Režija: Una Gunjak

EKSKURZIJA: Odrastanje iz perspektive jedne sarajevske petnaestogodišnjakinje

EKSKURZIJA: Odrastanje iz perspektive jedne sarajevske petnaestogodišnjakinje

Marko Stojiljković

24. 09. 2023.

ocjena:
godina: 2023.
trajanje: 93 minute
uloge: Asja Zara Lagumdžija, Maja Izetbegović, Nadja Spaho, Izudin Bajrović, Mediha Musilović, Muhamed Hadžović, Vedran Tuce
žanr: socijalna drama o odrastanju
scenario:  Una Gunjak
režija: Una Gunjak
Odrastanje u filmovima nije isto što i odrastanje u stvarnom životu. U filmovima, a tu prije svega mislimo na široko dostupne, američke, pubertet je sveden samo na jedan period vremena koji, ma kako šokantan bio u fizičkom i u psihološkom smislu za jedinku u razvoju, ipak prođe, pa život krene nekim svojim ustaljenim, unaprijed programiranim tokom. Iako filmski klišeji postoje s valjanim razlogom (makar to bio taj da u filmu kao mediju oni „rade svoj posao”), jasno je da je (su)život jedinke i društva dosta kompliciraniji i izazovniji od toga. To vrijedi i za „uređeniji i transparentniji” Zapad, a kamoli za kaotični, konzervativni, „zaostali” Balkan u kojem su neizgovorena i nepisana pravila po pravilu važnija od onih službenih. A kako to izgleda iz perspektive jedne sarajevske petnaestogodišnjakinje, možemo vidjeti u dugometražnom prvijencu Une Gunjak „Ekskurzija“.
EKSKURZIJA: Odrastanje iz perspektive jedne sarajevske petnaestogodišnjakinje

Film je nakon premijere na festivalu u švicarskom Locarnu zaigrao pred domaćom publikom na Sarajevo Film Festivalu, gostovat će na ovogodišnjem Zagreb Film Festivalu koji se priprema punom parom, saznali smo od organizatora, a bosanskohercegovački je kandidat za Oscara

Isprva se čini da za našu protagonisticu Iman (debitantica Asja Zara Lagumdžija) stvari uopće ne stoje loše. Ona je odlikašica zbog čega uživa povjerenje svoje majke (Izetbegović), pa nije pod njenom stalnom paskom, dijelom i zbog toga što majka ima i svojih problema i obaveza. Iako djeluje šutljivo i povučeno, ni u školi nije baš nepopularna, a sa svojom školskom drugaricom Hanom (Spaho) gaji blisko prijateljstvo. Cijeli razred se priprema za završnu ekskurziju, kao opcija se spominje Venecija, što će mnogima biti prvo putovanje u inozemstvo, ali nedavni (stvarni) dosta publicirani i „tabloidizirani” incident iz škole u Banjaluci u kojem se, navodno, sedam djevojaka iste dobi s ekskurzije vratilo u drugom stanju baca određenu sjenu, prije svega na roditelje.

Za Iman problemi počinju s jednom sitnom laži. Naime, dečko iz susjedstva koji joj se sviđa, pohvalio se svojim drugovima da je spavao s njom. Iman prihvaća njegovu laž u nadi da će njih dvoje doista otpočeti vezu, ali i da će na taj način steći dodatnu popularnost u školi među svojim drugaricama kao prva koja je izgubila nevinost. Vodeći se „kockarskom logikom”, ona čak povećava ulog kada nakon jedne mučnine natruhne ostalima da je možda u drugom stanju. To ne samo da će uplašiti momka s kojim je do tada „petljala”, već će alarmirati i sve ostale, kako nastavnike i administrativno osoblje čije agende variraju od zaštite vlastitih pozicija do igara moći i ciničnog vrijeđanja mlađih generacija, tako i njene drugove i drugarice koji zapravo samo ponavljaju i projiciraju stavove svojih mahom konzervativnih roditelja. Ubrzo se Iman nađe u pravom paklu socijalnih odnosa za koji ona svakako nije bila spremna.

Dosta veliki problem leži u scenariju Une Gunjak i dosta tankoj, po pravilu neizrečenoj i često čak ni sugeriranoj motivaciji likova za svoje postupke, prije svega Iman. Upravo iz tog razloga se dosta toga može svesti na maksimu da šašavi klinci rade i govore gluposti zbog kojih upadaju u ozbiljne nevolje koje nisu ni slutili. To samo po sebi nije netočno, mladi ljudi doista jesu skloni glupostima „kušanja života”, ali u „Ekskurziji“ se čini da su potpuno lišeni osjećaja za realnost, nagona za samoodržanjem i mehanizama kontrole onda kada to scenarij od njih zahtjeva, dok tih problema nemaju u nekim drugim situacijama. 

Jednostavno, tu količinu naivnosti i arbitrarnosti nije lako „kupiti”, posebno iz pozicije nekoga tko se još uvijek makar djelomično sjeća svojih i tuđih pubertetskih gluposti. Ipak, čini se da Una Gunjak ima nešto drugo u fokusu, a to bi bilo studiranje mehanizama socijalnih odnosa u jednoj specifičnoj okolini koja još uvijek liječi svoje rane iz bliske prošlosti i stječe nove u sadašnjosti tranzicije, klasnog raslojavanja i tihog, poratnog međuetničkog trvenja. Priča s Banjalukom nije tu slučajno, kao što to nisu ni komentari roditelja na tu temu, neki od njih krajnje neukusni. Opet, društveni konzervativizam, patrijarhat i naglašena, pomodna i stoga lažna religioznost zajednička su obilježja sve tri etnije i konfesije, što se pod povećalom Une Gunjak dobro vidi.

Pritom, njena režija kombinira minucioznost i ležernost. Minucioznost se ogleda u vrlo pametnoj i diskretnoj upotrebi filmske glazbe tek negdje od polovice filma, u suradnji s montažerkom Clémence Diard na održavanju ritma (i sama režiserka se dosta „kalila” kao montažerka), te u vođenju direktora fotografije Matthiasa Pilza u smjeru realističnog „hvatanja” lokacija sarajevskih blokovskih naselja bez „turističke” egzotizacije. Ležernost, pak, vidimo u načinu na koji Gunjak radi s glumcima, u slučaju mladića i djevojaka redom neprofesionalcima, puštajući ih da se upuste u sasvim prirodne interakcije, dok se stariji i iskusniji glumci u to uklapaju skoro pa na improvizacijski način. U tom smislu je mlada Asja Zara Lagumdžija pravo otkriće i ona svakako ima budućnost u bosanskohercegovačkoj, regionalnoj, pa čak i europskoj kinematografiji ako joj uspije izbjeći zamke tipiziranog „castinga” u budućnosti. 

A „Ekskurzija“ na koncu ostaje dobar film koji je mogao biti i bolji da se autorica usudila dozirano osloniti na neke od filmskih klišeja preko kojih bi jasnije poentirala. Ovako često ostaje suviše diskretan za vlastito dobro. A možda to iz gorepotpisanog kritičara samo progovara cinizam kao profesionalna deformacija i određeno nerazumijevanje za adolescentske drame današnje mladeži ...

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Ekskurzija