Tekst Terryja Eagletona objavljen je na London Review of Books, a u hrvatskom prijevodu za Lupigu ga donosi Dora Pavković

"The Years of Theory: Postwar French Thought to the Present" ("Godine teorije: Francuska misao nakon Drugog svjetskog rata do danas"), Fredric Jameson, Verso

U kasnijim desetljećima prošlog stoljeća, nova struja ideja zahvatila je proučavanje književnosti širom svijeta. Poznata jednostavno kao "teorija", obuhvaćala je sve od strukturalizma do feminizma, semiotike do hermeneutike, od marksizma do dekonstrukcije. Sve su to bile impozantno apstraktne stvari, ali su bile i “seksi”. Intelektualna ambicioznost teorije, uz spremnost na postavljanje temeljnih pitanja, privukla je neke od najtalentiranijih studenata tog doba. Također je iznjedrila skupinu međunarodnih superzvijezda – Jacquesa Derride, Gayatri Chakravorty Spivak, Fredrica Jamesona, Michela Foucaulta, Judith Butler, Umberta Eca – na koje ste ponekad mogli nabasati kako drže predavanje na Siciliji ili u Sloveniji kad su trebali predavati u New Jerseyju. Teorija je bila istovremeno prestižna i kontroverzna, cijenjena i omražena; bila je način stjecanja kulturnog kapitala, ali i izvor uistinu uzbudljivih uvida. Oni koji su bezazleno čitali Jane Eyre više nisu bili “in”, dok su njihovi glamurozniji kolege, svježe pristigli iz Pariza ili New Havena, donosili resurse naratologije ili postkolonijalnih studija u analizu romana.

Odakle je ovaj val proizašao? Budući da su tri glavna djela Jacquesa Derride objavljena 1967. godine, očiti odgovor bila bi politička previranja kasnih 1960-ih, u kojima su, što je neuobičajeno za takve masovne prosvjede, funkcija akademskog znanja i sudbina humanističkih znanosti bile među ključnim pitanjima. Međutim, teorija je uglavnom cvjetala u godinama nakon događaja u Parizu i drugdje. Velikim dijelom bila je usmjerena na održanje revolucije u području ideja ili prebacivanje iste u neki drugi subverzivni projekt. Radikalna politika bila je izgurana s ulica Saint-Germaina i smjestila se umjesto toga u psihoanalizu i poststrukturalizam. Istina je da je socijalistička ljevica ostala aktivna početkom 1970-ih, a feminizam je napredovao i dugo nakon toga, a to se dogodilo uglavnom zato što su imali hitna politička pitanja na koja su se morali osvrnuti, što nije bio slučaj s dekonstrukcijom ili fenomenologijom.

Međutim, djelovanje – zbunjeno oblikom moći koji se pokazao prejakim – pretežno je ustupilo mjesto diskursu. Teorija je bila jedna vrsta meta-diskursa, jezik o jeziku, i stoga na više stupnjeva odmaknuta od aktivizma i prosvjedovanja.

Ako bi sve to bilo samo to, bilo bi teško razumjeti zašto su sporovi oko književne teorije ostavljali toliko krvi na podu fakultetskih vijećnica, ponekih frapantno nalik mojoj. Zašto su Derridino imenovanje za počasni doktorat na Cambridgeu blokirali profesori koji vjerojatno nisu pročitali više od nekoliko stranica njegovih djela, ali su za večerom čuli tračeve da on vjeruje kako sve može značiti bilo što drugo? Nije to bilo zato što je teorija predložila nove načine čitanja, što nitko nije smatrao osobito značajnim, nego zato što je predstavljala napad na konvencionalno poimanje humanističkih znanosti. Čitavo to područje ionako je bilo pogođeno krizom, nesigurno u vlastiti identitet u naprednim kapitalističkim režimima koji su mu, činilo se, poricali bilo kakvu vrijednost osim ukrasne ili terapeutske. Studentski pokret kasnih 1960-ih bio je, između ostalog, proročanska kritika današnjih brutalno filistinskih sveučilišta, samoproklamiranih servisa za kapitalističku ekonomiju.

Ako je nešto od teorije imalo revolucionarne implikacije, to je bilo zato što je tu hladnu, bespoštednu logiku proširilo i na same humanističke znanosti. Više se nisu mogle smatrati utočištem osobnih vrijednosti i duhovnih uvida u grubo utilitarističkom svijetu. Naprotiv, moglo se uzeti umjetničko djelo i pokazati kako njime upravljaju određeni temeljni kodovi i sustavi, duboke narativne strukture, ideološki interesi ili djelovanje nesvjesnih sila kojih samo djelo nije bilo svjesno. Neuhvatljivi ljudski duh mogao se svesti na proizvod bezličnih sila. Ono što je inače različitim teorijama bilo zajedničko njihovo je antiempirijsko uvjerenje – to da istina književnog djela nije onakva kakvom se čini na prvi pogled. Ono što vidiš nije ono što dobiješ. A budući da je Britanija bila domovina empirizma, teorija se uglavnom morala uvoziti iz inozemstva, kao što je ova zemlja desetljećima ranije uvozila većinu svojih modernističkih pisaca.

Za liberalne humaniste koji su vodili studije književnosti, književnost je bila sfera intimnog i neizrecivog, slučajnog gesta i osjetilnih pojedinosti, svega što se suprotstavljalo svijetu birokratskih država i transnacionalnih korporacija. Izraz "književna teorija" činilo se kao proturječje: kako se apstraktno baviti tonom, raspoloženjem ili teksturom pjesme? Književnost je bila posljednje utočište osobnog iskustva i individualnog duha, kao i oblik kreativnog uzdizanja koji je odavno zamijenio propalu religiju. Ako bi sve to bilo razotkriveno kao učinak znaka ili obmana žudnje, ništa im ne bi preostalo. Teoretičari su počeli polagati pravo ne samo na film i fikciju, već i na unutrašnje utočište same subjektivnosti. Barbarin je provalio u tvrđavu, naoružan tek esejom Claudea Lévi-Straussa ili vodičem za početnike o Jacquesu Lacanu. 

Ako je teoriju bilo teško osporiti, to je djelomično bilo zato što je unaprijed spriječila svoje kritičare uključivanjem svojevrsne antiteorije unutar sebe same. Teorija nije vjerovala da je misao ključna. Bila je sumnjičava prema vlastitim strategijama. Kako je Lacan rekao, parodirajući Descartesa, "Mislim tamo gdje nisam, i nisam tamo gdje mislim". Ako bismo istražili što je ispod misli, otkrili bismo psihičke sile, materijalne interese, mreže moći. Ako je Marx bio glavni filozof toga doba, Nietzsche je bio gotovo jednako utjecajan. Teorija, ili barem neki njezini dijelovi, bila je usmjerena na vlastito podrivanje, a ključna riječ za to bila je dekonstrukcija. Propozicije su se uvijek mogle razgraditi ukoliko biste ih dovoljno pritisnuli. Novi pristup pun dvosmislenosti i neodređenosti pokazao se osobito privlačnim za teoretičarke koje su se borile za svoje mjesto u polju u kojem su mladići uspoređivali dužinu svojih rečenica.

Rečenice Fredrica Jamesona mogle su biti proustovske dužine, veliki zamršeni sintaktički lanci koji slijede svoj dostojanstveni tok ne žureći prema završnoj točki; ali njegov je stil rijetko bio namjerno nejasan, za razliku od onih teoretičara koji su svoje argumente činili neporecivima pišući nerazumljivo. Oskurantizam je jednako produkt tjeskobe koliko i arogancije. U stvari, Jamesonova posljednja knjiga „The Years of Theory“ („Godine teorije“) njegov je najpristupačniji rad.

"Ton je demokratsko-američki, sasvim drugačiji od onog francuskih diva oba roda čije misli izlaže" (IZVOR: Verso)

To je transkript serije seminara koje je održao u SAD-u prije tri godine, a umjesto njegove uobičajene uglađene, veličanstvene, iako pomalo monotone retorike, ovdje imamo govorni stil opuštenijeg, samoironičnog Jamesona, čovjeka koji se očito osjećao ugodno pred svojom publikom i pažljivo je slušao („Ne brinite o tome sada“; „Mislim da ovo vjerojatno nećete čitati, i mislim da nije ni potrebno“; „Želio bih da osjetite uzbuđenje za ovo“). Ton je demokratsko-američki, sasvim drugačiji od onog francuskih diva oba roda čije misli izlaže. 

Ima i primjesa suhog humora: Lévi-Strauss je „očito nevjerojatno briljantna ličnost koja, kao mnogi takvi ljudi, nije ni najmanje pouzdana“. Za razliku od gurua s Lijeve obale, Jamesonu nije bilo ispod časti objašnjavati neke osnovne pojmove: primjerice, patrijarhat ili činjenicu da Freud nema pravi koncept majke. Kada je riječ o pitanjima uma, barem u sferi kulture, Sjedinjene Države su europska kolonija, a stil ove knjige to odražava. Tu su čak i poneki tračevi i biografske informacije. Mladi Lacan je upoznao Jamesa Joycea i možda vodio psihoanalizu Picassa. Također ga je konzultirao Sartre, koji je tada patio od halucinacija. Doznajemo da Foucault i Derrida nisu podnosili jedan drugoga, kao što bismo mogli zamisliti da se Gordon Ramsay i Jamie Oliver ne slažu najbolje. Derrida je bio jedini član inteligencije koji je posjetio svog sunarodnjaka, Alžirca Louisa Althussera, dok je ovaj bio u zatvoru zbog ubojstva svoje žene. Max Horkheimer i Theodor Adorno, doajeni Frankfurtske škole, bili su strastveni ljubitelji filmova braće Marx. Postoji čak i referenca na Sartreov škiljav pogled, kao i na činjenicu da je sam Jameson imao sklonost debljanju. To nisu stvari koje biste čuli na čuvenim Lacanovim seminarima u Parizu, koji su bili i pomodni i visoko intelektualni događaji, poput križanca između akademije i Ascota.

Knjiga vraća godine francuske teorije u razdoblje nakon Drugog svjetskog rata (Sartre, Beauvoir, Lévi-Strauss, Fanon, Merleau-Ponty) i pritom spaja osobnu biografiju s intelektualnom poviješću. Jamesonova prva knjiga bila je o Sartru; za sebe je smatrao da je "više od bivšeg sartrijanca" i bio je sklon precjenjivati „Bitak i ništavilo“, koji ga je, zajedno s „Dobom razuma“, uveo u svijet teorije. Zapravo, govori nam da je uvijek pokušavao ostati vjeran egzistencijalizmu, što je gotovo jednako iznenađujuće kao kad bismo čuli da je uvijek ostao vjeran Budi. Teško je vidjeti bilo kakve dokaze ove predanosti u njegovim opsežnim spisima.

Komentar o Simone de Beauvoir nije posebno dobro napravljen, ali iznenađuje da je uopće uključen. Jameson je u svojim radovima bio stidljiv kada je riječ o seksualnosti, ali ovdje se njome bavi izravnije nego bilo gdje drugdje (tu su i prikazi feminističkih filozofkinja Monique Wittig, Julie Kristeve i Luce Irigaray). Filmska teorija, jedna od njegovih dugogodišnjih strasti, ubačena je u ovaj spoj, pri čemu je Jean-Luc Godard pohvaljen kao ličnost barem jednako važna kao bilo koji od mislilaca tog razdoblja. Govorimo o kulturnoj eri koja se ponekad uspoređuje s antičkom Grčkom i Njemačkom iz doba prosvjetiteljstva. Grubo govoreći, prelazi se od ljudskog subjekta kao slobodnog agenta koji se sam oblikuje (egzistencijalizam) do subjekta kao posljedice sila izvan njegovog dometa (strukturalizam, psihoanaliza). Ili, da se drugačije izrazimo, od oslobođenja do neoliberalizma. Na početku govorimo o svijetu, a završavamo tako da svijet govori kroz nas.

Kasnija poglavlja knjige obuhvaćaju Barthesa, Jeana Baudrillarda, Lacana, Derridu, Althussera, Foucaulta, Gillesa Deleuzea i druge, u, kako se čini, stalnoj utrci s vremenom. S obzirom na ograničeno trajanje seminara, svaki od ovih mislioca, od kojih su neki na glasu kao ezoterični, mora biti sumiran u tekstovima kraćim od dvadeset stranica. Rezultat je, neizbježno, osjećaj nespretne užurbanosti – naglih slijepih ulica, nepotpuno uspostavljenih veza ili neobjašnjivo zanemarenih važnih tema. Postoje dijelovi neurednog razmišljanja i mnoštvo neriješenih niti. Međutim, uz sve te formalne nedostatke, ovo je rad vrijedan čitanja, s obzirom na bogatstvo uvida koje pruža. Teorija se ponekad tretira kao da se sama od sebe rađa, no kao materijalist, Jameson je bio svjestan njezinih povijesnih korijena i vanjskih radova – časopisa, grupa, raskola, osobnosti, glavnih događaja i struja političke misli poslijeratne Francuske, o čemu je imao enciklopedijsko znanje. Na primjer, postoji velika industrija komentara o Lacanu, ali malo njih ističe da su studenti koji su hrlili na njegove seminare uglavnom bili maoisti.

Fredric Jamison 2000. godine u Brazilu (FOTO: Wikimedia)

Jamesonovo znanje nije bilo ograničeno na jednu naciju. Sumnjamo da je itko živ pročitao toliko knjiga kao on, od Heraklita i Parmenida do opskurnih tekstova i rasprava za koje je samo on čuo. Ova težnja za totalitetom ima svoje nedostatke. Jameson je uvijek bio previše velikodušan mislilac, držeći se Hegela, kojeg je cijenio, a koji je tvrdio da istina leži u cjelini i da treba suditi o idejama u tom kontekstu, umjesto da ih se odbacuje. Možda je ovdje na djelu američka težnja za afirmacijom, u kontrastu s negativnošću koja obilježava francusku misao od Mallarméove estetike i Sartreovog ništavila do Derridine différance i neizrecivog Događaja Alaina Badioua. Jameson nam kaže da se privremeno priklanja svim teorijskim stavovima koje iznosi, što ignorira ne samo očite kontradikcije između njih, već i nespojivost nekih od njih s njegovim vlastitim marksističkim političkim uvjerenjima. To je pristup više tipičan za predavaonicu nego za politički skup. Za Marxa, naprotiv, da ne spominjemo žestoko pristranog Isusa, istina nije totalitet, već je jednostrana. Ona je skandal i kamen spoticanja, oštar mač koji nastoji razotkriti laži i obmane u ime ljudskog oslobođenja.

Jameson hvali Deleuzea kao "jednog od najboljih mislioca 20. stoljeća", dok istodobno tvrdi da on sve mislioce s kojima se bavi pretvara u samoga sebe. Meni to ne zvuči tako bajno, baš kao što nema puno toga divnoga u idealiziranju shizofrenije kojemu je njegovo djelo dalo povod. Doista nije moguće izvući etiku iz Deleuzeove grandiozne filozofije strasti, niti, što se toga tiče, izvedivu politiku. Jameson je o ovim stvarima šutio, nastojeći, kao i obično, razumjeti, a ne osuđivati. Ne treba se dovesti u pojednostavljenu opoziciju između dobra i zla, koja bi bila pogodna za dekonstrukciju. Ali ne morate se odavati metafizici da biste osudili Donalda Trumpa. Stvar je u tome da osuda nije bila njegov stil, kao što nisu bili ni satira niti parodija. Bio je jedan od najmanje polemičnih ljevičarskih pisaca.

Kulturalni teoretičari poput Jamesona predstavljaju ponovno otkriće klasičnog intelektualca. Intelektualci se razlikuju od akademika po tome što pokrivaju niz disciplina, ali i po tome što ideje povezuju s društvom u cjelini. Oni su tipično i polimati i poligloti. Jameson je tečno govorio nekoliko jezika i imao je neutaživu glad za znanjem. Bio je jednako učen u češkoj znanstvenoj fantastici, kao i u tajvanskoj kinematografiji. Nastavio je stvarati velika djela sve do svoje smrti - prošlog mjeseca u dobi od devedeset godina. Njegov izniman raspon interesa ukazivao je na to kako bi inače društveno besmislena književna kritika mogla opravdati svoje postojanje. Postavši oblik kulturne kritike, ona može igrati skromnu ulogu u mijenjanju svijeta, kao i u njegovom tumačenju.

Slično svom engleskom kolegi Perryju Andersonu, još jednom majstoru jezika koji može u sklopu jednog eseja prijeći s estetike na političku teoriju i realpolitiku, Jameson je odavao dojam preživjelog iz eruditskije epohe koja je prethodila usponu moderne akademske zajednice, sa svojim strogo čuvanim specijalizacijama. No, njegov izvanredan intelektualni doseg također je bio proizvod sadašnjeg vremena. Teorija je predstavljala novu konfiguraciju znanja, prikladnu za doba u kojem se granice između tradicionalnih akademskih predmeta ruše, a najuzbudljiviji radovi odvijaju se u graničnim područjima između njih. Književna kritika bila je usredotočena na izolirani tekst, u obrani visoke kulture od barbarskog svijeta, ali sada je bila otvorena za mnogo šire polje istraživanja. Jamesonovo akademsko područje bilo je književnost, ali u knjizi „The Years of Theory“ manje se govori o pjesnicima i piscima, a više o filozofiji, antropologiji, lingvistici, psihoanalizi i tako dalje. Knjiga je stoga vjerojatno potvrdila predrasudu da teorija zamjenjuje književno djelo, a ne da ga obogaćuje. Zapravo, potvrđuje stav da kritika može napredovati samo dosezanjem izvan svojih tradicionalnih okvira, gubeći jednu vrstu identiteta kako bi otkrila drugu.

Jameson se najviše razlikovao od klasičnog intelektualca po nedostatku snažne javne prisutnosti. George Eliot i John Stuart Mill kretali su se u onome što bi se još moglo nazvati javnom sferom, što ne važi za njihove moderne pandane. No, to je ipak vrijedilo za javne seminare pariških majstora 1960-ih i 1970-ih, koji su bili društveni događaji, ali i arene za učenje. Lacanov seminar bio je najugledniji, ali Deleuze je privlačio mase gorljivih sljedbenika, a bilo je i nekoliko skromnijih projekata. U cjelini, i uz svo poziranje i hvalisanje, oni predstavljaju izvanredno povezivanje društvenog i intelektualnog života, kakvo anglofonski svijet nikada nije uspio nadmašiti. Današnjim akademicima teško je na kolegije privući već upisane studente, a kamoli privoljeti širu javnost.

Ako je teorija izazvala takve šokove, što se dogodilo s njom? Gdje su trupe marksističkih kritičara iz 1970-ih ili mnoštvo predanih Derrideanaca iz 1980-ih? Jednostavan odgovor je da se revolucija ne može dugo održavati živom samo u duhu. Kako je postalo jasno da se neće ostvariti, doba Harolda Blooma i Hélène Cixous ustupilo je mjesto postmodernizmu, praktičnoj kulturi za koju je teorija previše elitistička stvar. Postmodernisti ne gaje veliku ljubav prema apstrakcijama, razmišljaju pragmatično umjesto historijski i opsjednuti su seksualnošću, ali ravnodušni prema socijalizmu. Više su zainteresirani za transgresiju nego za transformaciju. Teorija je bila, između ostalog, kratki život nakon neuspjele pobune. Njezin pad bio je povezan s onim što Jameson naziva “demarksifikacijom” Francuske, kako su Althusserovci ustupili mjesto novim filozofima. No, to je također bila najuzbudljivija stvar koja se dogodila književnim studijima još od dana F.R. Leavisa, a mnogi uvidi iz tog razdoblja zasigurno će opstati.

Terry Eagleton, London Review of Books

Za Lupigu s engleskog prevela Dora Pavković

Lupiga.Com

Naslovna ilustracija: Verso