poseban oblik moralnog integriteta, pa je ono u vezi ne samo s mogućim interesima drugih ljudi, već i s potrebom za osobnom autonomijom, za istinskim susretom, za zaštićenom intimnošću i razumijevanjem, za istinitošću i samopoštovanjem. 

Bieri zalazi i u “rubna područja”, pa govori o dostojanstvu krivca, koje se ogleda “u njegovom odnosu prema svojoj krivici i u tome šta čini da povrati izgubljeni moralni poredak”, jer “ako je dostojanstvo povezano sa prevladavanjem krivice, ono može biti uspješno samo ako dođe do susreta između počinioca i žrtve, susreta u kome vide i doživljavaju jedan drugoga kao ljude s onu stranu zločina”. Krivac je onaj koji je prekršio normu, onaj koji je učinio nešto nedopustivo, ali kazna ne bi smjela voditi uništenju počinioca, nego njegovom razvoju (marksistički pedagozi bi rekli: osvješćenju), što može pomoći da osoba sačuva svoje samopoštovanje. Dostojanstvo je svakako i društveni problem i zato se ni u slučaju zločina ne smije razmišljati i djelovati „samo u smislu odmazde, kazne i zatočeništva“. U ovakvim stavovima sukobljavaju se dvije kulture: “jedne u kojoj se prvenstvo pridaje općem dobru i izbjegavanju patnje, a druge koja se prvenstveno bavi zaštitom dostojanstva pojedinca”. Otuda Bieri dolazi do graničnih i krajnjih pitanja ljudske egzistencije, pitanja smisla života, njegovog okončanja i dostojanstva umiranja. Pritom osoba mora voditi računa o onome što joj je bitno, sačuvati svoju istinitost (iskrenost), autentičnost i osobni integritet, što je sve znak osobnog dostojanstva. A da bismo ga sačuvali moramo na dostojanstvu raditi i stalno ispitivati njegov smisao i značenja, moramo imati svijest o tome što je dostojanstvo. 

Moj tekst o Bierijevom „Dostojanstvu kao način života“ je kratki predgovor knjizi. Dakle uvodim čitatelja, a ne pravim kritičko valoriziranje jednog djela. Zato sam najprije predstavio autora i napravio sažetak njegove knjige. No, sada dolazi pitanje kakva je ova knjiga? Prilog psihološkim istraživanjima, priča o ljudskom ponašanju, teorijska rasprava?

Ovakve knjige često bivaju izložene oštroj kritici. Primjedbi na Bieriev rad ima čak i u bilješci o njemu na Wikipediji. Filozof Jan-Willem van der Rijt u svojem prikazu ove knjige kaže da je Bierieva knjiga pisana bez nužne filozofske literature, sa suviše emocionalnim pristupom i zato je takav pristup pojedinim slučajevima i samoj temi manipulativan, a takvo sugeriranje određenih stavova čini ovu knjigu suviše jednostranom i bez potrebnih filozofskih preciziranja i razlikovanja pojedinih slučajeva i fenomena (Rijtov prikaz je dostupan na ovom linku. 

(FOTO: Factum izdavaštvo)

Neosporno je da takvim primjedbama ima mjesta. Ali, treba napomenuti i ovo: takvo čitanje dolazi prije svega iz biografskog pristupa autorovom djelu. U biografskom pristupu iz profesije i vokacije sudimo o djelu, pa recenzent obično smatra da slikar u svom tekstu treba lijepo, plastično sve opisati, u tekstu pjesnika naglašava da dominira njegova poetičnost, a ispovijed političara čita i ocjenjuje prije svega kao politički diskurs. U Bierievoj biografiji piše da je obrazovan kao filozof, predavao je filozofiju, pa bi i njegove knjige trebale biti filozofske. S obzirom na autorovu biografiju s pravom očekujemo filozofsko štivo, a to ova knjiga nije. Da međutim ne znamo biografiju autora, kakav bi bio naš sud o djelu? Zar baš ovo ne bismo smatrali meditativnim tekstom, možda refleksijom o problemu, a bez moguće, ali sigurno ne i nužne kritike filozofske metode samoga autora, koji ni u svojem tekstu na tome ne inzistira. 

Da li je, dakle, ovo filozofska knjiga? 

Što je filozofija određujemo po pristupu temi, po metodi, a potom po dubini autorova uvida, po snazi refleksije i dosegu njegove spekulacije. U tome nam kao kriterij služe djela velikih filozofa. Velikih filozofa je bilo malo, neki kažu da je njih čak bilo manje nego uistinu velikih pjesnika, pa ih nabrajaju desetak, a u svojoj „Povijesti filozofije“ („The History of Philosophy“, Pengvin Books, 2020.) A. C. Grayling navodi samo trojicu kao neosporno velike filozofe: Platona, Aristotela i Kanta. Vrhunskih je bilo malo, ali je svakako bilo mnogo značajnih i vrlo kompetentnih filozofa, čija djela čine povijest filozofije.

Bierieva knjiga ne spada u takve. Ova knjiga je skromna i po svojoj ambiciji, i po svom dosegu. Riječ je o knjizi koja bi mogla biti svrstana u „popularnu filozofiju”. A takve knjige spadaju u filozofski žurnalizam, ocjenjuju se kao para-filozofija, u novije vrijeme kao estradna filozofija. Sve te knjige mnogi čitaju rado, ali premda njihovi autori spominju i citiraju filozofe, čak se izričito bave filozofijom, to ipak nisu filozofske knjige. Čak bi se moglo reći: što su više „pristupačne” i zanimljive, to su dalje od filozofije. No, baš zato imaju često veći uspjeh nego „prave filozofske knjige”. Neke od takvih knjiga, kao didaktički meta-roman o povijesti filozofije „Sofijin svijet“ (1991.) Josteina Gaardera ili mnoge de Bonove knjige, bile su vrlo čitane. Takvi autori često teže uspjehu, stalo im je do popularnosti, ponosni su što su njihove knjige popularne, a baš oni vrlo često budu kritizirani, jer je u takvim knjigama dosta površnosti, dodvoravanja publici, pojednostavljivanja ozbiljnih problema ... Zašto takve knjige nisu filozofija, a zašto su popularne? Ili bi odmah trebalo reći - popularne su, jer nisu filozofija.

Autore takvih knjiga vodi želja za uspjehom. Zato nastoje biti zanimljivi, sve učiniti razumljivim, jednostavnim, jasnim, jer žele lako komunicirati sa svojim potencijalnim čitateljima. Žele se svidjeti. I biti na usluzi svojim čitateljima. Zato su poput onih knjiga za samopomoć, osobnu psihoanalizu, onih knjiga koje tješe i pomažu u borbi s vlastitim problemima. A baš to bi Hegel zanijekao kao filozofski zadatak, jer filozofija ne treba ni da tješi, ni da pomaže, nego da vodi ka spoznaji istinitog. 

Naravno, mnogi strogi akademici bi to zanijekali. Možda bi dopustili da Bieria nazovemo popularizatorom filozofije, piscem „popularne filozofije”, para-filozofom. A takvi su i rodonačelnik eseja Michele de Montaigne, i pesimistični filozof i pisac Emil Cioran te učitelj mišljenja i autor 85 knjiga Edward de Bono, i još mnogi drugi koje nazivamo filozofskim piscima. Pisci koji su skloni meditacijama, ponekad vrlo okrenuti razmišljanjima o suvremenim pojavama, pisci koji čitaju i često se pozivaju na filozofe, ali ne brinu o temeljnim filozofskim pitanjima na način spekulativnih i analitičkih filozofa, ne prave zadovoljavajuće filozofske analize fenomena kojima se bave. Ova knjiga ne može biti nazvana filozofskom, ali nas vodi ka filozofiji. Doduše, čitatelji vole kada filozofi napuste filozofiju i baš tada misle da im filozofije postaje bliska. Dokazuju to štiva i javni istupi raznih „estradnih filozofa”. No dobro je ako nas bilo koje od tih štiva dovede do ozbiljnih pitanja, o nama samim i o svijetu u kojem smo. 

Bieri već u prvim redovima ove svoje knjige pristaje uz definiciju filozofije kao svojevrsnog razmatranja i razjašnjavanja važnih (životnih) iskustava. U tom smislu za njega bi sama filozofija bila slična umjetnosti, jer se i ona odnosi na životna iskustva, samo što ih mnogo češće i više opisuje nego što ih tumači.

Ozbiljni kritičari su skeptični i nekada vrlo kritični prema ovakvim knjigama. S pravom, jer od filozofskih knjiga očekuju više. Prije svega očekuju sučeljavanje s drugim relevantnim filozofima, pa kada je, kao što je ovdje slučaj, tema dostojanstva u pitanju bilo bi nužno temeljito ukazati na razliku između taštine i dostojanstva, egoizma i altruizma, hedonizma i narcisoidnosti itd., a zatim bi trebalo kritički analizirati shvaćanja dostojanstva u djelima istaknutih mislilaca, od Augustina i Pascala, preko Humeovog shvaćanja ponosa kao „neizravne emocije” u njegovoj „Raspravi o ljudskoj prirodi“ do diskusija o ulozi i praksi ponosa u djelima Gabriela Marcela, Tare Smith ili Mary Astell. To bi zahtijevalo i diskutiranje negativnih aspekata dostojanstva i ponosa, a i širu rasprave o problemu emocija i strasti, dakle raspravu o temeljnim etičkim pitanjima. Toga u ovoj knjizi nema. Ima opisa fenomena, ali nema poniranja u njegovu suštinu. 

Bierieva knjiga je prilog psihološkim razmatranjima i diskusiji o svakodnevnom životu, a ne filozofska rasprava. Knjiga je puna „primjera” i navođenja „slučajeva”, što je svakako lijepa ilustracija, pa su u tome autoru ove knjige i junaci književnih djela od pomoći jer njihova događanja (radnja, sadržaj, a ne oblik djela, dakle ne djelo kao estetski fenomen) čitatelju demonstriraju kako sve može biti demonstrirano i reprezentirano (ne)dostojanstvo. U ovoj knjizi njezin autor spominje mnoge značajne umjetnike, kao što su Christa Wolf, Franz Kafka, H. Ibsen, George Orwell i drugi, ali samo da bi njihova kazivanja ilustrirala Bierieve teze. Po svim svojim osobinama Bierieva knjiga je prije svega neka vrsta praktične psihologije. Ovakve knjige pokazuju i što nam je činiti i kako kroz život. Prije razgovor s čitateljem, u kojem Bieri uvijek nastoji pridobiti za svoje stajalište, nego filozofska refleksija i preciziranje pojmova, što je jedan od zadataka analitičke filozofije, koju je i autor knjige o dostojanstvu predavao. U ovoj knjizi čitatelj neće naći odgovor na pitanje zašto je nešto takvo kakvo jest, što je još jedan od dokaza da nije u pitanju filozofska refleksija, ali će naći mnogo toga što može biti zanimljiv prilog svakodnevnom diskutiranju o „životnim problemima”. 

Ne precjenjujem takve knjige, ali ne bih ni da ih podcjenjujem. Ne bih da se priklonim onom intelektualnom snobizmu, koji podcjenjuje svako uspješno djelo i dokazuje da je svaki bestseler dostojan prezira. Popularnost nije inačica lošem. Mnoge čitane, popularne knjige su regrutirale i uputile u svijet književnosti i filozofije mnoge u svakom naraštaju, a neke od najboljih knjiga svih vremena, poput Cervantesovog „Don Quijotea“ ili Tolstojevog „Rata i mira“, ujedno spadaju i u najčitanije knjiga svih vremena. 

I ova knjiga ima onu nužnu komunikativnost koja je čini čitljivom i zanimljivom. Knjiga govori o iskustvu dostojanstva, a ne o tome što je ono. Diskutira o činu, a ne o pojmu. U nizu različitih poglavlja ima mjesta za različite osobe i različita iskustva. Diskutira primjere o kojima mnogi mogu nešto reći, a ne pojmove, o kojima mogu tek poneki. Ova Bierieva knjiga u sebi nema normativnih, a ni apodiktičkih sudova, pa nije ni filozofija etike, ni filozofija znanosti. Ovo je populistička knjiga, daleka akademskoj ekskluzivnosti, što joj je prednost i mana istodobno. Priručnik, prilog za diskusiju. Razmišljanja o ponašanju, niz opisa, opaski i komentara. Poziv na osobno razmišljanje, sud i stav.

Autor ove knjige svakako spada u „filozofsku obitelj”. Takvo je njegovo obrazovanje, takva mu je i profesija, a ponekad i pristup temi kojom se bavi. Predavao je dugo filozofiju, a svoje tekstove smatra filozofskim. I u njegovim romanima ima filozofskih motiva. Iako ova njegova knjiga ne može biti svrstana u filozofske, to ipak nije razlog da se ona odbaci i ne čita. Mnogo toga u knjizi „Dostojanstvo kao način života“ možemo prihvatiti i usvojiti. U ovoj knjizi čitatelji mogu naći i ono o čemu su sami mislili ili barem slutili, ali nisu tako formulirali. Ponekad i ono što je njihovim stajalištima suprotno, što je također misaono poticajno i od pomoći u promišljanju razmatranog problema. Ako ova knjiga pokrene u svojim čitateljima pitanja, ona je već po tome „nagovor na mišljenje” i početak svojevrsne refleksije. Put ka filozofiji. Poziv na osobnu duhovnu avanturu. S tom nadom završavam ovaj tekst.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Factum izdavaštvo

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.