Prije sedamdeset i pet godina, 9. svibnja ujutro partizanske jedinice umarširale su u oslobođenu Ljubljanu. Međutim, rat još nije bio završen. Borbe s njemačkim jedinicama i njihovim suradnicima koji su se povlačili trajale su još šest dana. Ove godine je vlada Janeza Janše u povlačenju, iskoristila svoje zadnje dane i proglasila nacionalni Dan sjećanja na žrtve komunističkog nasilja, koji pada samo nekoliko dana posle Dana pobjede. Kako su u vladi obrazložili, vodili su se civilizacijskim normama da sve koji su izazvali nasilje i zlo treba mjeriti po istim kriterijima jer su partizani neposredno poslije Drugog svjetskog rata, na proljeće 1945. godine u Sloveniji ubili više od 15.000 ljudi što je jedan posto tadašnje Slovenije. Dan 17. svibnja odabran je u znak sjećanja na dan kada su partizani ubili 49 Roma u okolini Ljubljane, navodi se u priopćenju vlade.

Ovim povodom razgovarali smo sa dr. Božom Repeom, redovnim profesorom na Filozofskom fakultetu u Ljubljani i voditeljem istraživačke grupe o povijesti bivše Jugoslavije i Slovenije, kao i Balkana te srednje Evrope. Te su teme, ujedno, u fokusu njegovog znanstvenog rada.

"Ovo je neki dan sjećanja koji je Vlada proglasila iz nekog inata" - Božo Repe (SCREENSHOT: YouTube)

Slovenska vlada nedavno je 17. svibanj proglasila Danom sjećanja na žrtve komunističkog nasilja. Što mislite o ovom potezu vlade?

- Prvo da kažem nešto više o žrtvama u Sloveniji jer mislim da će tako vaši čitatelji dobiti jasniju sliku. Slovenija je imala ukupno skoro 100.000 žrtava u Drugom svjetskom ratu, što je više od šest posto stanovništva. Od toga je velika većina pripadnika antifašističkog pokreta otpora ili civilne žrtve. Jedan dio, oko 15.000 su domobrani koji su ubijeni poslije Drugog svjetskog rata. Ali tu su i druge žrtve. U koncentracionim logorima je bilo više od 58.000 ljudi. Od toga u talijanskim logorima više od 36.000, a tu su i mađarski logori te naravno Jasenovac, jer je i ustaška NDH uzela dio slovenske teritorije. U njemačkim i taljanskim logorima stradalo je oko 800 djece. Strijeljano je oko 4.000 talaca. Znači, da ni ne nabrajamo dalje i druge žrtve. Nijedna od njih nema nijedan poseban dan sjećanja. Nitko ih se ne sjeća. To je, dakle, prvi problem koji ja vidim. Drugo je pitanje u kakav kontekst to staviti. Pitanje praznika u Sloveniji i Europi vezano je za reviziju povijesti. To je vrlo jak proces koji se događa u svim državama bivše Jugoslavije, pa i u Sloveniji. Promjene praznika, uklanjanje spomenika i postavljanje novih, kao i stvaranje novih heroja, sve je to širi kontekst ovog uvođenja Dana sjećanja. To kod nas nije izolirani slučaj. To se događa i u Europi.

Kada je započeo taj trend u Europi?

- Europa je nakon primanja istočnoeuropskih država u Europsku uniju usvojila niz rezolucija kako bi izjednačila nacizam i staljinizam. Ako pogledate praznike Europe samo su dva službena. Jedan je Dan Europe (9. svibanj) koji je istovremeno i Dan sjećanja na pobjedu nad fašizmom i dan stvaranja Europe – Schumanove deklaracije. Drugi je Dan sjećanja na sve žrtve, i nacističke, i komunističke (europski Dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, 23. kolovoza na dan potpisivanja pakta Ribbentrop-Molotov). Neke države su to pretvorile u svoje lokalne dane sjećanja. U Sloveniji se to nije dogodilo, ali se na druge načine pokušava s tim izjednačavanjem. 

Znači li to da ćemo od sada u svibnju imati dva praznika u Sloveniji? 

- Vlada je na samom kraju svog mandata uvela ovaj memorijalni dan. To nije državni praznik jer kod nas kao i svugdje praznike potvrđuje parlament. Ovo je neki dan sjećanja koji je Vlada proglasila iz nekog inata sasvim na kraju svog mandata kojeg pokušavaju produžiti na različite načine. To je isto kao što je mijenjala imena ulica i skidala biste, a naročito one iz vremena Narodnooslobodilačkog rata. Ovaj dan je vezan na Rome. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, došlo je do okrutnog ubijanja skupine Roma od strane partizana. To ipak treba staviti u širi kontekst. Prvo, antiromski, odnosno anticiganski sentiment kako su to tada zvali, svugdje u Sloveniji je bio vrlo jak. Drugo, Romima su Talijani dozvoljavali da se slobodno kreću po okupiranoj teritoriji i partizani su sumnjali da su oni izdajice. To svakako ne opravdava oni što su učinili. Svi znamo da je nad Romima i Sintima napravljen genocid. Taj genocid su u Sloveniji provodili i njemački i talijanski vojnici, ali i ustaški organi, a posebno mađarski jer u Prekmurju ima puno Roma. Sedamdeset i sedam Roma je poslano u Auschwitz-Birkenau iz Slovenije, a to je bio koncentracijski logor gdje je stradalo najviše Roma. Tamo su ubili više od 21.000 Roma. U Drugom svjetskom ratu je ukupno ubijeno više od pola milijuna Roma. Oni su kao i Židovi doživjeli genocid i zovu ga Porajmos. Nitko se nije sjetio toga što su okupatori radili s Romima u Sloveniji, nego su sad izvukli partizane. Tako da to ima sasvim jasan ideološki kontekst. I to je okvir toga što je Janšina vlada napravila na samom kraju svog mandata.

Ulazak partizana u središte Ljubljane 9. svibnja 1945. godine (FOTO: Facebok/Muzej novejše zgodovine Slovenije)

Dakle, to što piše u obrazloženju vlade o uvođenju ovog Dana sjećanja je istinito – partizani su 1942. godine ubili 49 ljudi romske i četvero slovenske narodnosti, među kojima je bilo i 24 djece?

- Da, to se dogodilo i to jesu napravili partizani, ali vlada je sada izdvojila samo partizane, a ne i okupatore. Osim toga, u Europi, kao što znate, već postoji Dan sjećanja na žrtve fašističkog genocida na Romima. Taj genocid je došao vrlo kasno u europsko sjećanje, možda prije 10-20 godina, a ranije se o tome skoro uopće nije govorilo. I u Sloveniji postoji taj dan sjećanja, ali nitko se nije potrudio da bi se to zaista na dostojan način i obilježilo. Odnos slovenske desnice prema Romima je sasvim jasan. To je izrazito negativan stav. Postoji koliko hoćete priča o tim konfliktima. Čak je i bivši predsjednik Janez Drnovšek morao štititi Rome od slovenske desnice. To je velika hipokrizija i suprotnost od onoga što se zaista događa. Tu nema nikakve iskrenosti niti empatije prema sudbini koju su Romi doživljavali i od partizana u ovom slučaju, a naravno da je tu slika mnogo šira, kao što sam rekao.

Koji je onda cilj slovenske vlade na odlasku da odmah nakon Dana pobjede nad fašizmom proglasi Dan sjećanja na žrtve komunizma?

- Reviziju povijesti na svaki način pokušavaju napraviti Janšina Slovenska demokratska stranka, kao i jedan mali koalicijski partner, satelitska stranka Nova Slovenija. Obje su tijesno vezane za Katoličku crkvu, a Katolička crkva je za vrijeme Drugog svjetskog rata bila izuzetno kolaboracionistička. I ona to pokušava opravdati. To je taj dio koji se povijesno vezuje za kolaboracionizam i pokušavaju ga nekako opravdati. U širem kontekstu je to priča: „mi smo moralni pobjednici, nas su poubijali poslije rata, mi smo žrtve, oni su krivci i sad to moramo nekako ispraviti kroz povijest“. Kod Janše su tu prisutni i osobni razlozi jer je on bio jedan vrlo vatreni partijski omladinski dužnosnik i tu on sad ima unutarnji konflikt. Osim toga, njegov otac se našao kod domobrana, ne znam kakvim slučajem, i Janša je od toga stvorio nekakvu mitsku priču. Uglavnom, radi se o pokušaju revizije povijesti kako bi opravdali ono što se događalo na antipartizanskoj strani tokom Drugog svjetskog rata.

Često se govori o razdvojenosti i podijeljenosti slovenskog naroda - na partizane i domobrane - i potrebi da se te dvije strane pomire, što je sličan slučaj kao i u Hrvatskoj? Kakav je vaš stav o toj podijeljenosti i pomirenju?

- Ta podijeljenost zaista postoji, ali utisak je da je ipak prilično preuveličana jer je proizvodi politika. To je zato što se u politici najlakše baviti prošlošću. U to se svatko razumije. Ali brinuti se o budućnosti, stanju mladih i zapošljavanju mnogo je teže i kompleksnije. A i ljude je lako navući na tu priču o prošlosti. Ali u suštini, a to su i ovi izbori pokazali, taj odnos je prilično drugačiji. Tu govorimo o najmanje 70 posto lijevo-liberalnog dijela, uvjetno rečeno partizanskog i oko 25-30 posto antipartizanskog – ako to prevedemo u jezik prošlosti. Samo lijevo-liberalni dio je opušteniji i ne bavi se time, dok s desne strane imamo organizacije, medije i vojnički princip funkcioniranja. Ta podijeljenost postoji i kao težnja da se povijest promijeni. I tu dolazi do konflikta jer jedan veći dio Slovenije je izrazito antifašistički, a drugi, onaj manji, dio nije. U Sloveniji je kompleksna situacija jer mnogo zavisi o tome o kojem dijelu Slovenije govorimo. Zapravo se najveća kolaboracija događala u tzv. ljubljanskoj pokrajini gdje je Katolička crkva bila najjača. Talijani su dozvoljavali Katoličku crkvu i podržavali su jedni druge. Tu se događao međusobni sukob između partizana i različitih jedinica, prvo milicije i antikomunista, a kasnije domobrana kada su i taj dio preuzeli Nijemci. U drugim pokrajinama je bila situacija znatno drugačija. Naročito u njemačkoj okupacionoj zoni. U jednom dijelu Gorenjske nije bilo podjele, jer njemačka politika nije priznavala Slovence i tu je izvodila genocid i nad Slovencima tako da je bilo samo pitanje hoćeš li pružiti otpor ili ne. Oni ni na nivou kolaboracije nisu priznavali Slovence dok nisu ušli u ljubljansku pokrajinu. Ako pogledate različite dijelove Slovenije, tu najviše istupa Primorska pokrajina, jer je nakon Rapalskog ugovora 1920. godine postala dijelom Italije i tu je bio strahovit fašistički pritisak. Slovenci su se već tada oduprli fašizmu. I oružjem – tu je bila organizacija Tigr (skraćenica za Trst, Istra, Gorica i Rijeka). A otpor su pružali i svećenici. Organizirali su posebno tajno društvo. Znači, tu je bio otpor opće prirode. Većina svećenika se tamo pridružila partizanima. Iz njemačke okupacijske zone oni su bili prognani, a taj središnji dio imao je, recimo, neki privilegirani status. I sada se ta povijest koja se događala u središnjem dijelu generalizira i širi na cijelu Sloveniju. Tu dolazi do konflikta jer većina Primoraca to ne prihvaća. Za njih je to neprihvatljivo jer su oni u većini u srcu antifašisti i danas. To je vrlo kompleksna situacija.

"Mlade ljude prošlost ne zanima previše" (SCREENSHOT: YouTube)

Čini se da u regiji Slovenija nije usamljena što se tiče procesa revizije, izuzetno je izražen i u Hrvatskoj, ali i u Srbiji?

- Ne vidim velike razlike po tom pitanju, generalno između bivših republika SFR Jugoslavije, a današnjih samostalnih država. To su vam slični procesi i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini i u Srbiji. Problem je u tome što se mi bavimo prošlošću već trideset godina i mi smo time sami sebe zacementirali. I Slovenija i Hrvatska su u Europskoj uniji, ali mi ne idemo dalje, mi stojimo na mjestu. Nas su prestigle istočnoeuropske zemlje. Mi smo nekada, krajem sedamdesetih godina u vrijeme zlatnog doba socijalizma bili na 80 posto, a danas smo na 52 posto austrijskog BDP-a. Tadašnja Čehoslovačka bila je barem 20 godina iza Jugoslavije, a danas je ispred Slovenije. To su činjenice, to je realnost današnje Slovenije. Naravno, teško je priznati da osamostaljenje nije donijelo samo dobre stvari, već i mnogo loših stvari, kao što je neoliberalizam, rasprodaja društvene imovine i bavljenje prošlošću. To je najlakše. Svatko tko dođe u parlament, a bilo je mnogo i onih s osnovnom školom, odmah postaju stručnjaci za povijest. 

Jednu od najvažnijih organizacija civilnog društva koja je masovno mobilizirala građane i građanke Slovenije, kako za referendum o vodi, tako i za učešće na izborima, čine dvadesetogodišnjakinje i dvadesetogodišnjaci. U jednom od svojih postova su napisali da njih ne zanimaju te priče iz prošlosti i da im je svejedno što su bili njihovi djedovi, partizani ili domobrani. Kako to komentirate?

- Većinu mladih ljudi to zaista ne interesira. Njih povijest i inače ne interesira previše, a osim toga, vrijeme danas vrlo brzo prolazi i informacije se dobivaju iz sasvim drugih izvora nego što smo ih mi dobivali. Dakle, tu ostaje samo povijesno pamćenje generacija koje su to doživjele. A one su više-manje otišle. Mlade to ne zanima i to je za njih toliko daleko, kao i egipatske piramide. Pa ne samo to, kad im kažete CD oni jedva znaju što je to, a kamoli nešto drugo.

Mislite li da je to dobro?

- Ne mislim da je to dobro. Tu svoje nije odigrala škola, kao ni svi mi koji se bavimo poviješću, jer se treba prilagoditi tim novim uvjetima. Neće se oni nama prilagoditi nego mi moramo naći pristupe koji su za njih prihvatljivi. Moja istraživačka grupa i ja se time puno bavimo. Imamo na Facebooku stranicu Središte za javnu povijest gdje se stvari prikazuju na kratak i, nadamo se, privlačan način. Imamo mnogo pratitelja, između dvije i tri tisuće, a nekada imamo i po 15.000 pregleda, što je za Sloveniju malo puno kada se govori o povijesnim temama. Dakle, može se, ali treba uložiti mnogo više truda i naučiti baratati novim oruđem i onda ih se može zainteresirati. Ali oni ne žele da to bude nešto što će odlučivati o njihovoj sudbini. Mladi žele konkretne stvari, zaposlenje, stan i slično, a politika im govori o prošlosti. Ova generacija koja sad dolazi želi da izađe iz te zamke u koju smo se sami ulovili.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Božidar Flajšman

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Ustavne vrednote u doba krize"