Točno u 13 sati i 12 minuta zazvonio je telefon. Bio je to Arsen. Kako ide naša problematika, pitao je, a odmah zatim, ne čekajući odgovor, dodao: "Zovem da ti kažem, tako da znaš, jutros nam je otišao Kemo." Oteo mi se glasan uzdah, kao da mi je umro netko najrođeniji. Ljudi oko mene podigli su glave od kompjutera: "Šta je bilo?" Zastidio sam se i stišao glas: "Žao mi je, primite moje saučešće. Znam o vašem prijateljstvu..." Bi mi neugodno, nisam znao što bih još rekao. Istisnuli smo nekoliko nepovezanih rečenica i završili razgovor. Umro je Kemal Monteno, rekao sam glasno. Nitko se nije uzbudio, svi su već znali. Još jedna stara vijest u redakciji novina. Sjeo sam za kompjuter, otvorio Youtube i ukucao - "gitare morte". Klik.

Iz malog okruglog zvučnika rasuo se božanstveni Arsenov glas: "Naši prsti zaboravljaju svirati / naši glasovi - pjevati / mi se više ne sjećamo svojih stihova / gitare morte, gitare morte / mrtve gitare." Zurio sam u fotografiju na ekranu, u šest žica pruženih niz vrat gitare i čekao Kemu. Onda je počelo, kao toliko puta ranije, kao toliko puta kad bi stisnuli crnjaci od kojih sam, po nevolji, navikao bježati roneći dublje prema dnu: "Dobili smo tvoje pismo / pjesmu prijatelju / stihove prigušene nade / utrnulim prstima pišemo odgovor. / Na preživjelim žicama / srca daju ritam / još pulsiraju / na vatrama čovjeka / poput feniksa, poput feniksa. / Dišući sarajevski zrak / opor od smrti toliko mladosti / moj bože, dio mio / moj bože, dio mio..."

(SCREENSHOT: YouTube)

S Kemalom Montenom razgovarao sam samo jednom u životu, ako se to može nazvati razgovorom. Sreli smo se u ambasadi BiH, na nekakvom primanju se pogurali oko tacne s ćevapima. Bacio sam foru, on je odgovorio duhovitije, rekao sam da mi je čast prikrivajući impresioniranost. Nekoliko riječi i on se učas okrenuo i otišao do kraja sobe, gdje je stajao s nekom svojom rajom. Sad sjedim pred bjelinom ovog ekrana i pitam se što je meni bio Kemal Monteno da se osjećam ovako šugavo?

Ne trebam dugo čeprkati po sebi da bih našao odgovor i ne moram zatvoriti oči da bi u sjećanje prizvao klupe iza sedmog paviljona na Savi: "Padaju hladne kiše / konobar vino toči / ja kroz zavjesu od dima / vidim tvoje oči / a kiše teške liju, liju / nikad neće proći."

Gotovo svi iz tog društva svirali smo gitaru. Gotovo svi iz tog društva, a ja sam među njima bio najmlađi, pjevali smo u Napretkovom zboru, u vrijeme dok se oko nas listom ginulo. Pjevali smo kao da nam je zadnje, a nije bilo. Stigli smo onom ludilu ugledati kraj i svi došli u Zagreb na fakultet. Tek tu smo shvatili u kojoj mjeri smo karambolirani. Tu smo se imali s čime usporediti, a to s čim smo se uspoređivali bio je "normalan život". Nije izgledalo dobro. Nismo izgledali dobro. Na sreću i za to je bilo lijeka. Alkohol je sanatorij za mlade, imao je običaj reći najstariji među nama. Svake noći smo pili, pili, pili..., svirali i pjevali iza sedmog paviljona, svake noći drugim curama, kao da želimo nadoknaditi nešto što nam je, ispostavit će se, nepovratno uzeto. Nije trebalo dugo da u cijelom domu dođemo na zao glas: Bosanci, ne rade ništa, nego loču, urliču i žicaju cigare.

Keminu pjesmu "Padaju hladne kiše" naučio sam svirati i pjevati prije nego sam je čuo u originalnoj, autorovoj izvedbi. Nije to bio slučaj samo s tom pjesmom. Mnoge pjesme naučio sam svirati i pjevati prije nego što sam ih čuo u originalu. Jedina razlika bila je u tome što bih se u druge izvođače, kad bi ih napokon čuo, uglavnom razočarao, jer mi smo to sami pjevali nekako "bolje" i "duševnije". Od Keme nisi mogao biti "bolji" i "duševniji", koliko god u svojoj ludosti vjerovao da si dobar. Njegov topli, nazalni glas bacao te je u sevdah već s prvim stihom. Kad si bio u posebnim raspoloženjima Kemo bi ti učas natjerao grop u grlo. Njegove pjesme pratile su me godinama. Nisu liječile, nego su pojačavale moje tuge, ali svejedno bi ih puštao. Po nevolji, od crnjaka sam bježao roneći dublje prema dnu i niti jednom crnjaku nisam pobjegao. Svaki sam iznio po svaku cijenu i još uvijek tako činim. Vjerujem da me je to učinilo jačim, odnosno dovoljno jakim da prođem kroz ozbiljna sranja. Iznio bih ih i bez Kemine pomoći, ali s njim je bilo nekako ljepše.

Od onih dana što smo ih provodili iza "sedmog" prošle su godine. Društvo se, kako to već biva, osulo i svako je pošao svojim putem. Ja sam dospio do novinske redakcije. Posao mi je dao priliku da upoznam ljude kojima sam se nekoć iz daleka divio. Nekad bi to ispalo dobro, a nekad loše. Upoznao sam, rekoh, i Kemu Montena, ali nisam mu imao prilike reći kakve smo crnjake zajedno izgurali. Gurajući se s njim oko tacne s ćevapima, nisam mu stigao ispričati koliko dobri drugovi smo u međuvremenu postali, niti ga pohvaliti za zasluge što se onaj karambolirani momak iz studentskog doma Stjepan Radić uspio tako dobro ispeglati. Za takvo što više neće biti prilike. Kemal Monteno je umro, a da mu nisam stigao ni reći da mi je najrođeniji.

 Lupiga.Com

Naslovna fotografija: helse.ch