Film Citizenfour, koji se u svjetlu slave Akademijine nagrade od 19. travnja prikazuje i u hrvatskim kinima, predstavlja trenutno najkompaktniji izvor informacija o najprije američkom, a potom globalnom skandalu prisluškivanja građana u sprezi tajnih službi (poglavito Nacionalne sigurnosne agencije – NSA) i telekomunikacijskih operatera što ga je sredinom 2013. godine razotkrio bivši sistemski inženjer CIA-e Edward Snowden.

Posljednji rad iz samoosmišljene "post 9/11" trilogije novinarke, aktivistice i redateljice Laure Poitras pripada, k tome, čestom tipu "zakulisnog" dokumentarnog filma – onome koji se povlaštenim pristupom globalno poznatim protagonistima koristi kako bi razotkrio njihovu "drugu" / intimnu stranu. Poitras, kao i mnogi prije nje, profitira od karakterističnog kontrastiranja javnog i privatnog – dok sve televizije svijeta naklapaju o najvećem zviždaču našega vremena, on u kupaoni pokušava namjestiti neposlušnu kosu. Državnog neprijatelja br. 1 vidimo u kućnom ogrtaču, dok tipka ili se skriva ispod deke – u istovremeno tipičnoj i atipičnoj svakodnevici izgnanika. No za razliku od sličnih junaka, recimo sportskih i rock zvijezda, Edward Snowden simbol je borbe za razgraničenje javnog i privatnog, altruist novoga doba koji se svjesno žrtvovao u ime prava na slobodno mišljenje i govor. Stoga je značenjima bremenit novinarski instinkt onih koje je Snowden oko sebe okupio, a koji pored svih senzacionalnih dokumenata koje je pred njih stavio najprije pitaju za njegovo "privatno" – baš kao što je to mladić iz Sjeverne Karoline i predvidio.

Poitras, Glenna Greenwalda (autora trenutno najčitanije knjige o temi No Place to Hide koja u većoj mjeri razlaže događaje što ih vidimo u filmu – prije svega osmodnevni honkonški intervju na kojem se i film temelji) i Ewena MacAskilla iz The Guardiana zanima pozadina, po mogućnosti intima ili barem motivacija, pa protagonista nastoje izazvati pitanjima o mogućnosti suđenja i zatvora. Snowden je, međutim, duboko svjestan orijentacije suvremenih medija i svoje uloge simbola. Kao osviješteni, ali ipak tipični Amerikanac Snowden medije ne prezire, već im, svjestan njihove uloge, poklanja povjerenje i nastoji prepustiti dio vlastite odgovornosti.

Citizenfour atipičan je primjer politički angažiranog filma snimljenog metodama filma istine utoliko što redateljica i njezini kolege na razvoj događaja imaju u najboljem slučaju pasivan utjecaj – iako Snowden izvjestiteljskoj profesiji pripisuje veliki značaj, ustvari sve polazi iz njegove sposobnosti i požrtvovnosti. Ono što, međutim, sve likove čini autentičnim dionicima priče jest paranoja u koju zajedno postepeno tonu. Snowden, Poitras, Greenwald i MacAskill pritom su u nekoj vrsti konspirativnog savezništva – involvirani u događaje znatno više no što je inače slučaj čak i u istraživačkom dokumentarcu.

Snowden je Poitras, zajedno s Greenwaldom, odabrao kao posrednika između dokumenata i javnosti pa je njezino ime uz Snowdenovo i prije Citizenfoura bilo usko vezano. Usprkos tome, ona ostaje isključivo iza kamere, primjetna tek kroz (de)kriptirane elektroničke poruke. Poitras se tako našla u rijetkoj situaciji da je Akademijinu nagradu primila za film čija je tema u doslovnom smislu odabrala nju, manje kao autoricu ranijih radova o američkom ratu u Iraku (Moja domovina, moja domovina, 2006.) i zatočeniku Guantanama (Zakletva, 2010.), a više kao praćenu osobu senzibiliziranu za opasnosti koje iz nenadziranog obavještajnog sustava proizlaze. 

Cijeli tekst pročitajte na ovom linku

Lupiga.Com via Kulturpunkt.hr

Naslovna fotografija: YouTube/screenshot