„Ko je putovao duž dalmatinske obale, tome će Šibenik ostati u pameti mimo ostale varoši uz koje se naše more pjenuši. Zadar je ljepši, Spljet je i od ovoga zgodniji, gospodski Dubrovnik odvojio je od obaju, ali je Šibenik čudnovatiji od svijeh“, stoji u pripovijetci „Konte Ile Deseti i Ilija Vulinov“, Sime Matavulja, u kojoj daje opširniji opis rodnog grada, njegova eksterijera i interijera, opis srca grada, zagrađa i okolice, njegove historije i tadašnjeg stanja. Godine u kojima je živio i o kojima je pisao Matavulj poklapaju se s možda najzanimljivijim razdobljem šibenske i dalmatinske povijesti.

Tridesetih godina 19. stoljeća Šibenik se počinje ubrzano mijenjati, a duh modernizacije zahvaća i učmali gradić na dalmatinskoj obali. Grad se širi, migracije stanovništva iz okolnih sela popunjavaju tadašnja „zagrađa“ poput Varoši, slabi utjecaj talijanske autonomaške elite, a do tada ekonomski i kulturno marginalizirana slavenska populacija (koja čini većinu) počinje s procesom političkog opismenjivanja i zahtijevanja jednakih političkih prava. Istovremeno, postupno napreduje manufakturna proizvodnja i potreba za radnom snagom, dolazi do ostvarivanja robnih viškova uslijed izvoza robe i razmjene dobara, čini se grad počinje disati do tada neznanom širinom. Sedamdesetih godina, kad na vlast dolazi karizmatični narodnjački gradonačelnik Ante Šupuk i donosi odluku o rušenju „zagušujućih“ gradskih bedema, Šibenik ulazi u svoje najproduktivnije razdoblje. U gradu su već stasali, redom manjinski, industrijski pogoni, poput Inchiostrijevih pogona tjestenine, Bonzijeve manufakture voštanica te tkaonica Matavuljevih.

Simeuna Šima Matavulj, fetiva Varošanka iz porodice pravoslavnih Triva, s mužem Stevanom godine 1844. pokreće manufakturnu obradu dalmatinskog narodnog veziva u obliku kapa, prsluka i koportana. Šima je dala i konačni, današnji izgled „šibenskoj kapi“, izvoru velikog regionalnog i nacionalnog ponosa „prvog samorodnog hrvatskog grada na Jadranu“. Šibensko pučko pokrivalo, inačica je crvene narodne kape, specifično je po svojoj narančastoj boji i vezu automatski se povezuje s gradom i njegovom kulturnom baštinom, ali ne i s obitelji Matavulj. Pučka kapa simbolizirala je slavenstvo, ali i otpor narodnjaka prema autonomašima s gospodskim klobukom na glavi, a kasnije u borbi za vlast u Šibeniku i drugim dalmatinskim gradovima.

Starija žena u sredini je Šima, a sin Đuro sjedi (FOTO: Privatni album obitelji Matavulj, ustupio Jadran Kale)

Tridesetak godina nakon osnivanja, udovica Matavulj i samohrana majka dvojice sinova u svom pogonu zapošljava četrdesetak radnica i kooperantica, i godišnje proizvodi osam tisuća kapa od grubog crkvenog sukna. Njezin mlađi sin, Simo Matavulj, član Srpske akademije nauke i umetnosti, književnik i prevoditelj Maupassanta, Zole i Molierea, najistaknutiji srpski realista, „srpski Balzak“, kako su mu znali tepati književni kritičari, rođen je u šibenskoj Varoši 1852. godine, a umire 1905. u Beogradu.

Poduzetna majka Šima u ranim godinama ga šalje kod strica u manastir Krupa „da bude kaluđer kad već za ništa drugo nije“, jer mladi Simo očito nije bio zainteresiran za obiteljsku proizvodnju koju kasnije uspješno preuzima i širi stariji brat Đuro. U nikad dovršenoj autobiografiji, Bilješkama jednog pisca, Simo majku opisuje kao talentiranu pripovjedačicu te vrijednu ženu s odlikama „šibeničke mašte najbolje vrste“. Četiri godine u manastiru kasnije će biti od velike koristi upoznavanje s narodnim govorom, seoskim životom, a vrijeme koje je proveo s kaluđerima i život u manastiru poslužit će mu da napiše „jednu od najboljih srpskih knjiga“, roman Bakonja fra Brne, ali i da, paradoksalno, trajno izgubi vjeru u boga.

Godine u kojima je živio i o kojima je pisao Matavulj poklapaju se s možda najzanimljivijim razdobljem šibenske i dalmatinske povijesti. Do tada neviđeni privredni, politički i kulturni razvoj austrijske provincije pod direktnim talijanskim utjecajem, odvijao se u zanimljivim vremenima srpsko-hrvatskog sve-slavenskog bratstva, rastakanja austro-ugarskog i otomanskog carstva, upliva Napoleona i Marmonta, sve uz postepeno konstruiranje nacionalnih razlika uslijed razlika u konfesiji.

Đuro Matavulj prvi s lijeva, a Šima u sredini. Snimak iz obiteljskog vrta (FOTO: Privatni album obitelji Matavulj, ustupio Jadran Kale)

Za današnje prilike nezamislivo, Šibenik tog vremena imao je četiri hotela, nekoliko javnih kuća, više gradskih tiskovina, a kuriozitetom se izdvaja postojanje lokalnog četničkog udruženja o čijoj proslavi slave i spontanom veselju po centralnim gradskim ulicama i njegovoj kulminaciji u danas nepostojećem hotelu "Kosovo" na Vanjskom piše Narodna tribuna 1933. godine. U tim novinama bilo je uobičajeno da „zaslužnije“ gradske obitelji pravoslavne provenijencije, poput Matavuljevih, pozivaju na slavu ili se ispričavaju zbog nemogućnosti održavanja iste. Osniva se i Narodna slavjanska čitaonica, koja postaje žarištem antiautonomaške misli i operativni politički centar Preporodnog pokreta, a ideologija bratstva Hrvata i Srba uslijed djelovanja Narodne stranke bila je na vrhuncu.

Iako u početku podržava Narodnu stranku i narodnjačke misli, Matavulj odbacuje politiku smatrajući je rabotom koja donosi hljeb bez motike. Ipak, često se bavio politikom, bilo kao sudionik hercegovačkih ustajanja dok je boravio na Cetinju, u ranijoj mladosti kada u Islamu Grčkom stupa u službu kod grofa Jankovića da mu „bude drug u razgovoru“, ili kad je na prvoj učiteljskoj službi u selu Đevrskama sa Savom Bjelanovićem raspravljao o srpsko-hrvatskim razlikama. Janković, važan ideolog očuvanja srpskog identiteta u Dalmaciji, poliglot i zaljubljenik u intelektualne razgovore, Matavulju pruža priliku da se u Kuli Jankovića profesionalno izgradi, što budući pisac spremno prihvaća te u slobodno vrijeme vrijedno iščitava kućnu biblioteku i grozničavo uči francuski.

Sam Matavulj u svojim razmišljanjima nije se posvetio razlikama po nacionalnom ključu već geografsko-kulturnim obilježjima, a to bi se danas kolokvijalno nazvalo mentalitetom. Prepoznaje rasizme primorja prema kontinentu i obrnuto, a primorje mu ostaje trajan izvor inspiracije dok mu je, barem u početku, stalna preokupacija odbacivanje talijanske jezične i kulturne dominacije.

Šibenski težaci s kraja 19. stoljeća (IZVOR: Milivoj Blažević, Šibensko gospodarstvo od sredine 19. stoljeća do 1921. godine)

Talijanska kulturna hegemonija proizlazila je iz činjenice da se u školama učio samo talijanski jezik, dok je Simo Matavulj pripadnik prve generacije pravoslavne djece koja pohađaju školu na narodnom (srpskom) jeziku u pravoslavnoj osnovnoj školi, koju je u Šibeniku osnovao Jovan Bovan. U Bilješkama jednog pisca Matavulj piše da je otpor prema talijanizmu kod Srba bio intenzivniji zbog razlike u vjeri. Zaokupljaju ga psihološke posljedice političke rascjepkanosti „naših primorskih zemalja“, a pod tim podrazumijeva Dalmaciju, Dubrovnik i Boku. „Sumnjam da pod kapom nebeskom ima manje zemlje, a veće pocjepanosti i naroda upornijeg u svojim navikama nego što su Dalmacija i Dalmatinci.“

Nije se slagao s tadašnjim ideolozima političkog srpstva, poput Save Bjelanovića, koji je smatrao da se oko srpstva mogu ujediniti i Hrvati, jer je za njega razlika u vjeri bila bitna. Međutim, od nacionalno-konfesionalnih razlika više su ga okupirale teme života siromašnih pučana, čiji govor vjerno prenosi u mnogobrojnim pripovijetkama i manje brojnim romanima, oslanjajući se na snažno pamćenje i moć zapažanja.

Iako se iz današnje perspektive doima nespretan i zastario, Matavuljev jezik još uvijek odiše vedrinom kojom je „primorski Pomet“ nasmijavao i osvajao svoje suvremenike, dajući im dragocjen uvid u život gotovo mističnog primorja te u njegovu „istoriju dalmatinskih tipova, propalih plemića i veselih fratrova“. Matavuljevi suvremenici i beogradski kritičari cijenili su njegov „primorski“ opus, dok su njegove pokušaje hvatanja beogradskog duha i prelazak na ekavicu najčešće kvalificirali kao svojevrsnu nemuštost odnosno nedovoljnu sofisticiranost njegova književnog izričaja. Jovan Skerlić kaže da dobrog Matavulja treba tražiti „u onim njegovim istorijama dalmatinskih tipova, propalih plemića i veselih fratrova“.

Iako je u rodnom Šibeniku proveo vrlo malo vremena, neprestano se seleći od Đeversaka, Islama Grčkog do Herceg Novog, Cetinja i Beograda, gdje postaje poštovani gospodin Matavulj i član SANU-a, sjećanje na djetinjstvo, kada je u društvu sa „živolaznim težačićima“ vrludao tijesnim starim ulicama, s negodovanjem promatrajući bljedoliku i „metiljavu djecu gradske aristokracije“, ostaje trajno opisano u njegovim pripovijetkama, a njih piše s etnografskom preciznošću i bilježi autentičan narodni govor i način života.

Obitelj na izletu (FOTO: Privatni album obitelji Matavulj, ustupio Jadran Kale)

Kritičar Đuza Radović tako piše: „Ni za jednog od naših starijih pisaca nije do te mere neophodno poznavati sredinu u kojoj je pisac živeo, kao što je slučaj sa Simom Matavuljem. Skoro od pripovetke do pripovetke, od jednog događaja do drugog ili od jedne ličnosti koju nam prikazuje do druge možemo naći žive modele, stvarne ljude i zgode koje je Matavulj uzeo za predmet svog pripovijedanja... može se reći da pisac ništa nije 'izmislio'.“

Konte Ile Deseti i Ilija Vulinov jedina je Matavuljeva pripovijetka (ali i rijetki književni opis Šibenika) u kojoj daje opširniji opis rodnog grada, njegova eksterijera i interijera, opis srca grada, zagrađa i okolice, njegove historije i tadašnjeg stanja. „Ko je putovao duž dalmatinske obale, tome će Šibenik ostati u pameti mimo ostale varoši uz koje se naše more pjenuši. Zadar je ljepši, Spljet je i od ovoga zgodniji, gospodski Dubrovnik odvojio je od obaju, ali je Šibenik čudnovatiji od svijeh“.

Već za života Matavulj postaje vrlo cijenjena figura u rodnom gradu, pa se u novinama iz tog vremena mogu pronaći oduševljeni izvještaji o njegovom govoru u Slavjanskoj knjižnici, a nakon smrti postoje inicijative da mu se ispred Gospe vanka Grada podigne spomenik i na taj način oda dostojna počast. Do izgradnje spomenika nikad nije došlo, ali je osnovna škola u staroj jezgri grada u sklopu Vitićeve interpolacije ostataka gradskih bedema, bivšeg Doma JNA a današnje gradske knjižnice, punih četrdeset godina nosila njegovo ime, sve dok je u zimu 1992. školski odbor nije svečano preimenovao u školu "Fausta Vrančića", u već poznatoj ritualnoj regresiji u hegemoni nacionalni identitet. Na sličan način i u isto vrijeme preimenovana je i škola junakinje NOB-a, Lepe Šarić.

Simo Matavulj 1898. godine (FOTO: Wikimedia)

Manje poznat od svog slavnog brata, Đuro Matavulj od majke preuzima tekstilnu proizvodnju i proširuje je proizvodnjom likera, a njegova loza ostavlja dubok, doduše izbrisani, trag na tadašnji privredni i kulturni život. Đuro i Đurini nasljednici svojevrsni su egzemplar uspona i pada srpske pravoslavne obitelji od seljačkih, „uskočkih“, trgovačkih korijena do buržujske porodice koja živi lagodnim životom „u varoši uz koje se naše more pjenuša“.

Opisi djetinjstva Nikše i Đure Matavulja mlađeg ponešto se razlikuju od onog njihovog prastrica. Mladi Đuro u pismima svojoj kćeri Zorini, napisanim devedesetih godina prošlog stoljeća, objavljenim 2007. u časopisu Šibenik u dosjeu "Povratak povijesne obitelji Matavulj u Šibenik", ispisuje dirljiv opis bezbrižnog buržujskog života na obali mora.

Za Simu mlađeg, stric Đuro piše da je po vokaciji bio klasičar i filozof. Mogao je bez razmišljanja citirati Dantea, Goethea, Kanta, Shakespearea, Ovidija, a posebno Cicerona. U Noći vještica Simo je glumio razne likove, a najbolji je bio u ulozi ruske balerine, i to u kostimu i uz baletnu glazbu. Za Jelku, kćerku Milke Matavulj, uvjerenu Skojevku strijeljanu za vrijeme rata, piše da je bila odlična pijanistica i pravi disident.

Simeona s unukom (FOTO: Privatni album obitelji Matavulj, ustupio Jadran Kale)

Uspon građanske srpske pravoslavne obitelji Matavulj nastupa zapravo tek godinama poslije Prvog svjetskog rata i završava se s Drugim svjetskim ratom, kad je Đurina obitelj napustila grad, a njihova imovina bila je djelomično nacionalizirana. Posljednja stanovnica kuće Matavuljevih je Milka (Milica) Matavulj udana Bučić. Ona je ostala u gradu u vrijeme NOB-a, a nakon rata ima značajnu ulogu društvene djelatnice i majke poginule Skojevke Jelke Bučić. Zbog Milkinih zasluga, socijalistička vlast dopušta joj da do smrti živi u rodnoj kući Matavuljevih, u kojoj je Milka, nekad buržujka, osnovala prvi improvizirani vrtić u gradu, organizirala aktivnosti Crvenog križa te je primala doživotnu mjesečnu rentu.

I Jelka je do 1990ih imala svoju ulicu u samom centru rodnog grada. Danas se zove Ulica kraljice Jelene. Porijeklo mlade žene, uvjerene Skojevke i partizanke iz poznate imućne obitelji, u bivšem režimu bilo je označeno kao buržujsko i reakcionarno. Međutim, to joj nisu zamjerili, za razliku od sadašnjeg stanja svijesti u gradu, u kojem nema mjesta ni za antifašiste ni za Srbe. Spomenu na jednu Skojevku, k tome sumnjivih srpskih korijena, u današnjem Šibeniku očito nema mjesta.

Izvorno objavljeno u Prosvjeti