Situacionisti su predlagali ludističko odskakanje od tako postavljenih okvira, aktivnu promjenu svakodnevice koja bi posljedično mogla promijeniti i cijeli svijet. Sintetizirajući također uvide nastale međusobnim približavanjem psihoanalize i marksizma, tragali su za onim što su još antički Grci nazivali "dobrim životom". Prema situacionistima, građansko društvo udaljava pojedinca od njegovih stvarnih želja. Njihovo ispunjenje učinilo bi ga sposobnim za nadilaženje pukog privida ispunjenosti koji pruža stalna potrošnja i drugi vidovi površnih ambicija i zabave.

U sklopu te kritike nastala su i dva jedina romana Michèle Bernstein (r.1932.), osamljene ženske figure u situacionističkom pokretu i Debordove supruge sve do njegovog razilaženja. „Svi kraljevi konji“ („Tous les cheveaux du roi“, 1960.) i „Noć“ („La nuit“, 1961.) izvrsno ilustriraju primjenu tipičnih situacionističkih izuma, kako na planu sadržaja, tako i izvedbe. Oba djela opisuju fragment iz života nekonvencionalnih Geneviève i Gillesa, pariškoga para u srednjim dvadesetima, u otvorenoj ljubavnoj vezi na rubu građanske uzoritosti i predvidljivosti. Romane je u objedinjenom izdanju Udruge Bijeli val s francuskog preveo Marko Gregorić, a uredila Dina Pokrajac 2024. godine.

Geneviève i Gilles kreću se u društvu umjetnika i intelektualaca, što su i sami, premda se o Gillesu saznaje vrlo malo. Geneviève radi u marketinškoj agenciji, ali često se ondje ne nalazi, kasneći i svakako ne djelujući kao da njena egzistencija potpuno ovisi o tom poslu. Gilles se bavi "postvarivanjem", kako to u jednom trenutku objašnjava Geneviève, koja u prvom licu pripovijeda „Sve kraljeve konje“. Gilles je, nemoguće je ne pomisliti, profilom blizak stvarnom Debordu. U intervjuu iz 2013. godine, Bernstein je priznala da u likovima njenih romana ima autobiografskih elementa, no ne sustavno, a i „Svi kraljevi konji“ kratkom su bilješkom posvećeni “Guyu”. Sve to čini ono napisano dodatno zapanjujućim – zar je moguće da su neki od najistaknutijih mislioca druge polovice 20. stoljeća živjeli onako kako je to opisano u Bernsteininoj prozi?

Michèle Bernstein 1960. godine (SCREENSHOT: YouTube)

Portretirani par navodno se voli, ali imaju i ljubavnike – Gilles zato što je jako privržen plahim, plavim djevojkama kojima je jedva dvadeset, a Geneviève, čini se, više zato da udovolji takvom modelu odnosa. Ona sa Gillesom ima dublju intelektualnu vezu nego ijedna od njegovih ljubavnica, koje očito u njegov život ulaze serijski, dok mu ne dosade (a to se uvijek naposljetku dogodi, upozorava jednu od njih i sama Geneviève). Otpočetka je moguće zaključiti da se njena neobična povezanost sa Gillesom očituje i u tome što ona za njega bira njegove buduće ljubavnice – "jer, na kraju krajeva, da se Gillesu nisu sviđale iste djevojke [kao i njoj], to bi među [njih] uvelo element razdora". S odabranom djevojkom potom se druži i Geneviève, gradeći odnos koji na trenutke sliči onome majke i kćeri, no koji se ipak ne pokazuje toliko neokaljanim međusobnom ljubomorom i natjecanjem.

Kako na to zaista gleda Gilles, zapravo se nikad u potpunosti ne saznaje. „Noć“ je pregled događaja iznesenih u „Svim kraljevim konjima“ u trećem licu, iz perspektive pripovjedača na tragu suzdržanih, površinskih opisa karakterističnih za književnost tzv. francuskog novog romana (nouveau roman) razvijanog 1950-ih – primjerice, Gillesove ruke u tami su “dvije svijetle mrlje”, “sunčeva će svjetlost doskora ući u sobu čiji će prozori ostati otvoreni”, a i sami likovi vide prostor oko sebe tek kao sklop svakojakih oblika i svjetlosnih učinaka. Ipak, Bernstein se ogradila od utjecaja autora kojima se pripisivao takav novi stil, poput Alaina Robbe-Grilleta. Pogled pripovjedača „Noći“ doista nedovoljno podsjeća na nestrastveno oko kamere kojoj je sve pred njom ravno – Bernsteinin pripovjedač povremeno ulazi u likove, tu i tamo zna što oni misle, zašto su učinili što su učinili ili što tek planiraju učiniti. 

Gilles, međutim, ostaje utjelovljenje modernističkog maskulinog ideala enigmatičnog umjetnika u čiji je um nemoguće ući. Ostaje nepoznato što točno podrazumijeva njegova nadarenost, iako žene u svom okruženju uglavnom uspijeva uvjeriti da ona postoji, naoko ni ne trudeći se. Upušta se u duge noćne šetnje s ljubavnicom, aktivnost koju su situacionisti poznavali kao dérive, odnosno mapiranje prostora koje nadilazi racionalne kategorije, nešto slično psihogeografiji. Pariz Gillesovih besciljnih šetnji prikazan je vrlo poetski, a uz točne nazive ulica i različitih točaka, moguće ga je prilično vjerno rekonstruirati. Bernsteinin rukopis nešto je i poput oneobičavajuće ode francuskoj prijestolnici, ali i nekim drugim mjestima na koje neobično društvo – koje u jednom trenutku čak uključuje ljubavnike oba partnera te njihove prijatelje – odlučuje pobjeći na odmor.

(ILUSTRACIJA: Udruga Bijeli val)

Romani su i primjer primjene situacionističkog détournementa, preuzimanja postojećih slika iz kulture i poigravanja koje ogoljuje ideologiju u njihovoj pozadini. Primjerice, uzorak za radnju „Svih kraljevih konja“, odnosno „Noći“ jest film „Noćni posjetioci“ („Les Visiteurs du soir“, 1942) Marcela Carnéa. U temelju je dolazak ljubavnoga para na organizirani događaj, nakon čega su dio mentalne i emocionalne igre koja rađa brojne intrige. Povlačile su se paralele i između Bernsteininih romana i romana Pierrea Choderlosa de Laclosa „Opasne veze“ („Les Liaisons dangereuses“, 1782) koji je Roger Vadim adaptirao u film 1959. godine. Filmski medij je općenito važan za književne eksperimente toga razdoblja. Sâm détournement u osnovi podsjeća i na istraživanja i rastakanja ustaljenih kinematografskih obrazaca u filmovima Jean-Luca Godarda, posebno u fazi njegova djelovanja unutar skupine Dziga Vertov (to oneobičavanje isto je tako imalo za cilj i osvještavanje društvenih uvjeta u kojima su se ustaljeni kodovi medija razvili i učvrstili). 

Velika vrijednost Bernsteinina malog književnog opusa leži u proširivanju postojeće predodžbe o situacionističkom djelovanju kojom do danas dominiraju muške figure. Njene romane odlikuje i određena provokativnost u izvanknjiževnom smislu, gdje se postavlja pitanje o granicama situacionističke spremnosti na rušenje društvenih stereotipa i njihovu istinsku revolucionarnost izvan pojedinačnih privilegija. Svijet Geneviève i Gillesa ipak je svijet lagodnog građanskog života, svijet susreta ljudi koji razgovaraju o slikarstvu i književnosti, a ne brinu za golu egzistenciju. Oni su uglavnom jednostavno opterećeni dosadom, baš zato što im je svaki mogući vid komfora već zajamčen, a i simpatičnost njihovih igara zavođenja i razonode postaje upitna kad uključuje druge koji nisu pravodobno sposobni razumjeti njihove implikacije.

Bernsteinina dva analoška romana pružit će posebno mnogo čitateljima zainteresiranim za društvenu klimu koja je prethodila 1968. godini, kao i onima općenito sklonim književnim eksperimentima, a „Svi kraljevi konji“ i „Noć“ mogu se čitati i u ključu žanra ljubavnog romana. Prema ispovijesti same autorice, Deborda su oduševljavali.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Udruga Bijeli val

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.