Kada dobar pisac čita druge pisce u tome bude posebne brige, i posebno lijepog razumijevanja drugih pisaca. Tatjana Gromača Vadanjel svojim pisanjem čuva vrijednosti. Ona zna da umjetnost obavezuje, zahtijeva našu pažnju i misaonu odgovornost u prosuđivanju umjetničkog djela. Takvo je njeno čitanje.

U pristupu djelima koja ima u vidu Gromača Vadanjel koristi deskriptivno – analitičku metodu, s primjerenim referencama na filozofska pitanja, što svaku prikazivanu knjigu postavlja u širi kontekst, koji nije samo pitanje estetskog, nego i povijesnog. To ilustrira posebno lijepom analizom o Beckettovom i Kiševom odnosu prema stvarnosti, kakvo čitamo u knjizi Marka Thompsona "Žamor povijesti". Sva djela o kojima Gromača Vadanjel piše u sebi imaju „one vrste težina pod kojima ljudski životi pucaju”, dakle piše o djelima u kojima je riječ o prijelomnim, dramatičnim i temeljnim iskustvima. Značajnim djelima o bitnim iskustvima.

Pisati sustavno književne kritike znači legitimirati sebe. Biti kroničarom književnih zbivanja, biti kritičarom. I više od toga: znači svoj život potpuno povezati s književnom produkcijom, živjet za i sa knjigama. Iskazivati svoja stajališta, vrijednosne kriterije, sklonosti, ukus. U svom odabiru i vrednovanju knjiga drugih iskazivati sebe. A u tom iskazivanju pozivati i nagovarati druge. Otvarati sebe drugima. Pisati o drugima, a zapravo iskazivati i, na očigled javnosti, oblikovati svoju biografiju. Prepoznajemo osobni biljeg svakog iskusnog recenzenta, znamo mu stil, narav, temperament, afinitet. Prepoznajemo njenu ili njegovu osobnost. Opće je mjesto da u govoru o drugima govorimo o sebi samima. Ali i izgrađujemo sebe, korigiramo, postajemo ono što jesmo. Zato je pisanje kritika ne samo njihova recepcija, nego i otvaranje sebe Drugom i kazivanje o Drugom iz osobnog iskustva pisanja i čitanja. Ja kao Drugi – rekao bi u drukčijem kontekstu Rimbaut.

Upravo zato pišem i o knjizi prikaza Tatjane Gromače Vadanjel. U toj su knjizi našli mjesta mnogi od onih koje bih i sam izabrao, neki koje ne bih, a i oni koje sam zahvaljujući Tatjaninom predstavljanju njihovih knjiga tek upoznao. Ova vrsna spisateljica i pažljiva kritičarka svaki put sa znanjem i ljubavlju uvodi čitatelja u djelo koje prikazuje. Ova njena osobna antologija najboljih suvremenih djela karakterizira njenu misaonost i njen istančan ukus, njene jasne vrijednosne sudove, a i njenu osobnu skromnost. Ova njena knjiga je višestruko korisna: kao lijep pregled reprezentativnih književnih (i nekih filozofskih) djela; kao jasno iskazano stajalište i zanimljiva interpretacija, što je s jedne strane poduka i uputa čitatelju, a s druge nagovor na vlastito promišljanje, koje započinje u dijalogu s ovim esejima; kao svojevrsna „filozofija književnosti”, koja se zasniva na konkretnim primjerima ili je pak poduprta djelima kao dokaz tvrdnji koje Tatjana Gromača Vadanjel zastupa. A uz sve to, ide i stilska dotjeranost, koja izlazi iz druženja s velikim piscima, pa je ovu knjigu baš zadovoljstvo čitati.

Imam i osobni razlog da ovo kažem. Tatjana Gromača Vadanjel tri je puta pisala o mojim knjigama. Svaki od tih osvrta je bio napisan s umijećem i ljubavlju, a mene se naročito dojmio prvi. Nisam znao ni ime ove nadarene spisateljice kada sam pročitao njen prikaz moje knjige „Imaginacija“ (2009.). U mojoj namjera je bilo da glavna ličnost bude, a da nije spomenuta, osoba mog brata blizanca. Onda je Tatjana napisala da je Drugi u mojoj knjizi moj jezik. U njemu je Drugi, sam jezik je Drugi. Tada postadoh svjestan svoje vlastite knjige, tada moja podsvijest postade nazočna mojoj svijesti, ono što sam ostvario osvijetli mi moju namjeru. Tatjanin tekst mi ponudi novo svjetlo na moj vlastiti rad. A to ona radi u svakom od svojih prikaza. Osvjetljava djelo. Zato je njene prikaze zadovoljstvo čitati i kada već imate jasno stajalište i sud o nekom djelom. Jer ne polemizirate, nego uspoređujete svoje stavove sa Tatjanom, razgovarate, razmjenjujete iskustva s njom. A njen moto je sadržan upravo u riječi A. Gidea: „Ne želim im suditi, a ni shvatiti ih, ili, bolje reći, kao što se uvijek događa: što ih bolje razumijem, to se više moj sud o njima ublažava“; kazat će jedan od junaka, a taj se osjećaj također stvara i unutar čitatelja, pri okončanju čitanja ovog velikog djela. 

I još jedan autor, E. Morin, čiji su stavovi o estetici Gromači Vadanjel, čini se, posebno bliski, pa s ovim misliocem dijeli uvjerenje da je estetski užitak sličan religijskom zanosu, a možda joj je još bliže Morinovo shvaćanje umjetničkog djela kao kompleksnog fenomena, u čemu odlazi i korak dalje od Morinovih estetičkih dojmova: za Tatjanu Gromaču izgleda nije dilema jesu li prvi stvaraoci bili umjetnici ili šamani; za nju umjetnici jesu šamani. To zna svaki autentični stvaralac i istinski ljubitelj umjetničkih djela. Ili možda ne svaki, možda rijetki, samo istinski, a Tatjana Gromača Vadanjel je sigurno od takvih.

Objavljeni tekst Lupiginog suradnika Predraga Fincija predgovor je knjizi "Osvajanje čitalačkog prostora"

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Sandorf

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.