Što se zapleta tiče, zamislite da je Marge Gunderson iz filma „Fargo“ (1996) imala malo stariju rođaku i da se ta rođaka zvala Barb. Ona (Emma Thompson) se nije vidjela u policiji već je živjela skromno, mirno, u skladu s prirodom i u bračnoj harmoniji sa svojim mužem Karlom. Otkad je Karl umro, njena jedina utjeha je pecanje. Zima je i cijeli okrug je zavijan, ali Barb je riješila da ode na jezero Hilda kako bi pecala pod ledom. Idući tako, ona nalijeće na lokalca (Marc Menchaca) koji nije baš rječit, ali pred sobom ima mrlju od krvi za koju kaže da je od jelena. 

Ispostavlja se da krv nije životinjska, već je „pripadala“ otetoj djevojci (Laurel Marsden), zbog čega Barb sebi uzima za zadatak da je spasi. Međutim, stvari nisu onakve kakvima se čine, posebno kada na scenu stupi stvarni „mozak” operacije otmice, gospođa u ljubičastom kaputu (Judy Greer). Ono što slijedi je obračun s nadmudrivanjem između jedne ispravne, čvrste i agilne starije žene i nešto mlađe negativke koja, za razliku od sličnih filmskih tipova, za svoje postupke ima vrlo opipljive razloge.

Po opisu radnje, reklo bi se da je „The Dead of Winter“ gotovo generički „snježni” akcijski triler s jurnjavom i pucnjavom. Ni reputacija redatelja koji je radio „štanc” za televiziju, dok mu je ovo tek treći kino-film, ne služi kao neka naročita reklama za film. Čini se, pak, da je Brian Kirk sposoban izvesti poneku žanrovskim pravilima diktiranu „set piece” scenu ili sekvencu na solidan način, ali ni da mu poneka generička rješenja, poput „flashback” scena u kojima se otkriva pozadinska priča protagonistice, nisu ispod časti.

Na drugoj strani vage stoje dvije izvrsne glumice, obje korištene kontra svog uobičajenog tipa, te natjerane u borbu jedna protiv druge. Emma Thompson doista briljira, ponajviše zahvaljujući svojim instinktima, a Judy Greer je slijedi u stopu. Drugi adut je i lokacija koja, pak, „glumi” drugu lokaciju – film nije sniman u Sjedinjenim Državama, već u Finskoj, a iako šumoviti predjeli s kolibama i zaleđenim jezerima liče jedni na druge, čini se da ih nije baš lako naći i vješto utkati u tkivo filma. Iznenađujuće se ispostavlja i da je Kirk, makar za ovaj film, imao sasvim solidnu taktiku kako će prikazati obračun, dok se i za „flashback” scene ispostavlja da su savršeno tempirane i da, pored onog očekivanog, otkrivaju i nešto preko toga.

Zašto onda „The Dead of Winter“ ipak nema nešto bolju ocjenu od one koju vidite? Filmu zapravo ništa ne nedostaje, a i poneki od svojih nedostataka uspijeva okrenuti u vlastitu korist. Nije do filma, već do toga gdje je prikazan i u kojim je uvjetima nam je bilo moguće njegovo gledanje. Jer, rekli smo, ne rade svi filmovi jednako dobro na svakoj veličini ekrana i u svim uvjetima prikazivanja. 

U Locarnu je „The Dead of Winter“ bio dostupan ili u izrazito formalnoj socijalnoj situaciji pod šifrom Piazza Grande (za eksperiment, možemo trg u švicarskog gradu zamijeniti, recimo, Arenom u Puli) koja podrazumijeva i ceremoniju i konzumaciju filma u velikoj grupi i posjet atrakciji. A trik je u tome što ovakvi filmovi bolje funkcioniraju u nešto relaksiranijim, „običnijim” uvjetima regularne kino-projekcije ili opuštenog večernjeg kućnog gledanja. Na ekranima manjim od navedenih također ne funkcioniraju zbog distrakcija drugog tipa.

Zato – valja paziti i gdje što gledamo ...

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: The Dead of Winter

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.