„Pripadnike jedne od najugroženijih skupina našeg društva, korisnike i korisnice zajamčene minimalne naknade, država tjera na prisilan rad“, izjavili su u srijedu, 20. prosinca, na Međunarodni dan ljudske solidarnosti, aktivistice Centra za nenasilje, mir i ljudska prava iz Osijeka i zagrebačkog Centra za mirovne studije, koji su na Markovom trgu, pred zgradom Ustavnog suda, održali konferenciju za novinare. Povod ove presice bio je podnošenje zahtjeva za ocjenu ustavnosti Zakona o socijalnoj skrbi, koji definira spomenute odnose. 

Aktivisti objašnjavaju da su korisnici zajamčene minimalne naknade samci ili kućanstva koji nemaju dovoljno novca za podmirenje osnovnih životnih potreba, niti ga mogu osigurati prihodom ili prodajom svoje imovine. Iznos koji mjesečno dobivaju je 132,72 eura – bivših tisuću kuna – a od 1. siječnja će iznositi 150 eura, i neupitno je da taj iznos nije dostatan za život, dodali su. No, Zakon o socijalnoj skrbi još uz to djelomično radno sposobnim i radno sposobnim korisnicima zajamčene minimalne naknade prijeti ukidanjem te pomoći ako se ne odazovu na rad za opće dobro bez naknade – besplatni rad na kojem im nisu garantirana najosnovnija radnička prava, i to od 60 do 90 sati mjesečno.

„Ljude koji su u situaciji da primaju 132,72 eura da bi mogli preživjeti tjera se da rade, ali ne kako bi dodatno zaradili, nego da im se i tih 132,72 eura ne bi ukinulo“, objasnila je Tea Radović iz Centra za mirovne studije.

Na nju se nadovezala Natalija Havelka iz Centra za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek.

„Takvo uvjetovanje novčane socijalne pomoći u državi koja je ustavom definirana kao socijalna, upitno je iz ustavne i ljudskopravaške perspektive“, istaknula je Havelka objasnivši zašto su ove dvije organizacije Ustavnom sudu predale zahtjev za ocjenu ustavnosti odredbi Zakona o socijalnoj skrbi koje propisuju rad za opće dobro bez naknade, konkretnije članaka 36., 37. i 38. ovoga zakona

„Provedba mjere rada za opće dobro bez naknade nije zaposlenje niti uključivanje u tržište rada, već prisilan rad koji korisnici moraju prihvatiti, inače im se u potpunosti ili djelomično ukida zajamčena minimalna naknada. Ovom mjerom ne potiče se njihovo uključivanje na tržište rada. Osoba koja je prisiljena raditi četiri sata dnevno cijeli mjesec, ne može istovremeno tražiti posao, slobodno birati zaposlenje ili sudjelovati u programima prekvalifikacije“, naglasila je Havelka i dodala kako je prema trenutnim podacima Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike tijekom 2023. godine doneseno 46 pravomoćnih rješenja o ukidanju ili umanjenju zajamčene minimalne naknade zbog neodazivanja na rad za opće dobro bez naknade. Ponovno pravo na zajamčenu minimalnu naknadu ti građani stječu tek nakon proteka šest mjeseci.

Iako je mjera postojala i ranije, njeno provođenje u većoj je mjeri započelo donošenjem novog Zakona o socijalnoj skrbi koji je u primjeni već gotovo godinu dana, točnije od siječnja 2023. godine, jer je njime provođenje mjere stavljeno u obvezu jedinica lokalne i regionalne samouprave. Prema informacijama koje su ove udruge dobile od resornog ministarstva ove je mjere, primjerice, tijekom 2021. godine provodilo 70 hrvatskih gradova i općina, ukupno se te godine rad za opće dobro provodio 419 puta, a u njega je bilo uključeno 662 osobe. 

Odvjetnica Sanja Bezbradica Jelavić uvjerena je da Zakon o socijalnoj skrbi ima protuustavnu odredbu (FOTO: HINA/Tomislav Pavlek)

Tea Radović iz Centra za mirovne studije pred nekoliko okupljenih novinara napomenula je kako organizacije ne staju na predaji zahtjeva za ocjenu ustavnosti, već provode i projekt “Impact4values: Rad za opće dobro bez naknade – Socijalna (NE)pravda?!” kojem je cilj brisanje spornih odredbi iz Zakona o socijalnoj skrbi. 

“Smatramo da je sramotno da u 21. stoljeću jedna zemlja koja ustavom garantira ljudska prava provodi prisilni rad“, zaključila je. 

U sklopu spomenutog projekta istražuju kako i gdje se mjera provodi jer su imali jasne indicije, a one su se do sad već i potvrdile, da se ne provodi ujednačeno te da lokalne vlasti i područni uredi Hrvatskog zavoda za socijalni rad, koji odlučuju o mjeri, različito interpretiraju zakon. Uz to, Centar za nenasilje, mir i ljudska prava te Centar za mirovne studije pružaju besplatnu pravnu pomoć ljudima koji su pozvani na rad za opće dobro bez naknade.

Sandra Kasunić, također iz Centra za mirovne studije, osvrnula se na položaj ekonomskih i socijalnih prava u Republici Hrvatskoj, istaknuvši da se ona i dalje tretiraju kao drugorazredna, iako su garantirana ustavom. 

„Pravo na rad, pravo na adekvatne radne uvjete, pravo na socijalnu zaštitu i ostala ekonomska i socijalna prava istovjetna su građanskim i političkim pravima, dakle slobodi udruživanja, slobodi govora, pravu na život i ostalim pravima“, naglasila je, podsjetivši da se Republika Hrvatska višestruko obvezala poštovati, štititi i ispunjavati ekonomska i socijalna prava te kako je ovaj problem primjer neodvojivosti ekonomskih i socijalnih prava od građanskih i političkih.

Zahtjev za ocjenu ustavnosti na konferenciji za novinare podržala je i odvjetnica Sanja Bezbradica Jelavić, koja je istaknula kako je socijalna pravda jedna od temeljnih vrijednosti Republike Hrvatske, a nju su svi dužni poštivati i štititi. Ukazala na važnost organizacija civilnog društva kao branitelja ustavnih vrijednosti koje reagiraju u situacijama kad to zakonodavac propušta činiti. 

“Kada Zakon o socijalnoj skrbi ima protuustavnu odredbu, on time prekida sponu efikasne vladavine prava koja povezuje Ustav i svakog građanina Republike Hrvatske”, poentirala je Bezbradića Jelavić.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HINA/Tomislav Pavlek

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Ustavne vrednote u doba krize"