U drugom dugometražnom filmu Théa Courta, „Bijelo na bijelom“, dobitniku nekoliko nagrada već na svojoj premijeri u Veneciji prošle godine, a kojeg smo imali priliku pogledati ovo ljeto u okviru turneje Motovun Film Festivala po ljetnim kinima koja je zamijenila sam festival u fizičkom obliku, priča počinje gotovo nevino. Čileanski fotografski pionir (riječ je kraju 19. stoljeća) Pedro (Alfredo Castro, česti akter u filmovima Pabla Larraina kao što su „Tony Manero“ i „The Club“) dolazi na udaljeno imanje gospodina Portera na jednom od otoka u arhipelagu Ognjene zemlje kako bi napravio svadbeni portret. Prva koincidencija je to da se domaćin uvijek bavi nekim drugim, važnijim stvarima, pa će Pedro uz asistenciju sluškinje Aurore (Rubio) uslikati gazdinu buduću nevjestu samu. Drugi šok je to da nevjesta Sara (Esther Vega Pérez) nije još ni zakoračila u pubertet, što u fotografu budi različite pobude, neke od njih ne baš sasvim časne, koje ga mogu uvući u ozbiljne nevolje.

Pedrova pedofilija se možda može maskirati čistim artističkim težnjama (djevojčica je svakako lijepa, premda pretjerano odraslo obučena, a on samo želi fotografirati nju i njenu svadbenu haljinu), kao i pobuđenim kompleksom spasitelja koji ostaje nemoćan u želji da joj na bilo koji način pomogne. Druga manifestacija Pedrove nemoći je i to da on zapravo nema kontrolu nad svojom sudbinom jednom kada se našao na kraju svijeta. Ne može otići jer brod ne dolazi ni izbliza često ili makar redovito, samo vjenčanje se odlaže, vlasnik imanja ostaje nevidljiv (toliko da se zapitamo postoji li uopće), a njegova nevjesta nečujna, pa naređenja dobija od suradnika, pomoćnika, zaposlenika i podčinjenih. Stoga mora ostati i sudjelovati u dnevnim aktivnostima, u skladu sa svojim mogućnostima, a ponekad i preko svojih moralnih „crvenih linija“.

Ono što počinje fotografiranjem naoružanih lovaca (primarni izvor prihoda je trgovina kožama) ili Aurore i indijanske služinčadi, ubrzo prelazi u mnogo gadljivija saznanja i skliznuće na nepovratnu cestu u pravcu proverbijalnog srca tame. Porterovi podčinjeni i zaposlenici su svi od reda surovi i do zuba naoružani muškarci (od kojih neki govore engleski, a neki španjolski jezik) kojima je trijebljenje lokalnih Indijanaca, uz eventualno porobljavanje njihovih žena i djece, osnovna doktrina (iza koje, čini se, stoji sam Porter), a najelokventniji među njima (Rudolph) ima „utopijske“ ideje o izgradnji klasno i rasno segregirane zajednice na novoosvojenoj zemlji. Pedro tako postaje nijemi svjedok, a samim time i voljni sudionik u zločinu protiv čovječnosti koji uključuju ubijanje, silovanje i porobljavanje.

Procesi koji traju tijekom radnje filma ne mogu se tek tako svesti pod jedan krovni termin, jer su i njihove motivacije raznorodne. Nije tu, dakle, samo riječ kolonizaciji, kapitalizmu, religiji, odnosno religijama, nacionalizmu ili različitim nacionalizmima, te rasizmu. Faktor koji tu svakako igra ulogu je i izolacija u kojoj se ljudi predaju primalnim nagonima, te diskrepancije između nominalne hijerarhije i percepcije stvarnog stanja, što je koktel za katastrofu i moralni pad čak i nekog neporočnog, što Pedro svakako nije.

Klasnim podjelama, ovisnošću o njima i sjećanjima Court se bavio i u svom prethodnom filmu „Ocaso“ (2010.) i to iz vrlo distinktivne, osobne, reklo bi se uske perspektive. Ovdje to ponavlja (mi cijelo vrijeme radnju u sporom tempu pratimo kroz Pedra), s tim da pogled ponekad skreće u širinu (ubijanje Indijanaca nije samo incident), a potom i u introspektivnu dubinu. Alfredo Castro u glavnoj, nosećoj ulozi je svakako sposoban da takvo što iznese na svojim plećima, a uloge tihih i pasivnih ljudi koji ključaju „unutra“ i inače mu dobro stoje. Doista, teško je naći glumca koji bolje od njega internalizirao konflikt i pretvorio ga u moralno potonuće.

Sve to vidimo u sporom tempu, dodatno usporenom radi gotovo fotografskog studiranja pejzaža i onih koji se u njemu nađu. Court se često koristi montažnim sekvencama umjerenog tempa da bi, što je realističnije moguće, i što više nalik na onovremene fotografije, gledao i prikazivao ono što njegov protagonista vidi. U ovom sporovoznom, kompleksnom anti-westernu, odnosno negaciji osnovnog etičkog postulata žanra o životu na granici i nužnosti širenja granica poznatog svijeta po svaku cijenu, prizori nisu nimalo lijepi, ali zato mogu biti poučni i natjerati nas da se zapitamo što je tu zapravo civilizacija, a što divljaštvo.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: White on White