Najnesretniji su slučajevi kada se netko od relativno dobra čovjeka prometne u opaka. Najčešći ljudski obrat s dobra na zlo povezan je s nekontroliranom željom za imanjem ili čašću, nezasitnim htijenjem za vladanjem, voljom za moć, nesretnim kompleksom manje vrijednosti ili precjenjivanja. No nije to sve, jer nisu sva izopačenja protumačiva i za neka zla ne možemo naći zadnje razloge. U svakom slučaju tih preokreta nagore nije pošteđen nitko i ni u jednoj dobi. Posebno dva iskustva pogoduju moralnom izopačenju: zlopamćenje i (ne)uspjeh.

Neotkupljena i neoproštena povreda, neka nezacijeljena rana iz prošlosti ili gubitak, bolno sjećanje na doživljenu nesreću i zlo od strane drugih (resentiman) nerijetko rađaju nemirom, slijepom odmazdom i unesrećivanjem i nedužnih oko sebe. Prošla patnja, ni ona nedužna, po sebi ne čini čovjeka boljim. Iz pretrpljene nepravde, i one kolektivne, rađaju se gorčina i osveta. Čitavim narodima slijepe vođe, licemjerni duhovnici i potkupljivi intelektualci pretvaraju povijest stradanja u ideologiju zlopamćenja, u autoviktimološki zatvor iz kojega, u kriznim okolnostima, nahrupe zavodnici i zločinci da patnjom prošlih pokoljenja opravdaju svoje zlo.

Patnjom prošlih pokoljenja da opravdaju svoje zlo (FOTO: flickr.com)

Osim zlopamćenja i neuspjeh (poraz) zna pogodovati ljudskom izopačenju. Što se više netko penje na ljestvici divljenja od strane ljudi, to u duši zna osjećati sve veće prostore praznine i besmisla, pa da ispuni taj bezdan, spreman je i na zlo. Neuspio čovjek, odnosno onaj koji je sve položio na kartu uspjeha ili potvrde, skoro se nikada ne smiruje. Što više uspijeva, to se više straši ambisa neuspjeha. Što više biva hvaljen, bilo s čega – sa svoga bogatstva, sa svoje političke ili vojne moći, sa svoga znanja ili pobožnosti, to snažnije osjeća mrzovolju nad običnostima svojih dana i odnosa i sve više i od svakoga prosjači pohvale i za njih je spreman stupiti u pakt i s najmračnijim tipovima.

Književnik Ivo Andrić, koji se između ostaloga mnogo bavio pitanjem zla, pitanjem onoga tamnoga u čovjeku, priča preko svoga junaka fra Petra, koji se vratio iz progonstva iz Akre u pripovijetci Trup o Čelebi-Hafizu. Taj je prozvan Vatreni hafiz, jer je sve lomio, rušio, ubijao i palio pred sobom; postao je „živi spomenik nesreće i slika svih zala koje vrebaju živo čeljade“. A bio je nekad vjernik, čak učeni vjernik, hafiz, znao Kuran napamet, dok se odjednom nije izopačio, prozlio, postao krvolok: „kao mlijeko kad se provari“, piše Andrić.

Nijedno zlo nije savršeno, nije totalno (FOTO: commons.wikimedia.org)

I ljudi su se pitali kakve je to škole izučio, koje knjige čitao, i nisu nalazili odgovora … „i sve mu je polazilo za rukom, i niko mu ništa nije mogao, ni božji zakon ni carska ruka, ni suza ni mržnja onih koje je gonio.“ Ima ljudi koji izlaze izvan svakoga okvira, i čini se da ih ništa ne može spriječiti na njihovom "uspješnom" putu. Ipak ima lijek svakoj muci i zlu, i to nerijetko i u zločincu, u zlu samom koje kobno završava. Jer nijedno zlo nije savršeno, nije totalno, jer ono opstoji na nekom dobru i zbog nekog dobra ili barem na prividu dobra.

Vatreni hafiz je u svom pokoravanju i paljenju Sirije naišao u pustinji na iznemoglu i klonulu djevojku. I sažalio se nad njom. I uzeo je k sebi u harem. S vremenom joj je povjerio sve svoje imanje tako da je ona zavladala svim, i Hafizom samim. A onda je jedne večeri, nenadano, kad se vraćao s vojne, dočekan i razoružan. Sva mu je pratnja pobijena, a on iznakažen i osakaćen od puštena roblja. Sve po zapovijedi najmilije žene Sirijanke. "Ona je" – priča Andrićev fra Petar – "ovo godinama smišljala i spremala, vješto se pretvarajući i čekajući zgodan trenutak da svoju osvetu izvrši." Jedino stvorenje nad kojim se opaki Čelebi-Hafiz sažalio i komu je u životu povjerovao, pretvorila ga je u trup, bez nogu i ruku, iznakažena lica i bez vida očinjeg.

Ako se nije krajnje budan, zlopamćenje i praznina uspjeha svako malo nahrupe iz čovjeka kao mlijeko kad provre i prekipi.

 Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com