Režija: Yorgos Lanthimos

KINDS OF KINDNESS: Uzalud veliki budžet i vrhunski glumci, film je naporan

KINDS OF KINDNESS: Uzalud veliki budžet i vrhunski glumci, film je naporan

Marko Stojiljković

28. 07. 2024.

ocjena:
godina: 2024.
trajanje: 164 minute
uloge: Emma Stone, Jesse Plemons, Willem Dafoe, Hong Chau, Margaret Qualley, Mamadou Athie, Joe Alwyn, Yorgos Stefanakos
žanr: apsurdna horor-dramska antologija
scenario:  Efthimis Filippou, Yorgos Lanthimos
režija: Yorgos Lanthimos
Omnibus-filmovi su nekada predstavljali priliku mladim autorima za afirmaciju, naročito studentima. Recept je bio jednostavan: uzeti nekoliko (najčešće tri) tematski ili makar po miljeu bliskih filmova koji su na rubu između kratkog i srednjeg metra, te ih spojiti skupa u jedan dugometražni i baciti u kino-distribuciju. Omnibus je mogao biti i krovna forma za kolekciju kratkih filmova jednog autora koji bi upravo njime privukao pozornost na sebe, kao što je, na primjer, napravio Daniel Szifron sa svojim uratkom „Wild Tales“ kojim ispituje paradokse života u Argentini. Međutim, kada omnibus/kolekciju/antologiju pravi već etablirani i razvikani filmski autor, i to nedugo nakon velikih uspjeha, onda bi to mogao biti znak za uzbunu jer se, u najmanju ruku, radi o ego-tripu.
KINDS OF KINDNESS: Uzalud veliki budžet i vrhunski glumci, film je naporan

Primjer nam se upravo odvija pred očima u vidu novog filma Yorgosa Lanthimosa, mučkog provokatora ili najpasioniranijeg antropologa među filmašima, „Kinds of Kindness“. Film je sniman dok je Lanthimosov prethodni film, silnim nagradama ovjenčani „Poor Things“, bio u post-produkciji s uglavnom istom glumačkom i tehničkom postavom, a premijeru je imao na ovogodišnjem Cannesu. Odatle je krenuo na festivalsku turneju na kojoj se zaustavio i na festivalima u Karlovym Varyma, u Puli (u noćnom programu „Popularna Pula“ u Areni) i na Paliću gdje je prikazan kao film otvorenja. Film je također već ušao u redovnu kino-distribuciju hvatajući više momentum uspjeha Lanthimosovog prethodnog filma podgrijan premijerom novog.

U prvoj od tri priče imamo situaciju da je Robert (Plemons) korporativni lakej kojem njegov šef Raymond (Dafoe) programira svaki aspekt života: što će jesti i piti, kada će spavati, što će čitati, kada će voditi ljubav sa svojom ženom (Chau) koju je on i izabrao i hoće li njih dvoje imati djece. Za to ga nagrađuje lagodnim životom sa prostranom kućom, službenim autom i povremenim kolekcionarskim poklonima, korištenim sportskim rekvizitima koji imaju svoju priču, poput McEnroeovog slomljenog reketa ili Sennine oštećene kacige. Međutim, jednom kada odbije poslušnost, Robert će ostati ne samo bez svih materijalnih i inih pogodnosti, već i bez identiteta. Hoće li mu tada pomoći poznanstvo s Ritom (Stone)?

U drugoj priči, protagonist je policajac Daniel (Plemons) koji se nosi s time da je njegova žena Liz nestala na istraživačkoj ekspediciji. Jednom kada se Liz (Stone) vrati, Daniel će posumnjati da to nije ona nego njezin klon, a kao dokaz za tu tvrdnju će uzeti njene promijenjene prehrambene navike i njena veća i mekša stopala. Drugi ga se trude razuvjeriti, ali će on s njom otpočeti igru moći, istine i izazova koji čak zahtijevaju organsku žrtvu.

Junakinja treće priče je Emily (Stone) koja zajedno s partnerom Andrewom (Plemons) za potrebe poliamoričnog kulta čiste vode čiji su oboje članovi, a koje vodi guru Omi (Dafoe) sa svojom suprugom Akom (Chau), traži ženu koja može dizati iz mrtvih. Ta žena je, navodno, jedna preživjela sestra bliznakinja i Emily ju je vidjela u snu. Kada Emily njen muž, kojeg je napustila nakon što se pridružila kultu, na prevaru drogira i siluje, ona će, kao onečišćena, biti protjerana iz kulta, ali će sve učiniti kako bi se vratila ...

Trostruke, ali manje uloge u filmu imaju i Margaret Qualley, Mamadou Athie i Joe Alwyn, dok istog lika inicijala RMF igra Yorgos Stefanakos. Budući da RMF služi da pogine u prometnoj nesreći, dodijeli nagradu ili bude oživljen, postavlja se pitanje koliko je on u sve tri priče isti lik, ma koliko periferan bio, te koliko su tri dotične priče baš njime povezane. Trik s istim glumcima u različitim ulogama još nekako i možemo prihvatiti ako smo voljni, ali nam svejedno ostaje činjenica da je „Kind of Kindness“ zapravo kolekcija triju srednjemetražnih filmova od kojih bi svaki mogao biti samostalna epizoda „Zone sumraka“, ili, za mlađu populaciju, „Black Mirrora“. 

Nategnute poveznice se mogu uočiti (ne, to nije lik RMF), već najšire shvaćene teme, budući da treća priča kombinira raspravu o slobodi nasuprot udobnosti pripadanja iz prve i otuđenju i maniji kao pogonskoj sili iz druge. Opet, postavlja se pitanje zašto Lanthimos i njegov suradnik na ranijim filmovima Filippou umjesto filma nisu napravili luksuznu mini-seriju, budući da u skoro tri sata trajanja „Kinds of Kindness“ postaje naporan za gledanje u komadu, a da se pritom svaka od pojedinačnih priča mogla stisnuti u po pola sata trajanja, a cijeli film u ispod 100 minuta.

Uostalom, nije da nam u tih dodatnih petnaestak minuta po epizodi Lanthimos i Filippou otkrivaju nešto suštinski bitno, koliko zapravo repeticijama gradiraju teze intonirane kao veliko otkrivenje, a koje su zapravo banalne, što im je zapravo i manir. To ne znači da njihove teze nisu intrigantne, o čemu govore njihovi zajednički rani radovi, prije svega „Dogtooth“, ali jednom kada ih postave, oni zapravo ne znaju što će s njima. Apsurd i „deadpan” izričaj koji gravitiraju nihilizmu, uz povremene transgresivne provokacije tu zapravo češće služe kao alibi ili kao dimna zavjesa koja skriva carevo novo odijelo. I Lanthimos i Filippou bi zapravo profitirali kada bi se malo odvojili jedan od drugog, Lanthimos u suradnji s britanskim scenaristom Tonyjem McNamarom koji bi ga fokusirao i smirio, a Filippou kada bi radio s drugim grčkim „weird wave” filmašima čije su potrebe za senzacionalizmom ipak manje od Lanthimosovih.

Režijski, doduše, Lanthimos ima, tu i tamo, poneku suvislu ideju, recimo da inzistira na apstrakciji snimajući ruke koje gestikuliraju umjesto lica govornika, naročito u kontrastu sa širim planovima kojima se po pravilu služi. Neke druge, poput sjećanja, vizija i snova u crno-bijeloj tehnici visokog kontrasta, pak, više djeluju kao vašarski trikovi, a pretjerano korištenje minimalističke, skoro atonalne glazbe na klaviru za „najavu” onoga što će se dogoditi može biti i autorov izraz nepovjerenja prema publici. 

Glumci su, pak, maestralni u svojim ulogama, naročito Jesse Plemons u svojim varijacijama zbunjenih ekspresija Williama H. Macyja iz filmova braće Coen, uparenim s glumčevim fizikusom na tragu pokojnog Philipa Seymoura Hoffmana, dok su Emma Stone i Willem Dafoe još uvijek nekako ostali u modusu iz prethodne suradnje s Lanthimosom, „Poor Things“, što ne smeta previše, ali više nije toliko svježe.

Možda je, pak, najveći razlog za kritičarsku frustraciju taj što je nečemu tako nedokuhanom i banalnom, a tek sporadično interesantnom, odobreno snimanje s velikim budžetom i vrhunskim glumcima (koji, pak, sami ne mogu spasiti ovo nedonošče) samo na osnovu redateljevih prethodnih „zasluga”, odnosno njegove razvikanosti. Sve to dok neki drugi projekti, nekih drugih autora s manjim samoreklamerskim talentom, bilo onih mladih, bilo stvarno zaslužnih, još uvijek čekaju na realizaciju ...

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Kinds of Kindness

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.