ZDRAVLJE POD BUBREGE: Kako su farmaceuti stvarali paniku i na njoj zaradili milijarde dolara
tko ne kupi - umre
U februaru 2009. godine u bolnicama oko Mexico Cityja pojavile su se prve naznake slučajeva gripe. Zvaničnici meksičke vlade poslali su briseve grla svojih pacijenata u američki Centar za kontrolu bolesti (CDC) i Kanadski nacionalni laboratorij u Winnipegu, čiji su naučnici pronašli novi tip virusa H1N1, nazvan po tipu hemaglutinina i molekula neuraminidaze na svojoj površini koji mu omogućavaju da se širi kroz tijelo.
Otkriće onoga što je postalo poznato kao “svinjska gripa” - jer su svinje bili prvobitni nosioci virusa – potaklo je ogromnu zabrinutost u krugovima zdravstvenih radnika. Pandemija gripe iz 1918. godine koja je ubila na desetine miliona ljudi širom svijeta također je uzrokovana onim što se činilo novim tipom virusa H1N1. Iako su drugi tipovi virusa H1N1 kružili među stanovnicima SAD-a više od 30 godina, meksički virus je izgledao drugačije i na prvu se činio posebno agresivnim. Uskoro je Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) počela oglašavati alarme. Dvije milijarde ljudi – jedna trećina svjetskog stanovništva – mogla se zaraziti, upozoravala je agencija, a milioni bi mogli umrijeti. Ekonomisti Svjetske banke previđali su da bi trošak takve pandemije – računajući izgubljene poslove i povećane troškove liječenja – mogao doseći čak 4,8 posto svjetskog BDP-a.
Panika se širila svijetom. U Meksiku su zatvorene škole i uredi, letovi su otkazani, a zemlja je izgubila 2,2 milijarde dolara u nekoliko sedmica. U Velikoj Britaniji je vladina internet stranica o svinjskoj gripi imala 2.600 otvaranja u sekundi i srušila se nedugo nakon pokretanja; U New Yorku je toliko ljudi paničarilo zbog simptoma koji podsjećaju na svinjsku gripu da su prostorije hitne pomoći bile nakrcane sa deset puta više pacijenata od uobičajnog, pogoršavajući pomoć onima koji su je zaista trebali.
U Kini i drugim zemljama granične medicinske sestre stavljale su u karantin svakog sa prehladom ko je želio ući u zemlju. Mada su direktni prenosi virusa sa svinje na čovjeka izuzetno rijetki, Egipat je naredio klanje svih svinja u Kairu, osiromašujući hiljade malih kršćanskih farmera. U Afganistanu je u karantin stavljena jedina svinja u ovoj zemlji.
Margaret Chan, generalni direktor SZO, objavio je 11. juna 2009. godine da “pandemična opasnost” - ili svjetska epidemija – virusa H1N1 zvanično počinje. Vlade širom svijeta izdale su hitne naredbe za kupovinu lijekova i vakcina protiv gripe vrijedne hiljade miliona dolara, dok je novi berzovni indeks *RXFLU pratio zarade kompanija. Prema podacima J.P. Morgana na “pripremu za influencu” širom svijeta je potrošeno do 10 milijardi dolara u 2009. godini, uključujući više od četiri milijarde samo u SAD-u.
Strašna predviđena opasnost se nije desila. U 2009.-2012. sezoni virusa oko 18.000 ljudi je umrlo od bolesti širom svijeta, manje nego u prethodnoj godini, a velika većina žrtava imali su ozbiljne otežavajuće okolnosti poput raka, bolesti pluća, AIDS-a ili prekomjerne težine, koja može otežati disanje. Jedna vrsta virusa obično dominira svim drugim tokom sezone gripe pa je H1N1 možda spasio živote potiskujući agresivnije viruse. SZO i dalje tvrde da je njihova odluka bila zasnovana na najboljim dostupnim dokazima ali su evropske vlade, koje su potrošile hiljade miliona eura na neiskorištene lijekove i vakcine, počele postavljati pitanja.
U martu 2010. godine izvještaj Vijeća Evrope je zaključio da se virus H1N1 smatrao blagim prije nego je SZO izdao pandemijsko saopštenje i izrazilo zabrinutost zbog utjecaja moćnih farmaceutskih kompanija na donošenje odluka u agenciji. Nacrt odgovora SZO-a objavljen je u martu 2011. godine. On poziva na više transparentnosti ali zaključuje da “nijedan kritičar SZO-a nije iznio nijedan izravan dokaz za komercijalni utjecaj na donošenje odluka”. Nažalost, odgovor ne računa milijarde dolara izgubljene u panici ili milione života koji su možda dovedeni u opasnost brzopletim zdravstvenim preporukama agencije.
Smrtnost od virusa je izuzetno rijetka kod onih koji nisu već bolesni ali su stručnjaci od 1950-ih upozoravali da bi se pandemija iz 1918. godine mogla ponoviti. Postali su posebno oprezni kada se od kokoši 1997. godine 18 ljudi u Hong Kongu zarazilo novim virusom zvanim H5N1 a šest njih je umrlo. Ovaj virus “ptičije gripe” nije se prenosio sa osobe na osobu ali je bio hiljadu puta opasniji od običnog virusa pa su se neki stručnjaci pribojavali da ako bi virus mutirao i prenosio se lakše mogao ubiti milione ljudi u vrlo kratkom vremenu.
U 1999. godini SZO je pokrenuo program pomoći vladama da se pripreme za ovu užasavajuću, ako ne malo vjerovatnu, mogućnost. Agencija je izdala dokument moleći vlade da naprave plan uzbune javnosti i pripreme programe masovne vakcinacije u slučaju da se novi “pandemijski” virus počne širiti. Zbog činjenice da takav virus nije od ranije poznat, trebalo bi oko šest mjeseci da se proizvedu dovoljne količine vakcina. Međutim, dokument je također sadržavao dodatak u kojem se opisuje nova vrsta lijeka protiv virusa poznata kao “neuraminidazarski inhalatori” koji bi mogli pomoć u kontroli pandemije.
Sudeći po dodatku, ovi lijekovi, blokirajući djelovanje proteina neuraminidaze, sprječavaju širenje virusa kroz tijelo i smanjuju jačinu simptoma. Lijekovi bi također štitili ljude koji su bili izloženi zarazi poput zdravstvenih radnika i rodbine bolesnika od zaraze ili slično, kako je dokument sugerisao. Proizvođači ovog novog lijeka u 1999. godini su još uvijek tražili odobrenje zvaničnih regulatora uključujući američku administraciju za hranu i lijekove ali su naknadna izdanja SZO-ovih uputstava o virusu sugerisali vladama da ih “uskladište” jer u slučaju hitnosti njihovi proizvođači možda ne bi imali vremena da ih proizvedu dovoljno za sve potrebe.
Kada se H5N1 “ptičija gripa” ponovo pojavila u Aziji 2003. godine, ova preporuka o “skladištenju” je dovela do vala povećanja trošenja na “pripremu za pandemiju”. U 2005. i 2006. godini, američka i EU vlade su uskladištile “neuraminidazarske inhalatore” u vrijednosti od gotovo tri milijarde dolara, poznate kao Tamiflu. Po cijeni od deset do 15 dolara po dozi, nekoliko zemalja u razvoju u Africi, Aziji i Latinskoj Americi mogle su priuštiti Tamiflu, ali je Margaret Chan, tadašnja pomoćnica generalnog direktora SZO-a zadužena za koordinaciju virusne pandemije, pridružila se predstavnicima Hoffman – La Rochea, švicarskog proizvođača Tamiflua, u pozivu zapadnim vladama da pomognu fondu za skladištenje Tamiflua za zemlje u razvoju.
Nakon “saopštenja o pandemijskoj opasnosti” iz 2009. godine, novo otimanje za lijek je uskoro počelo a godišnja prodaja Tamiflua se popela na dvije milijarde dolara. U Koreji su glasine o nedostatku lijeka potakle HSBC i druge moćne banke da se takmiče sa bolnicama u kupovini i skladištenju lijeka. Zemlje u Aziji, Africi i Latinskoj Americi izdale su hitne narudžbe Tamiflua iz rezervi SZO-a a neke su vlade čak uzimale zajmove vrijedne desetine miliona dolara od programa za ptičiju gripu Svjetske banke i Human Influenza Facilityja da bi kupile lijek.
Uprkos panike zbog “ptičije gripe”, obični virus je većina ljudi smatrala blagom bolešću pa je većina Tamiflua kupljenog u SAD-u i drugdje vjerovatno “uskladištena” u skladišta i privatne zdravstvene kabinete i nije korištena. Tokom ranih 2000-ih Tamiflu se često propisivao u Japanu, koji je učestvovao sa 60 posto globalne potrošnje. Tu su se pojavili prvi znakovi mogućih problema sa lijekom.
Doktor Rokuro Hama vodi Japanski institut za farmakovigilancu, neprofitnu grupu smještenu u Osaki koja prati sigurnost farmaceutskih proizvoda. U 2002. godini, nedugo nakon što je Tamiflu predstavljen u Japanu, on je dobio nekoliko izvještaja o djeci koja su se počela ponašati čudno nekoliko sati nakon uzimanja lijeka. Četrnaestogodišnji dječak odlutao je iz porodičnog apartmana na devetom spratu i skočio preko vanjske ograde u smrt; sedamnaestogodišnji dječak je istrčao iz svog doma na obližnji autoput, gdje ga je pregazio teretni kamion; 39-godišnji čovjek i dva trogodišnja dječaka iznenada su umrli na spavanju.
Hama nije siguran da su ovi i još nekoliko sličnih slučajeva direktno povezani sa Tamifluom. Virus sam po sebi može izazvati delirijum i smrt u rijetkim slučajevima a velika većina onih koji su uzeli lijek nije imala nikakve neželjene posljedice. Ali kada je Hama proučio slučajeve pažljivo primijetio je neurološke simptome drugačije koji je ponekad viđaju u slučajevima virusa; tačnije, ti su simptomi sličniji predoziranju lijekovima koji uništavaju centralni nervni sistem, poput Valijuma.
U odgovoru na Hamaov izvještaj, japansko Ministarstvo zdravlja, rada i socijalne zaštite je zatražilo od istraživačkog tima na Yokohama univerzitetu da prouči 2.846 pedijatrijskih pacijenata sa virusom, od kojih su neki uzeli Tamiflu. Yokohama istraživači su izvijestili da halucinacije i drugi neuropsihijatrijski simptomi nisu češći među djecom koja su uzela lijek i onima koji nisu. Kada je Hama pažljivije pogledao ovu analizu, zaključio je da sadrži nekoliko grešaka, uglavnom povezanih sa onim što epidemiolozi nazivaju “pogrešna kvalifikacija” - poput slučajeva u kojima su djeca sa halucinacijama kvalifikovana kao ona koja nisu uzela Tamiflu iako većina njih sigurno jeste.
Hama je ponovo analizirao podatke sa Yokohame i procijenio da Tamiflu doprinosi četverostrukom povećanju učestalosti halucinacija i drugi neuropsihijatrijskih neželjenih efekata kod djece sa virusom. Novinarsko pismo upozorilo je Hamau na činjenicu da je Chugai, Rocheova podružnica koja promovira Tamiflu u Japanu, obezbijedila sredstva za dvojicu naučnika koji su radili na Yokohama studiji. Mada nema dokaza za nezakonite radnje, takvo finansiranje uvijek povećava mogućnost sukoba interesa.
Nedugo nakon SZO-ovog “pandemijskog upozorenja” u junu 2009. godine, Keji Hayashi, japanski pedijatar koji je znao za upozoravajuće istraživanje Rokuroa Hamae, odlučuje da želi više informacija o rizicima i pozitivnim stranama Tamiflua. Na kraju krajeva, ako je lijek zaista spašavao živote, vrijedilo bi ga propisivati pacijentima, uprkos malom riziku od nekoliko neželjenih efekata. Ali kada je Hayashi potražio stručnu literaturu našao je tek nekoliko članaka o temi – a sva je istraživanja finansirao Roche.
Najvažniji dokument, čiji su autori bili Laurent Kaiser, švicarski doktor u Kantonalnoj bolnici u Ženevi, pojavio se u Arhivi interne medicine 2003. godine. Ovaj dokument, zasnovan na zaključcima deset istraživanja, zaključuje da pacijenti koji su uzimali Tamiflu imaju 55 posto manju šansu da iskuse nekoliko virusnih komplikacija – poput upale pluća – i 50 posto manje štanse da će morati u bolnicu od pacijenata koji nisu uzeli lijek. S obzirom na to da je smještaj u bolnicu skup, Kaiserovi zaključci sugerišu da lijek ne samo da smanjuje patnju, nego da bi mogao uštedjeti novac – važna stavka za razmatranje kod vlada koje se dvoume oko SZO-ovog prijedloga da uskladište lijek.
Dok su se Kaiserovi zaključci činili snažnima, Hayashi je bio zabrinut da se ugled lijeka zasniva na ovom članku i malom broju drugih. Kontaktirao je Toma Jeffersona, britanskog stručnjaka za viruse pri Cochrane Collaboration, mrežu epidemiologa koju finansira britanska vlada i koja izvodi nezavisne revizije medicinskih istraživanja. Cochrane grupa je objavila izvještaj u korist Tamiflua 2006. godine, uglavnom zasnovan na istim člancima koje je Hayashi već pročitao.
Kada su Jefferson i njegove kolege pročitale Hayashijevo pismo i oni su se uskoro počeli pitati da li je njihova ranija procjena bila ispravna. Primijetili su nekoliko nejasnosti i grešaka u Kaiserovom članku koje ranije nisu primijetili. Naprimjer, definicija “komplikacija povezanih sa virusom” koje su doktori koristili u istraživanju je bila neprecizna, što je težim činilo odrediti šta je istraživanje zaista promatralo; visok nivo virusa u klinikama gdje su se ispitivanja vršila činio je čudnim. U normalnim okolnostima, tek 15 posto onoga što čini poput “gripe” izazvano virusom influence i dokazano u laboratorijskim ispitivanjima – drugi slučajevi su uzrokovani nekim drugim mikrobima. Ali u klinikama gdje su se odvijala Tamiflu istraživanja, čak 80 posto slučajeva sličnih gripi su potvrđeni kao influenca, povećavajući sumnju da su pacijenti birani i iz nekog razloga to nije spomenuto u članku.
Svi lijekovi se testiraju nasumičnim izborom grupe pacijenata (u ovom slučaju zaraženih gripom) koja će testirati lijek (u ovom slučaju Tamiflu) a drugima će se dati placebo koji izgleda isto. Važno je da ni pacijenti ni njihovi doktori ne znaju ko dobija koji lijek, jer ako bi znali, mogli bi biti pod utiskom – svjesno ili ne – da precijene bilo kakav napredak u grupi koja je dobila testni lijek. Međutim, epidemiolozi postaju sve više svjesni da čak i kada se prikupe podaci, obrada podataka može biti osjetljiva na slične utjecaje. Naprimjer, većina istraživanja je provedena na nekoliko klinika pa su statističari mogli odabrati samo te klinike ili podgrupe pacijenata u kojem bi rezultati bili superiorniji u testnoj grupi – iako rezultati svih pacijenata i klinika učesnika ne bi pokazivali takve rezultate. Osoba koja pravi izvještaj je mogla objaviti samo rezultate onih istraživanja koji pokazuju pozitivne efekte lijeka i potisnuti druge dobijene rezultate. Analiziranje podataka je suptilno umijeće a neke kompanije čak koriste kompjuterske programe za “miniranje podataka” kako bi izbacili rezultate koji ne obećavaju.
U Kaiserovom slučaju, jedna omaška je očita: autori su koristi kombinovane rezultate nekoliko manjih studija da bi došli do zaključka kako Tamiflu smanjuje komplikacije i hospitalizacije. Kombinovanje studija na taj način je uništilo “nasumičnost” pa placebo i Tamiflu grupe više nisu bile nužno slične. Naprimjer, ako je placebo grupa sada sadržavala više pretilnih ili na drugi način rizičnih pacijenata prema virusnim komplikacijama, to bi Tamifluu dalo neravnopravnu prednost; ako je Tamiflu grupa sada sadržavala više ljudi koji su uzimali aspirin ili druge lijekove, ponovo bi bili u neravnopravnoj prednosti kod rezultata. Naravno, kombinovanje rezultata može također dovesti do smanjivanja Tamifluove učinkovitosti, ali ne postoji način da se tvrdi jedno ili drugo bez pregleda originalnih nalaza a koji nisu opisani u Kaiserovom tekstu.
Cochrane tim je uskoro saznao da oni nisu bili jedini sa nedoumicama oko Tamiflua. Američka agencija za hranu i lijekove (FDA) je također bila sumnjičava. Aktivni sastojak Tamiflua je otkrila australijska biotehnološka kompanija 1989. godine i ona je licencirala na britansku firmu GlaxoSmithKline (GSK). Ova kompanija joj je dala ime Relenza, izvršila klinička testiranja i poslala rezultate FDA-u 1999. godine. Naučni odbor FDA koji je pregledao ove rezultate nije bio impresioniran; primijetili su da lijek – puder za oralnu inhalaciju – ima malo efekta na simptome virusa i činilo se da samo pogoršava probleme sa disanjem kod ljudi sa astmom. Članovi odbora su glasali 13 naprema 4 protiv dozvole ali ih je agencija preglasala i odobrila lijek svakako. Čelnik FDA antivirusnog programa, Heidi Jolson, opravdava ovu odluku time što Relenza može biti korisna za neke pacijente pa je čak i slabo efikasan lijek bio bolji od nikakvog s obzirom na strah od “ptičije gripe” koji je kružio. Relenza je odobrena iste godine. Do kraja 2000. godine preliminarne istrage su pokazale da je Relenza možda bila faktor u 22 smrti od virusa kod pacijenata sa astmom ili drugom postojećom bolesti pluća. Lijek je ipak ostao na tržištu.
Lov na tabletnu verziju lijeka bez raspiratornih rizika počeo je nedugo nakon otkrića Relenze. Tokom ranih 90-ih istraživači sa Gileada, američke biotehničke kompanije, razvili su jedan takav lijek i licencirali ga na Hoffman – La Roche koji mu je dao tržišno ime Tamiflu. Relenza je već bila odobrena FDA je dala Tamifluu “ubrzani” status što je značilo da su klinička istraživanja još manje kontrolisana nego što je to bilo kod Relenze. Sudeći prema FDA-ovim kontrolnim dokumentima, rezultati najvećeg Tamiflu istraživanja, u kojem je učestvovalo oko 1.500 pacijenata, nikada nisu pažljivo analizirani u agenciji, iako su njeni zvaničnici znali za postojanje takve studije. Na osnovu Rocheovih dokumenata koje su dali na uvid Jeffersonu i njegovom timu, kompanija je provela više od hiljadu kliničkih testova lijeka ali rezultati - zanemarite detalje – većine studija nikada nisu pregledani od nekoga van kompanije, uključujući FDA. Nakon odobrenja, FDA je bila pažljiva i zahtijevala od da na Tamifluu piše da lijek nema dokaza za smanjenje hospitalizacije, komplikacija ili smrti od virusa.
Kada je Jefferson postao svjestan problema sa Kaiserovim člankom i drugim dokumentima o Tamifluu zatražio je od autora originalne studije sirove podatke kako bi on i kolege mogli sami ponoviti analizu. Ali Kaiser i drugi su mu rekli da ne mogu pronaći te podatke te predložili da kontaktira kompaniju. Nakon odlaganja od nekoliko mjeseci, zvaničnici iz Rochea poslali su Cochrane grupi niz “nalaza istraživanja” koji su samo potvrdili rezultate prezentovane u članku oko kojeg su imali nedoumice.
Na osnovu pravila Cochrane grupe, istraživači su bili obavezni da odgovore Hayashiju u roku od šest mjeseci. Britanske i australijske vlasti također su vršile pritisak na grupu da obnovi reviziju Tamiflua iz 2006. godine, pa su u decembru 2009. godine istraživači objavili članak u Britanskom medicinskom žurnalu (BMJ) tvrdeći da je nemoguće reći da li Tamiflu smanjuje komplikacije od virusa ili ne. U pismu o ovom članku, zvaničnici iz Rochea su izjavili da će kompanija objaviti “cjelokupne izvještaje istraživanja” nezavisnim istraživačima u skoroj budućnosti.
Odmah nakon Nove godine 2010. Roche je omogućio Cochrane grupi i harvardskom epidemiologu Marcu Lipsitchu uvid u dodatne podatke. U decembru 2010. godine, na prezentaciji, Lipsitch je objavio ponovnu analizu deset Kaiserovih studija tvrdeći da u svakom slučaju Tamiflu smanjuje ono što on naziva “manjim komplikacijama raspiratornog trakta” za oko 40 procenata.
Premda je ovim riješen problem nastao kada je Kaiser spojio studije, to nije ponudilo odgovore na druga pitanja koje je identificirao Cochraneov tim, uključujući nejasnu definiciju “komplikacija donjeg respiratornog trakta” i neobjašnjivo visok procenat gripe među pacijentima koji su testirali lijek. Ovi problemi dovode u pitanje Lipstichove zaključke.
U međuvremenu, Cochraneov tim, koji je tad već brojao sedam članova, proveo je najveći dio 2010. godine prebirući hrpu dokumenata – ukupno oko 3.200 stranica – koje im je Roche učinio dostupnim.
Napravili su takođe dossier o lijeku Tamiflu koristeći različite izvore, uključujući državnu Administraciju za hranu i lijekove (FDA) i druge institucije koje se bave lijekovima. Pritom su primijetili još više nepodudarnosti između članaka objavljivanih u naučnim časopisima i Rocheovih internih dokumenata, od kojih su se mnogi odnosili na sigurnost lijeka. Prema tekstovima objavljenim u novinama, nisu primijećene ozbiljne nuspojave – ili “ozbiljni neželjeni efekti” kako su ih nazvali, u toku dva klinička istraživanja, sponzorisana od strane Rochea, u kojima je 908 pacijenata uzimalo Tamiflu; međutim, prema Rocheovim neobjavljenim dokumentima tri “ozbiljna neželjena efekta”, koja su mogla biti u vezi s uzimanjem Tamiflua, primijećena su prilikom ovih ispitivanja.
Godine 2008. u članku objavljenom u žurnalu Drug Safety (Sigurnost lijekova), koji je potpisala grupa Rocheovih autora, tvrdilo se da štakori i miševi, kojima je data veoma jaka doza Tamiflua, nisu pokazali nikakve negativne nuspojave. Međutim, prema dokumentima koje je japanskim ministarstvima zdravstva, rada i socijalne zaštite dostavio Chugai, japanska podružnica Rochea, jednaka doza Tamiflua usmrtila je više od polovine životinja. Dok su ugibali, štakori su pokazivali mnoge simptome oboljenja centralnog nervnog sistema koji je Hama opisao u kliničkom praćenju japanske djece.
Cochraneova grupa otkrila je, nadalje, da su primjeri halucinacija i čudnih nesreća relativno često navođeni u Rocheovom post-marketinškom nadgledanju Tamiflua. U članku objavljenom u Međunarodnom žurnalu kliničke prakse (International Journal of Clinical Practice) tvrdilo se da su se isti simptomi, u jednakom broju, javljali i kod pacijenata koji nisu uzimali Tamiflu. Nisu, međutim, objavljeni podaci na osnovu kojih se došlo do takvog zaključka.
Koliko su takve nepodudarnosti česte u medicinskoj literaturi? Prije šest godina, John Ioannidis, profesor epidemiologije na Medicinskom fakultetu Univerziteta Ioannina u Grčkoj, ustanovio je kako gotovo polovina članaka, objavljenih u naučnim časopisima, sadrži otkrića koja su neistinita u smislu da ih nezavisni istraživači ne mogu ponoviti.
Problem je naročito izražen u medicinskim istraživanjima, kod kojih tekstovi u medicinskim časopisima – gdje su kolege recenzenti kolegama – mogu biti ključni u donošenju odluka o potrošnji višemilionskih iznosa, ponekad i više milijardi. Bilo bi iznenađujuće ako takav sukob interesa ne bi ponekad uticao na uredničku neutralnost a u slučajevima medicinskih istraživanja razlozi pristrasnosti su jasni. Većina medicinskih časopisa ostvaruje više od polovine prihoda kroz objavljivanje reklama i reprinta farmaceutskih kompanija, dok su desetine u vlasništvu kompanija poput Wolters Kluwer-a, izdavača medicinske literature, koji obavlja i marketinške usluge za farmaceutsku industriju. Neke od tekstova o Tamifluu radili su “pisci iz sjene”, suradnici Adisa, podružnice Wolters Kluwer-a koja se specijalizovala u kreiranju brošura i naizgled profesionalnih članaka za svoje klijente, farmaceutske kompanije. Ovo bi moglo objasniti zašto su neki autori tekstova o Tamifluu kazali Jeffersonu da nisu imali originalne podatke o kliničkim testiranjima, na kojima su se članci zasnivali: neki od njih možda ih nikad nisu ni vidjeli. “Pisci iz sjene” koji su stvarali tekstove o Tamifluu rekli su Deborah Cohen, novinarki BMJ-a (poznati izdavač medicinske literature, prim.prev) da oni, kao ni autori pod čijim imenima su tekstovi objavljivani, nisu imali na raspolaganju podatke o rezultatima kliničkih testiranja lijeka – tabele i brojke dostavili su im Rocheovi zvaničnici koji su tražili da se u tekstovima naglasi opasnost od gripe i dobrobit od Tamiflua.
Na kraju su Cochraneovi istraživači zaključili da, premda veoma posvećeni dokumentima koje im je Roche poslao, nisu u poziciji da izvuku ikakve zaključke o tome da li je, ili pak ne, Tamiflu siguran i djelotvoran kod komplikacija izazvanih gripom, poput upale pluća. U dobijenim spisima nedostajali su opisi originalnih metoda korištenih u kliničkim ogledima, zbog čega je bilo nemoguće rekonstruisati kako je istraživanje planirano od početka te da li su planovi u međuvremenu mijenjani. Kompanija im nije dostavila ni detaljne podatke o pacijentima koji su tokom kliničkih ispitivanja ispoljili neželjene efekte. Tokom 2010. i 2011. Jefferson i njegove kolege pisale su Rocheu mnogo puta, tražeći informacije koje nedostaju. Uprkos obećanju kompanije da će “potpuni izvještaj o studiji” biti dostavljen nezavisnim istraživačima, na njihove zahtjeve nika nije odgovoreno, pa je Cochraneova grupa nastavila objavljivati kritičke tekstove o Tamifluu.
Sve što je Roche trebalo da uradi kako bi se ušutkali skeptici bilo je da objavi tražene informacije. Počelo me je kopkati zašto to nisu učinili, pa sam, u februaru 2011. uputila pismo kompaniji. Predstavnica Rochea odgovorila mi je da je Jeffersonova i Cochraneova grupa imala sve materijale neophodne za analizu djelotvornosti Tamiflua. Kako sam, kroz detaljne razgovore s Jeffersonom i njegovim kolegama, znala da oni to ne smatraju tačnim, probala sam drugačiji pristup. Među dokumentima koje je Cochraneova grupa dobila od Rochea bio je i sadržaj u kojima je navedeno četiri ili pet poglavlja ili “modula” za svaku od Kaiserovih studija. Modul 1 predstavljao je zbir rezultata istraživanja, dok su moduli od 2 do 5 sadržavali informacije koje su Jefferson i njegove kolege tražile, uključujući protokol o slučajnom odabiru pacijenata i njegove modifikacije, detaljne istorije bolesti, kao i izvještaje o neželjenim efektima. Ali, Roche im je dostavio samo Modul 1 ali ne i ostale.
“Da li je cjelovit izvještaj o studiji sadržavao svih pet modula?”, pisala sam Rocheovoj djelatnici. “Dovoljno je da mi odgovorite sa da ili ne”. Nije mi odgovorila sa da ili ne već je ponovila tvrdnju da je Cochraneova grupa imala sve neophodne informacije za analizu studija o Tamifluu.
Brojne protivrječnosti u dokazima u vezi sa lijekovima Tamiflu i Relenza otvaraju pitanja o odluci Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) da proglasi pandemiju gripe 2009. i propagira ove lijekove za borbu protiv bolesti. U maju 2009., mjesec dana prije objave pandemije, Roy Anderson, ugledni britanski epidemiolog, savjetnik SZO i britanske vlade, ozbiljno je upozorio slušatelje Radija BBC da bi samo Relenza i Tamiflu mogli da spriječiti katastrofu pandemije iz 1918. godine. U to vrijeme, Anderson je primao 116.000 britanskih funti, godišnje, od kompanije GlaxoSmithKline, proizvođača Relenze. Ubrzo su uslijedili zahtjevi da odstupi iz vladine Naučno-savjetodavne grupe za vanredna stanja. Nekoliko mjeseci kasnije, Anderson je napustio položaj rektora londonskog Imperial Collegea, uz objašnjenje da se želi posvetiti istraživačkom radu ali je i dalje savjetnik britanske vlade i Svjetske zdravstvene organizacije.
U deset godina, koje su prethodile objavi pandemije 2009., naučnici u vezi s kompanijama koje su očekivale zaradu od “programa pripreme za borbu protiv pandemije”, uključujući Roche i GlaxoSmithKline, sudjelovali su u doslovno svakoj fazi izrade tih programa. Kompanije su finansirale dokumenate o smjernicama za pripremu borbe protiv pandemije, uključujući stvaranje zaliha Tamiflua i Relenze. Konsultanti su pisali nacrte dijelova ovih dokumenata i pridruživali se zvaničnicima SZO u prikupljanju sredstava za nabavke zaliha Tamiflua. Naučnici, koje podržava farmaceutska industrija, takođe su bili u komitetu koji je izdao “dekleraciju o pandemiji”. Ova je objava ponukala zemlje u razvoju da potraže pomoć iz zaliha Tamiflua koje je prikupila Svjetska zdravstvena organizacija, što je dovelo do utrostručenja prodaje ovog lijeka u 2009. godini. Proglašenjem pandemije i povezivanjem odgovora na istu gomilanjem zaliha Tamiflua, Svjetska zdravstvena organizacija nije mogla bolje promovirati Rocheove interese. Dok god Roche ne podijeli više podataka o Tamifluu sa nezavisnim istraživačima, nećemo znati da li je to učinjeno na štetu sviju nas.
Konflikt interesa hara i američkim državnim zdravstvenim agencijama. Jedna od članica Komiteta za vanredna stanja SZO bila je Nancy Cox, direktorica Odsjeka za borbu protiv gripe u američkom Centru za kontrolu bolesti, čija laboratorija dobija grantove od Međunarodne federacije udruga farmaceutskih proizvođača, čiji su članovi Roche i GlaxoSmithKline. Bila sam iznenađena saznavši da američka državna agencija, koja izdaje preporuke državnim, federalnim i međunarodnim zdravstvenim tijelima, može primati novac od organizacije koju podržava industrija koja će profitirati od tih preporuka. U skoro objavljenim smjernicama Centra za kontrolu bolesti, koje je izdao Odsjek za borbu protiv gripe i gdje je ime direktorice Cox navedeno na prvoj stranici, ignoriše se zabrinutost koju je ispoljila Cochraneova grupa, te se navodi da su klinička ispitivanja pokazala kako je Tamiflu djelotvoran protiv teških komplikacija izazvanih gripom, te da nije ni u kakvoj vezi s neuropsihijatrijskim propratnim pojavama.
Agencija za hranu i lijekove takođe se sve više oslanja na članarine i druge uplate od strane farmaceutskih kompanija, čije bi proizvode trebalo da reguliše. Moguće je da ovo doprinosi porastu broja skandala u kojima su prekasno otkrivene opasnosti od lijekova čija je upotreba široko rasprostranjena. Prošle godine, lijek protiv dijabetesa Avandia, proizvođača GlaxoSmithKline, doveden je u vezu sa hiljadama srčanih udara a ranije u ovoj dekadi ustanovljeno je da antidepresiv Paxil, istog proizvođača, povećava rizik od samoubistva kod omladine. Lijek protiv bolova Vioxx, kompanije Merck, takođe je doveden u vezu sa hiljadama smrti od srčanih oboljenja. U svim navedenim slučajevima, naučna literatura rijetko je nagovještavala ove opasnosti. Kompanije su pristajale isplatiti novac za nagodbe prilikom kolektivnih tužbi, u iznosima daleko nižim od profita koje su lijekovi ostvarivali na tržištu. Ovi slučajevi mogli bi, u cjelini, smanjiti oprez koji je neophodan prilikom praćenja nuspojava koje lijekovi mogu da imaju.
Milijarde, koje je američka vlada protraćila samo na pandemiju H1N1, premašuju kompletan godišnji budžet Agencije za hranu i lijekove, u iznosu od 3,2 milijarde dolara. Jačanje ove agencije i stvaranje novih zakona koji bi osigurali njenu nezavisnost od farmaceutske industrije, mogli bi potencijalno spasiti naš tijesan državni budžet i mnoge živote. Primoravanje kompanija za proizvodnju lijekova da dostavljaju originalne podatke svim nezavisnim naučnim istraživačima imalo bi otprilike isti efekat a ne bi koštalo ništa. Zakonodavci i javnost trebalo bi da zatraže obje reforme, bez odlaganja.
Helen Epstain (The New York Review of Books)
Prevela Aleksandra Bosiočić – Dronjić. Cijeli tekst sa dodatnim fusnotama možete naći na ovom linku.
Lupiga.Com via www.zurnal.info
