Kako radnja odmiče, svrsishodnost humanitarne inicijative Munteanovih junaka postaje sve dvojbenija. Jedna od sporednih junakinja već u prvim scenama dovodi u pitanje svrhu pomoći koja se pruža rijetko i bez procjene potreba. Ne valja davati nadu mladoj djevojci ako se u selo vraćamo jednom u pet godina, opominje ona. Na takve primjedbe obrušava se njezin partner, koji se osjeća prozvanim jer je djevojčici iz sela koje pati od nestašica struje poklonio - tablet. Kasnije u filmu uočit ćemo da ni ostatak isporučene robe ne odgovara stvarnim potrebama primatelja, što dovodi do poznatog argumenta i kritike humanitaraca koji svoje korisnike prečesto ne pitaju što im zapravo treba. Naših troje junaka, četvoro kada im se pridruži i samosabotirajući starac, ubrzo će i sami shvatiti da ne mogu preživjeti ni jednu noć u hladnoj šumi oslanjajući se na preostale zalihe humanitarne pomoći. Jer njihove vreće sadrže tek beznačajne i neodržive grickalice poput čipsa i kukuruznih kolačića.

Radu Muntean i dalje je briljantan u svojem suptilnom i oštroumnom prikazu napetih međuljudskih odnosa. To se posebno ogleda u izrazito uvjerljivim dijalozima, a možemo pretpostaviti da su bile potrebne nebrojene pripreme kako bi glumačke replike zvučale toliko jednostavno, spontano i normalno. Mogli smo to vidjeti na ovogodišnjem Zagreb Film Festivalu na čijem se rasporedu našao i „Întregalde“ te je prikazan u Muzeju suvremene umjetnosti.

Tema humanitarne pomoći uvijek je bila osjetljivo pitanje u Rumunjskoj. Javno mnijenje varira od toga da humanitarna pomoć nema konkretan učinak, preko teze o pomoći koja stvara ovisnost o pomoći (argument koji je tek ovlaš dotaknut u filmu), do ideje da je država obvezna pružati materijalnu podršku svojim najugroženijim građanima i građankama. Munteanov film dosljedan je u razlaganju pogrešnih procjena velegradskih “spasitelja”. Vreće s robom su neprikladne. Naizgled izgubljeni mještanin može se snaći i njihova intervencija samo pogoršava stvari. Nakon što ga je “spasio” iz šume, jedan od likova uznemirenog starca neprekidno hrani jakim sredstvom za smirenje kako bi ga ušutkao. 

Pred kraj filma, redatelj predlaže i alternativu: vrstu podrške koju pokreće sama zajednica. Savjeti za takvo organiziranje suptilno se prikazuju kroz cijeli film: načelnik će zamoliti seljanina da zapregom ili traktorom spasi zaglavljene ljude. Kada se vlasnik zaprege ujutro napokon ukaže u dubokom snijegu, otkrivamo da njegova asistencija nije plaćena. Naime, raštrkana planinska zajednica čitavu godinu preživljava upravo zahvaljujući međusobnoj solidarnosti. Naglašavajući tu poantu, najveći čin humanitarnosti prikazan je na kraju filma, kada izgubljenog starca ugosti, nahrani i počisti dobroćudna mještanka. Ovo nije izolirani čin dobrote. Žena je to već činila.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Întregalde