Kako neki dan na Lupigi napisasmo, na užas Svetog Petra i nadređene mu nebeske administracije, kršćanski vjernici na Balkanskom poluotoku već duže vrijeme natječu se tko će izgraditi više, veće i šire križeve i krstove. Nije to promaklo ni, zar opet moramo reći, genijalnom Borisu Dežuloviću, koji se u novoj kolumni pozabavio s nekada Titovim, a uskoro Hristovim Užicem, odnosno o tamošnjim ekolozima-krsotinstalaterima i poput proroka najavio gdje će osvanuti sljedeći najveći krst

- Trista trideset tri metra?!? - zaprepastio se, tvrde očevici, Gospod Bog. - Jesi li to rekao trista trideset tri metra??

- Trista trideset tri - odgovorio mu Sin s novinama u ruci. - Nisam ni ja vjerovao, tri puta sam čitao. Evo, "najviši krst na svetu, veći od Ajfelove kule".

- Nevjerojatno. Kako si ono rekao...?

- Užice.

- Užice?! - iznenadio se Stari. - Nije li Užice bilo Titovo?

- Nije, tata, odavno. Ne pratiš. Sad je samo Užice, a kad sagrade divovski krst, bit će Hristovo Užice.

- Čekaj malo, pa prije neki dan su podigli onaj bijedni mali krstić od... koliko, tri metra?

- Četiri.

- Četiri metra! Pih, veći ima Kačavenda.

- Da, ali to je bila maketa. Evo, čitaj: "'Na Mučnju, najvišem vrhu Zlatibora, planiramo da, ako Bog da, postavimo krst visine 333 metra. Procena je da bi koštao oko dvadeset miliona evra. Veliki je to novac, ali ako bude po milosti Božjoj, to će se ostvariti', kaže Hadži Miloš Vidaković, predsednik Ekološko-sportskog društva "Trn" iz Ivanjice."

- Dvadeset milijuna eura?!? I šta kaže, "ako Bog da"?

- Aha. "Ako bude po milosti Božjoj".

- Šta on misli, otkud meni dvadeset milijuna eura??? - pobjesnio Svevišnji. - Tako me nekidan i Dinkić pitao. Šta sam ja, Međunarodni monetarni fond?!

Tako je Hristovo Užice zasad ostalo na križiću od četiri metra, koje je Ekološko-sportsko društvo "Trn" na čelu s Hadži Milošem Vidakovićem, docentom Državnog univerziteta u Novom Pazaru, podiglo na brdu Biokotoš iznad grada. Ekološko-sportsko društvo "Trn", kako mu sam naziv kaže, bavi se podizanjem impozantnih križeva po srpskim gradovima i brdima. Već desetak godina vrijedni ekolozi iz Ivanjice siju tako goleme betonske, kamene, čelične i drvene krstače po Srbiji, a kruna njihovih ekološko-sportskih pregnuća trebalo je da bude džinovski križ na Mučnju, najvišem vrhu Zlatibora.

Ipak, Miloš ne odustaje od svoje nakane. Snalažljivi krstograditelj ima i plan B: "Ako Bog ne da", dat će obični ljudi. Obični ljudi u Srbiji, poznata je stvar, ne znaju što će s novcem. I sva je sreća da ima neobičnih, koji znaju, poput Hadži Miloša Vidakovića, docenta Državnog univerziteta u Novom Pazaru, predsjednika Ekološko-sportskog društva "Trn" i oca suvremene srpske krstogradnje.

- Izgradnju i postavljanje krstova pomažu obični ljudi i to svojim radom, novcem, poklanjanjem građevinskog materijala, ali i vlasnici preduzeća i drugi. Nije važno koliko je ko dao, jer na kraju to zna Gospod Bog, ali to jesu značajna sredstva - kaže najpoznatiji srpski krstoinstalater, pa objašnjava svoju neobičnu strast. - To predstavlja potrebu oboženja našeg naroda, povratak veri i istinskim korenima. U poslednje vreme stradamo, zbog naših grehova, nedostatka ljubavi i vere. Jednostavno smo ogrehovljeni. U narodu je posejano seme mržnje, razdora i zla. To je put stradanja srpskog naroda. Zbog toga nam preti opasnost da nestanemo. Ipak, iskreno se nadam da Gospod Bog to neće da dozvoli, jer ipak mi smo Srbi izabrani narod.

A Srbe baš krenulo to, kako se zove, oboženje. Izgledalo je da je ekološko-sportsko nadmetanje u podizanju velikih krstova završeno ovoga ljeta, kad je uz cestu na ulazu u Kragujevac podignut golemi, osamnaest metara visoki betonski križ s Kristovim raspelom. Nisu, međutim, Kragujevčani stigli izgovoriti "Hulk se rodi, vaistinu se rodi", a već su Nišlije uzvratile udarac: stanoviti Dragan Milošević, vlasnik tvrtke "Master sekjuriti", najavio je povodom 1.700 godina od historijskog Milanskog edikta, kojim je rimski car Konstantin proglasio kršćanstvo službenom državnom religijom, u Konstantinovom rodnom gradu izgradnju mamutskog križa od - osamdeset metara!

Izgledalo je kao zajebancija, sve dok na prezentaciji projekta gargantuovski niški križ "istorijskom namerom" nije nazvao sam vladika niški Irinej.

- U Nišu će verovatno biti najveća proslava jubileja Milanskog edikta, i Niš bi trebalo da se dobro pripremi za taj događaj - rekao je Irinej. - Neće biti lako u Nišu napraviti najveći krst jer naše ekonomske prilike nisu lake. Ali u čitavoj istoriji naše najveće svetinje podizane su uvek u teška vremena.

Čuli onda u Užicu da će Niš graditi križ od osamdeset metara, pa riješili da nadmaše i rimskog cara i carski grad.

- Stotinu metara! - udario je šakom o stol Hadži Miloš Vidaković. - Kakav smo mi to izabrani Božji narod ako ne možemo da napravimo krst od stotinu metara?!

- Stotinu jedan metar! - odgovorili na to u Čačku. Na što bi to sličilo da Užice ima veći krst od Čačka?

- Dižemo na stotinu pedeset! - odgovorili iz Užica.

- Dvesta! - podigao ponudu Čačak.

- Dvesta pedeset! - uzvratilo Užice, a u dvorani tajac. Gradonačelnik Užica i arhijerejski namesnik gutaju knedle, a Hadži Miloš im značajno namiguje.

- Trista! - nakon nekoliko minuta dramatične tišine oglasio se Čačak. - Tri stotine metara!

Iz dna dvorane začuo se tupi udarac i potmuli ženski vrisak. Krupnog muškarca iznijeli su u ambulantna kola, a Hadži Miloš se nešto došaptavao s arhijerejskim namesnikom. Električni je napon pucketao zrakom, drama je bila na vrhuncu.

- Plus Hristove godine! - konačno je podviknuo Hadži Miloš. - Trista trideset tri!!! Ni metra više!

Dvorana je umrla. Nije se čula ni mušica u Miloševoj glavi. Glavešine Čačka nekoliko su trenutaka, blijedi kao kreč, obješenih čeljusti zurili u užičkog lobistu, a onda se stali došaptavati. Ako bi prodali Fabriku reznog alata, plus 'Slobodu' Čačak, možda... pa da se proda i konak Jovana Obrenovića i crkva Svetog vaznesenja, oprostio bi Gospod da se crkva proda za viši cilj. Štoviše, najviši cilj na svijetu. Neće valjda Užičani imati viši cilj. Kako god, međutim, zbrajali, Čačanima nedostajalo para. I teška srca morali odustati.

Tako je Užice pobijedilo, a konkurentski Čačak ostao bez orijaške krstače. Nastavak priče znate: tvornički pogoni "Slobode" iz Čačka nestali su u detonacijama Božjeg gnjeva, a Zlatibor će narasti za tri stotine trideset tri metra. Milijune godina majka priroda slagala krečnjak po Zlatiborskom okrugu, dvjesto milijuna godina trebalo joj da podigne planinu od hiljadu i pol metara, a Hadži Miloš će joj u godinu-dvije dodati tri stotine trideset tri. Imat će Užice najviši križ na cijelom svijetu. Sve dok se ne nađu neki još običniji Srbi od Užičana, i još neobičniji od Hadži Miloša.

- Hiljadu metara?!?! - uskliknuo Gospod Bog. - Lažeš!

- Ne lažem - odgovorio Sin čitajući sutrašnje novine. - Na Trebeviću iznad Sarajeva. Gradit će Savez logoraša Republike Srpske, a pare će navodno osigurati Dodik.

- To je to - digao ruke zadivljeni Gospod. - Zovi mi Mojsija, večeras ću Srbe proglasiti izabranim narodom.

- Ali tata, ne možeš sad...

- Šta ne mogu? Pa je l' vidiš ti kakav je to narod? Zovi Mojsija i neka donese onaj sanduk sa deset zapovijedi. Ostavit ću ga Srbima.

- Ali u Starom zavjetu piše...

- Kakav Stari zavjet! - otfrknuo je Stari. - Napisat će mi Matija još stariji i ljepši.

Boris Dežulović, Nezavisne novine