Najnoviji „spin“ kaže kako kolumna Borisa Dežulovića u Oslobođenju nije zabranjena jer se u njoj autor dotaknuo SDP-a, nego zbog toga kako se Dežulović odnosio prema marokanskom iscjelitelju Mekkiju Torabiju na čijim seansama se prodaje Sarajevska voda. Naime, i Sarajevsku pivaru, koja flašira tu vodu, i izdavačku kuću Oslobođenje posjeduje u narodu omiljena obitelj Selimović, pa je izbačena priča kako je gazdu zasmetalo sprdanje s tom pričom. No, ako je to uistinu točno onda je pravo čudo da su cenzori Oslobođenja dopustili objavu nove Dežulovićeve kolumne u kojoj on otvoreno poručuje da su oni koji kupuju flaširanu vodu - budale

Selimovića voda

Pročitajte neobjavljenu kolumnu u kojoj je cenzore navodno zasmetao mogući negativan učinak na prodaju vode na Torabijevim seansama

Ekskluzivno doznajte kakav stav Mujo Selimović ima prema neovisnom novinarstvu

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, sišao Mujo s planine u grad i vratio se nakon mjesec dana. "Znaš da je ovaj svijet otišo u vražju mater", kaže on Sulji nalijevajući maksuziju. "Što?", upitao ga ovaj. "Otišo ja u grad, ušo u granap, kad vidim - zemlja." "Kako misliš, zemlja?", iznenadio se Suljo. "Lijepo, obična zemlja", odgovorio mu Mujo. "Pakuju je ko brašno, po kilogram. Pitam ja šta je ovo, a prodavačica veli, zemlja. Za cvijeće."

"Zajebavaš? Zemlju pakuju?!?", nasmijao se Suljo. "Al nije to ništa", nastavio Mujo. "Idem dalje, vidim - zrak!" "Čuj, zrak?", čudi se opet Suljo. "Ja. Limenka od tri litre zraka", priča Mujo. "Kaže prodavačica, čisti kisik, japanski, s planine Fidži. Dobijete i masku s njim. Dušu dalo za oboljele od astme." "Pakuju zemlju i zrak?!", i dalje se čudio Suljo.

"Al nije to ništa, slušaj", nastavio Mujo. "Meni onako pravo smiješno, idem dalje, kad vidim - naredane flaše vode." "E sad ga baš sereš", prekinuo ga Suljo. "Matere mi moje", uvjerljivo će Mujo. "Pitam ja, nemojte mi sad reći da je ovo obična voda?! A veli prodavačica, nije to, gospodine, obična voda, nego čista izvorska." "Čekaj, čekaj. Pakuju i prodaju zemlju, zrak i vodu!?!", u nevjerici će Suljo. "Ma ja, kažem ti", rezignirano uzvratio Mujo. "Ode svijet u vražju mater."

"Dobro govoriš", na to će Suljo zamišljeno. "Jebo majku, kako je počelo, još će i rakiju flaširati!"

Ima o tome zgodna jedna i zabavna knjiga, napisao je Tom Standage, urednik za tehnologiju u britanskom Economistu, "Povijest svijeta u šest čaša" se zove: kratka historija čovječanstva kroz priče o šest pića koja su je oblikovala - od piva u Mezopotamiji i Egiptu, i vina u Grčkoj i Rimu, preko žestokih pića u doba kolonijalizma i kave u "doba razuma", do čaja u Britanskom carstvu i, jasno, Coca-Cole u usponu Amerike.

Po završetku posljednjeg ledenog doba, prije nekih sedam-osam hiljada godina, naši su prapreci živjeli u savršenom suživotu s prirodom: pili su vodu, disali zrak i jeli ono što izraste iz zemlje. Onda su jednog dana slučajno otkrili kako divlje žitarice u vodi fermentiraju u pjenušavu kašu.

Neki antropolozi smatraju otkriće piva ključnim događajem u historiji čovječanstva: dotadašnji nomadi počeli su saditi pšenicu i ječam, razvila se poljoprivreda, poljoprivrednici su napravili nastambe. I, što je mnogo važnije, opojno djelovanje piva i čudesna transformacija dotad normalnog, zdravog čovjeka u pijanu budalu, našim će neukim čukunčukunamidžama biti ključnim dokazom da je napitak čaroban i da ima - boga. Tako je nastala civilizacija.

Sve otada, ljudi su od vode pravili kojekakve napitke: izmislili su uskoro i vino, pa rakiju, pa kavu, čaj i Coca-Colu. Cijela povijest svijeta stala u šest čaša. Punih deset hiljada godina, od prapovijesti do industrijske revolucije, čovjek je smišljao što se sve može napraviti od obične vode i prodati drugom čovjeku. Dodavao joj je tako sintetička sladila, kemijske aditive i umjetne boje, kuhao, mućkao i miješao, sve dok jednog dana u punionici piva stroj greškom nije izbacio flašu - obične vode.

Sad, je li bilo baš tako, je li bio proizvođač piva i je li se slučajno zajebao pa u granap umjesto piva poslao paletu vode, nije zapravo ni važno. Kako god, ista ona najobičnija voda, ha-dva-o, koju ljudi puštaju iz česme pa njome peru suđe, ispiru zahodske školjke, zalijevaju bašče i po gradu gase požare, flaširana u bočicu od pola litre s nalijepljenom etiketom postala je vrhunsko, ukusno i, jasno, zdravo piće. Toliko vrhunsko, ukusno i zdravo da čovjek - isti onaj što njome pere suđe, ispire zahod, zalijeva bašču i gasi požare - ne žali novca da je plati. Cijeli kubik, hiljadu litara obične vode taj građanin Vodovodu plaća jednu konvertibilnu marku, a onda ode u granap i za isti novac kupi još pola litre te iste vode u plastičnoj boci. Ako to nije za Nobelovu nagradu za ekonomiju, ne znam šta je. "Na Drini punionica vode."

Neki će antropolozi stoga sasvim sigurno zapisati otkriće flaširane vode ključnim događajem u historiji čovječanstva: nakon deset hiljada godina, čovjek se vratio na početak. I što je najbolje, bio je spreman da to plati. Ta čudesna transformacija dotad normalnog, zdravog čovjeka u budalu, našim će čukunčukununucima biti ključnim dokazom da je čovjek nastao od majmuna. Tako je, učit će, propala civilizacija.

To je poglavlje koje nedostaje Standageovoj historiji svijeta u šest čaša: sedmo poglavlje, o našem, postindustrijskom dobu i - vodi. O čovjeku koji je zaokružio veliki historijski luping i na kraju u dućanu kupuje lijepo upakovanu, brendiranu i etiketiranu istu onu zemlju, zrak i vodu. Džabe vam sva evolucija, budale. Deset hiljada godina imate, a pameti nemate.

Deset hiljada godina kasnije, voda u kafani i doslovno košta kao pivo. Mali Ivica s dvojkom iz matematike pitat će: kako se onda isplati od vode praviti pivo? Matematički ispravno razmišljanje, ali ne i ekonomski. Zato mali Ivica još ide u školu, a Kožo ima kafanu. Zato će svjetsko tržište vode sljedeće godine biti teško hiljadu milijardi dolara, zato će Bosna i Hercegovina sutra biti Irak ili Libija: niste valjda mislili da će to biti zbog reisa?

Bit će onda da ima nešto u toj vodi, očajnički će se koprcati Mujo izlazeći iz dućana s flašom izvorske vode, sve da mu se ne vide magareće uši. Ima valjda neke, štajaznam, minerale i vitamine. Nema: veliko istraživanje provedeno prije deset godina na stotinu i tri najprodavanije svjetske marke pokazalo je da voda u bočicama nije ništa čišća od one iz vodovoda. Analiza je pokazala da je trećina sadržavala arsen i escherichiju coli, dok je čak četvrtina - to je najzabavniji dio - zapravo i bila obična voda iz slavine.

Jedan moj prijatelj što drži konobu u Splitu, zna ga Kožo, godinama već zajebava strane turiste puneći na slavinu iza šanka boce Jane. Gosti hvale fantastičnu hrvatsku Janu, jebo Evian i San Pelegrino!, a prijatelj - neću mu spominjati ime, jer nije mudro spominjati imena ljudi što nas sa flaširanom vodom prave budalama - od nekoliko praznih boca Jane živi evo već pet-šest godina.

Kažem ja, džabe vam evolucija.

Boris Dežulović, Oslobođenje