Da kojim čudom ne valja preskočili bismo je, a ovako unatoč tome što se radi o štivu starom čak pet dana koje se ukiselilo dok smo mi uživali u čarima godišnjeg odmora, donosimo vam prošlotjednu kolumnu Borisa Dežulovića, koji se u koštac uhvatio sa najsvetijim ljudima u Bosni i Hercegovini, odnosno s „bosanskim selom i bosanskom tradicijom“. Sve to inspirirano pričom o razvratima vladike presvetog Vasilija Kačavende, koja je nedavno uznemirila tamošnju javnost

"Tko ne razumije bosansko selo i bosansku tradiciju, bogami bi svašta pomislio"

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic. Elem, zaprijetilo u Bosni izumiranje sela, pa poslali Ujedinjeni narodi Tarzana u inspekciju. Nabasao on u neku bosansku zabit i pokucao na vrata, dobar dan, dobar dan, ja sam Mujo, ja sam, veli, Tarzan. Znam toga, rekoh ja Koži. Ne znaš, vjeruj mi, kaže on. Dobro kad ne znam, reko ja.

"Čuj, Tarzan?!", iznenadio se Mujo, a Kralj džungle, vidjevši da mu ovaj ne vjeruje, pomazio mačku. Ona mijau, on mijau, a Mujo gleda u čudu: "Ti stvarno umiješ razgovarati sa životinjama?!" "Aha. Evo mi kaže maca da je zlostavljaš", prijekorno će Tarzan. "Nemoj tako sa životinjama." "Ma nisam, nego...", krenuo se pravdati Mujo, kad u to zalajao pas. Tarzan u dvorište, vau on, vau pas. "Što maltretiraš cuku, cijeli život je na lancu?", okrenuo se on Muji. "Pobjeć će mi", ušeprtljao se ovaj, kad se javila i krava. Krava muuu, Tarzan muuu, "kaže da je ništa ne hraniš". Mujo sav ublijedio, kad u taj čas iz obora tužno zameketala koza.

"Ne vjeruj joj ništa!", skočio Mujo. "To je švicarska koza, ona ne razumije bosansko selo i bosansku tradiciju!"

Decenijama su tako podgrijavane predrasude o životu na selu, napose bosanskom, ali jedno je kad običaje i tradiciju bosanskog sela Tarzanu objašnjava Mujo, a sasvim nešto drugo kad ih objašnjava reisu-l-ulema Mustafa Cerić. A nisu još judeomasonske obavještajne službe smislile vic koji bi tako oblatio blatnjavo bosansko selo, kao što je to prije dvije godine uradio časni reis u slučaju imama Rešada Omerhodžića, osuđenog pedofila iz vlašićkog sela Gluha Bukovica, javno poručivši da slučajeve seksualnog zlostavljanja djece treba prijavljivati Islamskoj zajednici, a ne policiji ili ljudima kao što je advokat Duško Tomić. Jer on, veli reis strogo, "ne razumije bosansko selo, ne razumije bosansku tradiciju".

Utoliko čudi što se najveći živući istraživač bosanskog folklora i seoske tradicije, glasoviti etnolog Mustafa Cerić, još nije oglasio o slučaju vladike Vasilija Kačavende, episkopa zvorničko-tuzlanskog, kojega je bivši đakon Bojan Jovanović javno optužio za blud, razvrat i pedofiliju. Čudi ta stvar, jer Jovanovićev advokat je isti onaj Duško Tomić što "ne razumije bosansko selo i bosansku tradiciju", pa je imama Omerhodžića iz seoskog kulturno-umjetničkog društva ni kriva ni dužna poslao na godinu i pol u zatvor.

- Dječaci poput Bojana treba o tim stvarima da obavijeste Srpsku pravoslavnu crkvu, prije nego što obavijeste ljude kao što je Duško Tomić, koji ne razumije bosansko selo, ne razumije bosansku tradiciju - reći će tako umjesto reisa episkop Vasilije Kačavenda.

- Bezbeli - dodat će onda sam reis. - Ne može niko više voljeti našu djecu od nas samih.

- Tako je - složit će se, dakako, i nadbiskup vrhbosanski Vinko Puljić, ponavljajući svoje teze o centrima moći koji ne razumiju vrhbosansko selo i vrhbosansku tradiciju. - Poznato je kako se tajni svjetski centri moći obračunavaju sa Crkvom podmećući joj pedofilske skandale.

Veselo je tako u živoj predrasudi o bosanskom selu, gdje se još drži do starih običaja. Nedjeljom ujutro, nakon liturgija i sabah-namaza, muškarci svih triju vjera vezuju žene lancima za kuhinjske šporete, pa se nalaze na seoskom gumnu, stanu u krug i bace partiju hrkljuša - "do mene!, do mene!", odjekuje selom - dok djeca do ručka idu svatko kod svoga župnika, paroha ili hodže, svaki u svoje folklorno društvo, i plešu kola, sviraju frulu, oblače narodne nošnje, skidaju narodne nošnje, "sjedi do mene!, sjedi do mene!", odjekuje selom. Da to čuje netko tko ne razumije bosansko selo i bosansku tradiciju, bogami bi svašta pomislio.

Episkopski dvori u Bijeljini, recimo, izgledaju baš kao scenografija za kakvu skupu porno-produkciju, "Hopa-cupa u krevetu austrijskog cara" ili tako nešto. Sve u zlatnom i crvenom, stilski namještaj, kićeni okviri, slonovača, srebro, svila i kadifa, leži Kačavenda pod baldahinom kao car Franjo Josip I, stani pa gledaj, gledaj pa čekaj, svaki čas ima da se pojavi gola Samantha DeepBlue u ulozi pohotne princeze Sissy, ili barem Franjin dvorski umjetnik, onaj novosadski striper Dejan Nestorović - kad odjednom ulazi u kadar golobradi đakon.

"Ležao je na krevetu i počeo da onaniše preda mnom, s rukama u vešu... Hajde, sjedi ovdje kod vladike, da se malo zabavimo, snimio sam ti sentiš muziku... kako ćemo sada nas dvojica da uživamo. Onda je izvadio ruke i pokušao da mi ih stavi u usta", detaljno je đakon Bojan opisao neobični običaj iz Semberije, vjekovnu tradiciju ređanja đakona, pardon ređenja, polaganjem episkopske ruke u đakonova usta - ima pravoslavna leksikografija lijep izraz, "rukopoloženje".

Što je bilo? Svjetski centri moći poslali zgodnog, nevinog mladića episkopu na rukopoloženje, vladika ga uveo u čudesni, raznoliki svijet bosanske narodne tradicije, pa ispao na kraju Kačavenda pedofil. A nadbiskup i reis šute.

Iz nekog razloga, naime, ni nadbiskup ni reis nisu ustali u obranu oklevetanog brata i bosanske tradicije. Kad je bila riječ o Djedu Mrazu, gay-paradama ili vjeronauku u školama, lijepo su se slagale glave pod mitrama, kamilavkama i ahmedijama, dirljivo je bilo slušati taj usaglašeni međureligijski monolog. Čestitali su biskupi vladikama kad su članovi njihovih folklornih društava mlatili homoseksualce, podržavali su vladike imame kad je trebalo braniti vjeronauk u školama, skakali su imami u pomoć biskupima kad se tjeralo kaurske Djede Mrazove. Sad, kad imaju najopasnijeg zajedničkog neprijatelja, svjetske centre moći što udaraju u samo srce njihovog nacionalnog bića i vjere - narodnu tradiciju i seoske običaje - raspalo se složno Međureligijsko vijeće BiH, okreću dvojica glave od trećeg, svaki zabavljen svojim poslom. Ostao Vasilije Kačavenda na cjedilu, a bosanska tradicija i bosansko selo pred izumiranjem.

Poslali onda Ujedinjeni narodi Tarzana u inspekciju, nabasao on u neku zabit i pokucao na vrata manastira. Pomoz Bog, pomoz Bog, ja sam, veli, Tarzan. "Ćao, Tarzane", odgovorio mu mazno vladika Vasilije, "ja bogami mislio da mi Dejan došao". I da skratim vic - već sutradan Tarzan postao đakon. "Znate kako kaže reis", objasnio poslije vladika, "bolje da propadne selo, nego običaji".

Boris Dežulović, Oslobođenje