Režija:

THE RESCUE - THE WEIGHT OF THE WORLD: Film starog kova koji publiku propisno nagrađuje

THE RESCUE - THE WEIGHT OF THE WORLD: Film starog kova koji publiku propisno nagrađuje

Marko Stojiljković

14. 07. 2024.

ocjena:
godina: 2023.
trajanje: 95 minuta
uloge: Rodrigo de la Serna, Julieta Zylberberg, Germán Palacios, Jorge Marrale, Andrea Garrote
žanr: politička triler-drama
scenario:  Daniela Goggi
režija:
Demokracija je nježni cvijet koji zahtjeva puno rada i posvećenosti kako bi izrastao i održao se, a u sebi nosi sjeme vlastite destrukcije do te mjere da vlastite mehanizme može upotrijebiti protiv sebe, što često i čini. Primjera za to je zaista mnogo, imamo ih i u okruženju, ali jedan geografski udaljeniji je možda ipak najslikovitiji. Riječ je, dakako, o Latinskoj Americi i njenim specifikumima gibanja između vojnih i civilnih režima od kojih su potonji uvijek demokratski izabrani, ali mogu biti i autoritarni i demokratski. Najtužnije od svega, ne postoji univerzalna formula uspostavljanja i održavanja demokracije, pa uspjeh ni u kojem slučaju nije zagarantiran. Ne možemo se tu osloniti čak ni na dramaturgiju koja nas navodi na krivi trag da je revolucija, a kamoli neka dogovorena tranzicija, nekakav kraj, moguće čak i trijumfalni.
THE RESCUE - THE WEIGHT OF THE WORLD: Film starog kova koji publiku propisno nagrađuje

Njome se neke priče završavaju, ali se ono nezgodno pitanje „a što dalje” rijetko kad postavlja. Film Daniele Goggi „The Rescue: The Weight of the World“ bavi se upravo tim pitanjem. Film je inače adaptacija memoarske knjige „El salto de Papá“ Martína Sivaka koja u Argentini ima status bestselera. Premijerno je prikazan prošle godine u Veneciji, a mi smo ga imali prilike pogledati na ovogodišnjem festivalu u Karlovym Varyma.

Godina je 1983. i Julio Levy (de la Serna) se sa svojom obitelji, suprugom Silvijom (Zylberberg) i dvoje djece vraća iz egzila u Španjolskoj u rodni Buenos Aires. Plan mu je uključiti se u obiteljski bankarski biznis, rame uz rame s bratom Miguelom (Palacios) koji već radi pod patronatom njihovog oca. To djeluje kao sasvim solidan i razuman plan, sve dok Miguel jednog dana ne bude otet od strane nepoznatih počinitelja na povratku s posla. Otmičari se prvo javljaju Juliju koji im, prateći njihove upute, isplaćuje traženu svotu koja pokriva skoro cijelu njegovu ušteđevinu. Ali to je samo početak njegovih briga i njegove propasti ...

Miguel, naravno, ne biva oslobođen, pa njegov brat i supruga Alicia (Andrea Garrote, ujedno i ko-scenaristica filma) pokušavaju naći drugi način za njegovo oslobođenje, institucionalni i vaninstitucionalni. Sastanak s predsjednikom koji pokazuje elementarnu empatiju neće baš uroditi plodom, budući da on delegira nekoga iz svog kabineta, a taj nekoga od ministara, a ovaj ih, pak, upućuje na svog časnika „od povjerenja” koji ima kontakte s ekipom koja može obaviti posao za honorar koji se ne upisuje u knjige. Oni zapravo ne znaju kome i u kojoj mjeri mogu vjerovati, ali nisu u poziciji u kojoj mogu birati, dok se razlike između dva režima sve više čine kozmetičkima, a suština im je skoro ista ... Kako dani odmiču (dani od otmice, 2, 45. ili, primjerice, 304. potpisani su nam na ekranu), Julio sve više propada i sve se više zapliće u očajničke poslovne poduhvate, pritom ugrožavajući i svoju obitelj i obiteljski biznis.

Argentina ima jaku kinematografsku tradiciju, posebno u sferi repertoarskog filma i posebno u žanrovima političke drame i trilera, baziranih na istinitim događajima ili ne. Ti filmovi dosta često crpe inspiraciju iz priča s margine turbulentne povijesti zemlje u prošlom stoljeću kao primjerice „The Secret in Their Eyes“ (2009) Juana Joséa Campanelle ili „El Clan“ (2015) Pabla Trapera. Uradak Daniele Goggi sasvim je vrijedan dodatak toj tradiciji.

Faktografski intonirana priča ispričana je u kronološkom, skoro pravolinijskom prosedeu, ali se na rubu toga otvara prostor za njeno proširenje i pogled u posljedice koje korupcija i kalkulantstvo ostavljaju na ljude bez stvarne političke moći, ma kako oni bili situirani, na njihove odnose i sudbine čitavih obitelji. Akcent je tu stavljen na glumu, pa Rodrigo de la Serna ima priliku briljirati, što i čini polako dozirajući sliku Juliove propasti, a njegov takt prate i ostali članovi ansambla, posebno Julieta Zylberberg kao njegova supruga i Andrea Garrote kao šogorica, dok ih redateljica vodi dosta nježnom rukom.

Ispod površine prosedea i realistično-uvjerljive glume moguće je obratiti pažnju i na neke druge detalje. Istini za volju, scenografija unutarnjih prostora (kuća, poslovnih i vladinih ureda) u kojima se radnja filma uglavnom odvija, nije toliko akcentirana i detaljna, ali se zato još i bolje može primijetiti poigravanje s tonovima boje koji na anti-intuitivan način upravljaju našim raspoloženjem. Recimo, topliji, zemljani tonovi u drugoj polovici filma (u odnosu na hladnije, modre u prvoj) znak su tek lažne nade, ako ikakve uopće. Sve to je pritom spakirano u, za tip filma, izuzetno kompaktan format od devedesetak minuta zahvaljujući montaži Eliane Katz.

Na koncu, „The Rescue: The Weight of the World“ je pravi pravcati film starog kova koji publiku propisno nagrađuje, ali od nje i zahtjeva intelektualni i emocionalni angažman te koncentraciju. Kao takav, ne samo da nastavlja tradiciju argentinske kinematografije, već pomalo podsjeća i na pojedine komade literature iz te, ali i iz drugih južnoameričkih zemalja koji danas imaju status klasika.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: El Rapto

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.