Politički dekret nekad se narodu ne može nametnuti ognjem i mačem. Puno jeftinije ga je osigurati reklamom. Najnovija reklama kaže da je svejedno tko se piše kao nominalni vlasnik bivšeg javnog dobra ili viška proizvedene vrijednosti. On je tu jedino zbog opće dobrobiti, isključivo mu ona leži na srcu. A nekoć se činilo da se kapitalizam pogoni naprosto surom kompetitivnošću i konkurentnošću. U doba kad najširi slojevi bolnije osjećaju efekte klasne diobe, patrijarsi sistema taktički odustaju od retorike koja uzdiže svetost privatnog vlasništva. I počinju nas obzirno korigirati, jer im već puki spomen Todorića u istoj rečenici s carstvom Agrokora zvuči prozivajuće. To vonja na strah, ne bez razloga.

Tri zanimljiva i srodna priloga trajnoj raspravi o vlasništvu privatnom i kolektivnom – čak i, da prostite, društvenom – notiramo u medijima posljednjih dana. Pa, najprije ćemo ih ovdje ponoviti, a zatim se poigrati onim dijelom u njima što je ostao neizrečen, ali im ga nitko ne može oduzeti. Prvo je burzovni špekulant Nenad Bakić na Svehrvatskom gospodarskom forumu HDZ-a izjavio: "Hrvatska mora prihvatiti novu realnost(...) Ljudi ne shvaćaju da nije važno tko je vlasnik neke tvrtke. Proziva se Todorić, ali Agrokor nije njegov, već pripada svim građanima. Agrokor otvara nova radna mjesta i stvara nove vrijednosti."

Nekoliko dana kasnije, ministar financija Slavko Linić poručio je da "nismo prodali Croatia osiguranje, nego smo našli dobrog partnera i sredstva za širenje"... To o čemu govori, zapravo je Adrisova kupnja dionica CO-a; sad uzimaju 39,6 posto državnog osiguravatelja, po cijeni od 119 milijuna eura, a ugovorena je i dokapitalizacija za 110 milijuna, po kojoj će duvandžije predvođene Vlahovićem i Cuccurinom preuzeti ukupnih 60 posto vlasništva. Država će ostati na 28,6 posto.

"Nije Agrokor Todorićev, on je vlasništvo svih nas" (FOTO: Nacional.hr)

U isto vrijeme, otprilike, u Jutarnjem listu organizirano je paradno ukazanje šefova četiriju bankovnih fondova koji upravljaju komercijaliziranim dijelom obavezne mirovinske štednje. Pristupit će natječaju za monetizaciju autocesta, te su se za tu zgodu podijelili onako kako nalažu bolji liturgijski običaji slobodnog tržišta. Konzorcij s tri fonda predvodi američka investicijska superbanka Goldman Sachs, a preostali jedan fond nastupit će uz australski Macquarie.

Uredništvo Jutarnjeg lista naslovilo je članak neformalno izlučenim citatom: "Budućim penzionerima donijet ćemo dvostruko veću zaradu nego sada". Doslovno značenje monetizacijske transakcije, onako kako ga ovaj dnevnik interpretira, međutim, pročitali smo još lani, kad je u medijima otpočela kampanja za fondovsko preuzimanje autocesta. Tada je objašnjeno da "umirovljenici postaju vlasnici autocesta", čime je kroz lažnu tvrdnju – ako ništa – nenamjerno i posredno izrečena jedna druga velika istina. S rokom upravljanja tom infrastrukturom na više desetaka godina, nije riječ o koncesiji nego o faktičnom vlasništvu.

Ali, ovaj se pregled bavi prvenstveno mogućnostima identifikacije stvarnog vlasničkog titulara. Razmotrimo stoga navedenu zavodljivu tezu: budući penzioneri postat će vlasnici onog čega su danas vlasnici svi hrvatski državljani, a svi će potonji ionako postati penzioneri, ako budu dotle poživjeli... Ne znači li to da se vlasništvo u suštini neće mijenjati, samo će se nekim čudesnim načinom okrenuti golema lova? I od toga će profitirati i država i svi mi. I, ajde, pomalo i neki brižni posrednici, recimo, banke. Ako je to smisao toga kapitalizma o kojem, inače, pojedinci govore katkad veoma ružno, u čemu je problem?

Vlasnici autoceste? Kako da ne! (FOTO: pressing.ba)

U tome što mirovinske štediše niti slučajno neće obrati vrhnje, nego bostan. Naime, riječ je o najisplativijem segmentu financijske industrije, gdje lavovski udio profita banke zadržavaju sebi. I to već po naknadama, bez da mrdnu guzicom, dok je obrt bonus. Već naknade k njihovom portfelju odguruju četvrtinu štednje. Umirovljenicima ostaju mrvice, a jedina sigurna tajna bankovnog poslovnog uspjeha počiva u faktu da je aranžman obavezan za sve, političkim dekretom.

Autoceste će pripasti privatnim bankama, koje će s njih odvući svaku zaradu. I neće ostati tragova kočenja. A umirovljenici se tuda zacijelo neće moći ni provozati. Da isto rastumačimo i u vezi s Adrisom i Agrokorom? Nemojmo zadržavati loptu, jer na uvlas isti način penzioneri neće imati ceste, kao što ni vlasnicima CO-a neće ostati svi hrvatski državljani, i kao što niti potrošači nisu u posjedu Agrokora. Kamoli proizvođači, oni se uopće ne spominju.

U novoj realnosti koju opjevavaju bakići, relativno je novo tek sredstvo propagandnog zagovora. Rečeni politički dekret ne može se narodu uvijek nametnuti ognjem i mačem, osim što je puno jeftinije osigurati ga reklamom. Najnovija, dakle, kaže da je svejedno tko se piše kao nominalni vlasnik bivšeg javnog dobra ili viška proizvedene vrijednosti. On je tu jedino zbog opće dobrobiti, isključivo mu ona leži na srcu. A nekoć se činilo da se kapitalizam pogoni naprosto surom kompetitivnošću i konkurentnošću. Promjena je, kao i kojiput ranije, nastupila uslijed posebno gadne krize, dok se ispostavlja kako ipak ne mogu svi odjednom biti kapitalisti.

U doba kad najširi slojevi bolnije osjećaju efekte klasne diobe, patrijarsi sistema taktički odustaju od retorike koja uzdiže svetost privatnog vlasništva. I počnu nas obzirno korigirati, jer im već puki spomen Todorića u istoj rečenici s carstvom Agrokora zvuči prozivajuće. To vonja na strah, ne bez razloga. Još ako zavedena većina glupost jednom dočeka smijehom, i uzme raskrinkavati onu temeljnu podvalu o javnom interesu kao zbiru privatnih... E, to bi bila nova realnost.

Lupiga.Com