Tekst Selvedina Avdića prenosimo s prijateljskog Žurnala

Odavno nisam pročitao nešto odvratnije od vijesti da je neko u dvorište porodične kuće košarkaša Edina Salaharevića, koji je 1992. godine mučen i ubijen u logoru Sušica, ubacio nožem isječenu košarkašku loptu. 

Salaharević je bio košarkaš "Slobode Dite" i juniorski reprezentativac Jugoslavije. Bio je veliki talent kojem su predviđali inostranu karijeru. Živio je u Tuzli, a neposredno pred rat rukovodstvo "Slobode Dite" posudilo ga je klubu u Boru. Pripremao se za Juniorsko prvenstvo Jugoslavije u košarci koje se trebalo odigrati u Beogradu. 

U aprilu 1992. godine posjetio je porodicu u Vlasenici, samo par dana prije nego što je srpska vlast u Vlasenici zatvorila kompletno bošnjačko stanovništvo u kućni pritvor. Edin više nije mogao izaći iz grada. Bezuspješno su intervenisali iz Košarkaškog saveza Jugoslavije pa i iz "Crvene zvezde". 

Ratni zločinac Predrag Bastah rekao je Edinu: “I kada bi svi izašli, ti nećeš izaći. Što si igrao košarku, igrao si”. U noći između 11. i 12. septembra Edin je, zajedno sa ocem, odveden u logor Sušica. Nakon rata, kosti su mu pronađene u tri sekundarne grobnice.

Jeziva simbolika isječene košarkaške lopte po svojoj mračnoj snazi može se porediti sa sloganom "Nož, žica, Srebrenica", koji je Marko Vešović nazvao genijalnom minijaturom u kojoj jezik, sveden na gole imenice, govori o nepodnošljivoj lakoći ubijanja. 

„Rima žica - Srebrenica omogućuje da, iza lapidarnog hvalospjeva genocidu – ljudožderski lapidarnog, dodao bi Krleža – čuješ eho poskočice: 'Op, žica, žica, žica drma mi se kabanica!' Ukratko: ko kolje, zlo ne misli“ - pisao je Vešović

Taj gnusni hvalospjev genocidu, sa samo tri oštre imenice, širi mržnju i strah efikasnije od čitave biblioteke mrzilačkih knjiga. Kad ga izvikuje, rulja ga reže na slogove, i tako čini idealnim za strojevi korak ili unisono podizanje desnice. Pogodan je i za napadački poklič, za usklik u mahnitoj pijanci ili prijeteći šapat, a može se brzo napisati na svaki zid. 

Simbolika isječene lopte ima istu mračnu snagu. Ona govori da zločin nije zaboravljen, da nema kajanja zbog njega - naprotiv, da postoji spremnost da se ponovi. Njen kreator pokazao je iznimnu kreativnost. Ta lopta budi traume, izaziva strah i nesigurnost, njena poruka je višeznačna, ali moguće ju je smjestiti u samo jednu ilustraciju. Na taj način, idealna je za društvene mreže, sasvim jasna prosječnom konzumentu i dovoljno pojednostavljena da zadrži pažnju među ostalim "senzacijama" na feedu, između videa "komičnog" pada radnika sa skele i fotografije teletine ispod sača. 

Zlo je vitalno i uvijek spremno da se prilagodi novom okruženju. Uvlači se na sportske događaje, filmove, popularnu muziku, iskače na tik toku i instagramu, gdje god vidi pogodan prostor.

Veliki zlikovci najkreativniji su u promociji zla, poput Hitlera koji je čitavo poglavlje "Moje borbe" posvetio marketingu svog ubilačkog, luđačkog poduhvata. Njegovom ministru Goebbelsu pripisuje se misao da uspješna propaganda mora biti prilagođena do nivoa koji je razumljiv najmanje inteligentnom pojedincu iz ciljane populacije. Kada se odgovarajuće poruke kreiraju, potrebno ih je ponavljati dok se ne ustale u neupitnu istinu i uvuku u podsvijest. Tada je moguće opravdati čak i zamisao da čitav jedan narod zaslužuje nestanak.

Poruka s Kazana (SCREENSHOT: YouTube)

Dok pišem ove rečenice, prijatelj mi skreće pažnju na vijest da je, ponovo nepoznat neko, na spomenik nevinim građanima srpske nacionalnosti koje je tokom opsade Sarajeva pobio Mušan Topalović Caco, napisao crvenom bojom: "Živi Caco u nama". Tekst je napisan na mjestu gdje je Topalović počinio najveće zločine, na zloglasnim Kazanima, na spomeniku koji je pokušao, polovično i kukavički, da oda pijetet žrtvama. Njegova poruka je precizna, identična kao i u slučaju lopte iz Vlasenice - nema kajanja, spremni smo ponoviti zločin. Kao što svakodnevno svjedočimo, u slučaju ovog teksta skoro iz minute u minutu, zlo na našim prostorima pokazuje veliku kreativnost i zbog toga ne treba da brine za svoju budućnost. 

Jako mi je žao što sam to napisao, ali i to je poruka "zaklane" lopte i odvratnog natpisa. Ipak, mora biti neko ipak, sve dok osjećamo mučninu zbog takvih "performansa", sve dok uviđamo da se radi o podmukloj manifestaciji zla, o nečemu toliko mračnom i suludom što ne bi smjelo da nam se uvuče u podsvijest, možda postoji mrvica nade.

Lupiga.Com via Žurnal

Naslovna fotografija: Pixabay