Morao se britanski filmaš suočiti s kinematografskim nasljeđem Abela Gancea i njegovog nijemog petosatnog spektakla, Sergeja Bondarčuka i njegovog „Waterlooa“ i Kinga Vidora te njegove adaptacije Tolstojevog romana „Rat i mir“, mada u potonja dva Napoleon svakako nije bio jedini glavni i centralni lik, ako je to bio uopće. Još važnije od svega, morao se suočiti i s nesnimljenim Napoleonom, Kubrickovim, od istraživačkog materijala za koji je američko-britanski filmaš složio svoj vizualno impozantni, ali narativno upitno uspješni eksperiment integralne adaptacije romana Barry Lyndon čiji bi naslovni junak po svojim karakteristikama mogao funkcionirati kao kakva preteča francuskog vojskovođe. Scott se opredijelio za klasični pristup biografskog filma širokog raspona koji obuhvaća tridesetak godina života, ali i nesvakidašnji fokus kroz koji se taj period posmatra: odnos Napoleona i njegove prve supruge (i najveće ljubavi) Joséphine.

Scott film otvara formativnim momentom u životu mladog oficira kada on kao pristaša revolucije gleda pogubljenje svrgnute kraljice Marie Antoinette, nakon čega se fokus prebacuje na formativni moment njegove vojne karijere, kada kao satnik komandira opsadom grada Toulona koji se našao u rukama francuskih rojalista i federalista potpomognutih britanskom i španjolskom mornaricom. Scott i scenarist mu David Scarpa sugeriraju da je nakon te bitke Napoleon (računalno pomlađeni Joaquin Phoenix) unaprijeđen za čak četiri čina, do brigadira, što nije istina (bitku je vodio kao pukovnik) i sklapanje partnerstva i mentorstva s Paulom Barrasom (Rahim), što je također samo djelomično točno, budući da film ne ulazi u njihov kasniji razlaz. Ono što slijedi je ukidanje jakobinskog terora, puštanje zatvorenika (među njima i jedne značajne zatvorenice), pokušaj rojalističke pobune i Napoleonovog odgovora na nju, te njegov uspon i, što je još važnije, poznanstvo s Joséphine de Beuharnais (Vanessa Kirby), od Napoleona šest godina starije udovice kraljevskog oficira i majke dvoje djece.

Joséphine, odnosno njeno bračno nevjerstvo, će se ispostaviti kao razlog za Napoleonovo napuštanje položaja u Egiptu, što dalje sugerira kompliciran odnos koji će ovaj par do kraja filma imati. Scarpa i Scott se tu oslanjaju na klišej da je njihova kuća dinamika zapravo obratna onoj koju su javno pokazivali, odnosno da je Joséphine svog čovjeka pratila u javnosti sve do krunidbe, ali da je kod kuće zapravo ona vukla konce dok se Napoleon bavio vojnim i političkim kampanjama. Paralelno s vojnim uspjesima (Austerlitz je dan kao najzorniji primjer), postavlja se imperativ nasljednika kojeg mu carica nije mogla podariti, dolazi do „sporazumnog” razvoda, drugog politički motiviranog braka s austrijskom princezom Marie Louise, te do vojno-političkih peripetija u kojima Napoleonu sreća okreće leđa, od invazije na Rusiju, pa do Waterlooa.

U ovoj verziji filma, Scott zapravo samo „protrčava” kroz povijesne događaje, pritom se minimalno obazirući na politiku, što je legitiman izbor. Također, gotovo da i nema riječi o Napoleonovoj viziji, onome što je htio, što je makar djelomično uspio ostvariti, onome za što, odnosno protiv čega se prvenstveno borio, te dalekosežnim posljedicama koje su njegovi uspjesi (ili neuspjesi) imali na narednih 50 ili 100 godina europske povijesti. „Oslobođen” tog šireg povijesnog konteksta, film „Napoleon“ je zapravo sveden na nakupinu nekonzistentnih klišeja, uglavnom uvrjedljivih, poput njegovih kompleksa, paranoja i manija, sugerirajući primitivno generičko objašnjenje da je on bio i ostao dječarac koji se igrao kako rata, tako i ljubavi, i u tim igrama koristio sva sredstva da nahrani svoj uzdrmani ego. Pritom, dobar dio „baze” za izgradnju lika Scott i Scarpa uzimaju iz fundusa onovremenih britanskih napisa i izmišljotina, do sada uglavnom razbijenih mitova, poput onog o niskom rastu, nesigurnosti i deluzijama o grandioznosti. U njihovom viđenju Napoleona nema ničeg velikog i grandioznog, ničeg doista ludog i zastrašujućeg, i na koncu ničeg što opravdava zašto bi se takva ličnost našla u središtu filmskog spektakla ili u središtu povijesnih zbivanja, osim možda sreće da se nađe u pravo vrijeme na pravom mjestu, urođenog oportunizma i ponešto talenta za vođenje bitke.

Slično vrijedi i za odnos između njega i Joséphine, koji ne samo da se u tonu njiše od seks-komedije do melodrame, s ciljem predstavljanja naslovnog junaka kao patetičnog, nego u kojem se čak i njen lik kao motivator potroši i svede na kartonski isječak i dramaturško pomagalo. Pritom, u svom scenariju Scarpa često koketira sa sprdnjom i „trešom”, što je naročito osjetno u dijalozima punim „one-liner” citata koji, što namjerno, što nenamjerno izazivaju smijeh i podsmijeh. Tako da ni taj središnji odnos zapravo ne funkcionira i brzo se troši.

To, naravno, pod pritisak stavlja glumce koji svoje tanke likove moraju nekako odigrati. Što se tiče Vanesse Kirby, u njenoj interpretaciji Joséphine je intrigantna na početku, ali se to jako brzo potroši, pa postaje isprazna, što scenarij od nje i zahtjeva. U slučaju Joaqina Phoenixa kao Napoleona, stvari stoje još gore, budući da glumac pribjegava svojim, a ponekad i tuđim oprobanim manirizmima (od svog potpisnog mrmljanja sebi u bradu u trenutku skreće ka vikanju a la Al Pacino), mahnitanju i glumatanju, na kraju i reciklaži svojih recentnih „razmahanih” i razvikanih uloga, od „Jokera“ Todda Philipsa do naslovnog junaka u „Beau Is Afraid“ Arija Astera. Glumci u epizodnim ulogama ponekad dobiju priliku pomalo „razmrdati” situaciju za scenu ili dvije, ali to zapravo ništa ne garantira.

Scott se ipak može pouzdati na ono što mu doista dobro ide, a to su masovne scene, posebno bitaka. Problem je, međutim, što u filmu imamo samo dvije-tri koje su dovoljno duge da bi ostavile jak i trajan dojam (prednjači Austerlitz na snijegu i zaleđenom jezeru gdje Napoleon kamuflažom mami Austrijance i Ruse u ledeni grob), dok ostale traju prekratko da bi osjetnije popravile dojam diktiran željom da se o Napoleonu snimi beskrajno površna „studija karaktera”. Ostatak Scottovog režijskog postupka svodi se na citate onovremenih djela likovne umjetnosti kompozicijom pojedinih kadrova ili na citate Kubricka i Barryja Lyndona rekreacijom kadrova i glazbe.

Na kraju, doista je potresno na što se sveo redatelj koji je svoju karijeru započeo povijesnim spektaklom smještenim u doba Napoleonovih ratova („The Duelists“) i koji je nekoliko puta ranije dokazivao da mu izričaj povijesnog spektakla leži, posljednji put nedavno u „The Last Duel“. Njegov „Napoleon“ ostaje jedan u suštini „mali” film o jednom „malom” čovjeku.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Napoleon